Stavovi prema nejednakosti hrvatskih građana tipični su za većinu europskih zemalja, bez obzira je li riječ o europskom istoku, zapadu ili jugu. Hrvatska nije patološki slučaj, već sasvim obična zemlja. U svim zemljama ljudi podržavaju smanjivanje ekonomskih razlika.Rasprava o tzv. “egalitarnom sindromu” jedna je od rijetkih rasprava iz domaćih društvenih znanosti koja je zaintrigirala i širu javnost. Koncept je izvorno imenovao sociolog Josip Županov koji je egalitarni sindrom vidio kao sklop vrijednosnih orijentacija koje sprečavaju punu modernizaciju Hrvatske. Pojednostavljeno rečeno: u Hrvatskoj ljudi previše cijene jednakost i to nas koči u daljnjem razvoju. Za Županova su te vrijednosti formirane uglavnom u socijalizmu, ali se naslanjaju na neke aspekte seljačke zajednice, koja je također stavljala kolektiv ispred pojedinca.
Rasprava o Županovu oživljena je jer rezonira s današnjim podjelama u hrvatskom društvu. Neoliberali u Županovu vide neku vrstu proroka koji je predvidio probleme koje danas imamo s tzv. “socijalističkim mentalitetom”. U najoštrijim se formulacijama tvrdi da nas egalitarni sindrom vodi u “uravnilovku”, neku vrstu sjevernokorejske jednakosti u siromaštvu. Paradoksalno je to što se čini da je taj “mentalitet” tim jači što se vremenski udaljavamo od socijalizma.
Iz lijeve je perspektive posebno problematična moguća politička instrumentalizacija te teorije. Naime, moguće je tvrditi da su za razvojne neuspjehe Hrvatske krivi obični ljudi. Kulturni modeli koje ljudi imaju u glavama sprečavaju modernizaciju. Treba im pokazati kako pravi kapitalizam zaista izgleda. Iz socijalizma moramo konačno izaći. Naivni bi se mogli upitati šta je onda bila pretvorba i privatizacija, zašto danas nema društvenih stanova, zašto većina radnika nema sindikat, zašto većina mladih radi u ekonomskom prekarijatu, te zašto je sve manje domaćih gostiju na jadranskoj obali. Međutim, neoliberali i dalje nesmiljeno tvrde da mi još kapitalizam nismo ni uveli. Ono što je u ovoj raspravi posebno nejasno jest s kim se uspoređujemo i na koji način. Bez komparativne perspektive završavamo u slijepoj ulici zvanoj “samo kod nas”.
Potrebno je, dakle, Hrvatsku usporediti s drugim zemljama. Ako se tvrdi da je Hrvatska posebno opterećena teretom egalitarnog mentaliteta, onda bi trebalo pokazati da ljudi u drugim zemljama imaju drugačije stavove. Također bi se trebalo pokazati da su zemlje koje su doživjele kapitalističku, a ne socijalističku verziju modernizacije, tolerantnije spram nejednakosti. U ostatku teksta prikazat ću nekoliko takvih usporedbi, koristeći javno dostupne podatke s projekta European Social Survey. Jednom kada se napravi nekoliko jednostavnih usporedbi, Hrvatska prestaje biti iznimka. Stavovi prema nejednakosti hrvatskih građana tipični su za većinu europskih zemalja, bez obzira je li riječ o europskom istoku, zapadu ili jugu. Hrvatska nije patološki slučaj, već sasvim obična zemlja. U svim zemljama ljudi podržavaju smanjivanje ekonomskih razlika.
Sve ankete provedene u sklopu ESS-a sadrže isto pitanje o nejednakosti: ispitanici trebaju reći slažu li se ili ne s tvrdnjom da bi “država trebala smanjiti dohodovne nejednakosti među ljudima.”
Prvi graf uspoređuje Hrvatsku s nekoliko istočnoeuropskih zemalja. Kao što se vidi, u Hrvatskoj se ljudi ili “snažno slažu” ili “slažu” s tvrdnjom da bi država trebala smanjivati nejednakost. Dakle, hrvatski građani imaju uglavnom egalitarne stavove. Ali ni u drugim zemljama nije drugačije. U Sloveniji, koja s Hrvatskom dijeli isto nasljeđe jugoslavenskog socijalizma, stavovi prema nejednakosti su vrlo slični. Da li je drugačije u Mađarskoj, Češkoj, Poljskoj, zemljama koje su danas nešto uspješnije od Hrvatske, a kod kojih je socijalizam došao izvana, a ne iznutra kao u Jugoslaviji? U Mađarskoj i Poljskoj su stavovi ispitanika također egalitarni. Djelomična iznimka je Češka. Međutim, čak je i ondje više onih koji se slažu s tvrdnjom nego onih koje se ne slažu (2,9 naprema 1, kada se uklone ispitanici koji se “niti slažu niti ne slažu”). Baltičke zemlje, koje se obično navode kao dokaz uspješnosti neoliberalnih politika, pokazuju iznenađujuće rezultate. U Estoniji i Litvi ljudi imaju najegalitarnije stavove, što sugerira da se ondje neoliberalizam provodi unatoč željama običnih ljudi. Prema tome, uz djelomičnu iznimku Češke, istočna Europa ne odudara mnogo od Hrvatske, a neke su zemlje, poput Litve i Estonije, čak i malo oštrijih egalitarnih stavova.
Što je s južnom Europom? Hrvatska zbog svog mediteranskog položaja djelomice pripada i tom krugu zemalja. Ove su zemlje pogotovo zanimljive jer tu nije bilo socijalističkih režima, a ekonomska konvergencija sa zapadnom Europom također je stala negdje na pola puta. Kao što se vidi, ni ovdje Hrvatska ne odudara mnogo. Ljudi u Italiji i Portugalu čak imaju nešto zaoštrenije stavove od Hrvatske. Ni u jednoj zemlji nema više onih koji su protiv iznesene tvrdnje. Svuda je više onih koji su za redistribuciju. Hoćemo li i njih optužiti da pate od socijalističkog mentaliteta?
I na kraju, što je sa zapadnom Europom? Ovo je omiljena poanta neoliberala: kada bi barem ljudi u Hrvatskoj bili poput Njemaca ili Engleza. Međutim, kao što se može vidjeti, ispitanici se u ovim zemljama ne razlikuju mnogo od ispitanika u Hrvatskoj. Dapače, ljudi u nekim zapadnoeuropskim zemljama imaju snažnije egalitarnije stavove od hrvatskih građana. Posebno odskaču Francuska, Finska te, pomalo neočekivano, Austrija. Hrvatska se uklapa u prosjek. Čak je i u “anglo” zemljama kao što su Velika Britanija i Irska – zemljama koje se obično uzimaju kao liberalni modeli – više ispitanika koji se slažu s tvrdnjom nego onih koji se ne slažu. Očito se i ondje, kao i u baltičkim zemljama, neoliberalne politike provode unatoč stavovima građana.
Da li je onda primjereno tvrditi da će Hrvatska napredovati tek kada se oslobodimo pogubnog egalitarnog mentaliteta? Pate li i Francuzi, Njemci i Šveđani također od egalitarnog sindroma? Kako to da ondje taj sindrom nije spriječio punu modernizaciju? S obzirom na ove podatke, najrazumnije bi bilo pretpostaviti da modernizacija i egalitarizam mogu biti kompatibilni. Možda je važnije pitati se gdje se u geografiji svjetskog kapitalizma nalazi neka zemlja nego kakve (navodno pogubne) vrijednosti njeni ljudi nose u svojim glavama. Također, možda bismo riječ “sindrom” trebali prestati koristiti. Ta riječ sugerira neku vrstu bolesti, a čini se da ljudi diljem Europe misle manje-više slično. Egalitarizam ne postoji “samo kod nas”, niti je nužno prepreka razvoju. I najzad, s obzirom na raširenost egalitarnih stavova, provedba neoliberalnih politika razotkriva se kao projekt s vrlo tankom demokratskom podrškom. To je projekt kojeg je moguće legitimirati samo odozgo, kao neku vrstu prosvijećenog apsolutizma. Elite i stručnjaci znaju što ljudima zaista treba.