![Zvonko Kusić]()
“Akademija je stožerna institucija nacije, njezin simbol, vrhovni autoritet i mjesto koje društvu šalje značajne poruke jedinstva nacije.”
Ako mislite da je ovo citat iz famoznog Memoranduma Srpske akademije nauka i umetnosti iz 1986. ili umotvorina kojeg od njenih članova (npr. Dobrice Ćosića), varate se. Citat pripada Zvonku Kusiću, akademiku i predsjedniku Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (vidi Večernji list, 15. travnja 2016.).
Ova, u najmanju ruku, samodopadna i pretenciozna izjava govori dosta o stanju duha u našoj Akademiji. Što bi to bila “stožerna institucija nacije”? Ili “simbol nacije”? Po čemu i u čemu je Akademija “vrhovni autoritet”? Što znači sintagma da Akademija “šalje društvu značajne poruke jedinstva nacije”? Mislim da bi se otac akademije Josip Juraj Strossmayer okretao u grobu da pročita ovu glupost.
Predsjednik HAZU-a Zvonko Kusić je redoviti profesor onkologije i nuklearne medicine na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i predstojnik Klinike za onkologiju i nuklearnu medicinu Kliničke bolnice Sestre milosrdnice. Kao medicinaru, vjerujem, čitanje zakona mu nije prioritet. Ali Zakon o Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti (Narodne novine br. 34/91, 43/96, 150/02, 65/09) valjda je ipak pročitao. U članku 3. taj zakon ovako definira zadaće Akademije:
“1. potiče i organizira znanstveni rad i zalaže se za primjenu postignutih rezultata, razvija umjetničku i kulturnu djelatnost i brine o hrvatskoj kulturnoj baštini i njezinoj afirmaciji u svijetu;
2. objavljuje rezultate znanstvenih istraživanja i umjetničkog stvaralaštva;
3. daje prijedloge i mišljenja za unapređivanje znanosti i umjetnosti na područjima koja su od osobite važnosti za Republiku Hrvatsku.”
Umjesto da se brine o organiziranju znanstvenog rada i razvijanju umjetničke i kulturne djelatnosti i objavljivanju rezultata proizašlih iz toga, naš je akademik smislio vlastitu definiciju Akademije i njenih zadataka.
Kada znanstvenik, a znanost po definiciji ne poznaje nedodirljive i konačne istine, apodiktički govori o jednoj znanstvenoj instituciji kao “vrhovnom autoritetu”, tu se onda radi o vrlo ozbiljnoj zbrci u njegovoj glavi. Socijalna psihologija razlikuje pojmove “statusa” i “uloge”. U pravilu “uloga” npr. izuzetni znanstveni rezultati, prethodi i rezultira u od društva dodijeljenom “statusu” npr. sveučilišni profesor, akademik. Kada ljudi dobiju “status”, kao što naš Kusić ima status akademika i predsjednika HAZU, a nije dorastao ulozi koja bi trebala pratiti taj status onda dolazi do ovakvih krucijalnih nesporazuma.
Akademik Kusić smatra Akademiju “stožernom institucijom nacije”. Ova sintagma ima, kao prvo, neugodno militarističku konotaciju (stožer). Osim toga Zakon o HAZU, što svako može provjeriti na računalu (funkcijom “traži” ili “search“), u čitavom svom tekstu ne sadrži riječ, pojam “nacija” (jedino se jednom spominje pridjev “nacionalan” – u članku 1. stavak 4. tog zakona: “Akademija je od osobite nacionalne važnosti.”. To je međutim samo tehnička norma; sintagma “osobita nacionalna važnost” samo omogućuje da se HAZU financira iz Proračuna RH). Isto to utvrdit ćete ako analizirate Statut HAZU (Pročišćeni tekst 2005.). Po američkom uzoru i kod nas je postalo popularno da kompanije, pa čak i državna tijela na svojim internetskim stranicama obznane svoje “Vizije” i “Misije”. Toj pomodnosti nije odoljela ni HAZU, pa na njihovoj internetskoj stranici možemo pročitati:
“VIZIJA
Vizija Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti je hrvatsko društvo znanja i znanosti.
MISIJA
Misija Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti je uključivanje hrvatske znanosti u europske i svjetske tokove znanosti, trajnim poticanjem i sustavnim povećanjem ulaganja iz državnog proračuna i drugih izvora u istraživanja i razvoj znanosti, te briga o hrvatskoj kulturnoj baštini i njezinoj afirmaciji u svijetu, kao bitnih čimbenika duhovnog, gospodarskog, političkog i sveopćeg napretka Hrvatske.”
Ni tu se ne spominju “vrhovni autoritet”, “simbol nacije” i “stožerna institucija nacije”!
Za akademika Kusića Akademija je “mjesto koje društvu šalje značajne poruke jedinstva nacije”. Ostavimo po strani pitanje razlikovanja pojmova društva i nacije koje Kusić ne razumije, pa izjednačava (hrvatsko)društvo i (hrvatsku) naciju. Ostavimo po strani i to da je institucija s početka rečenice odjednom postala neko neodređeno “mjesto”. Ali što znači sintagma “značajne poruke jedinstva nacije” to vjerojatno ne bi uspjeli suvislo objasniti ni svi akademici HAZU zajedno.
Koje je “značajne poruke” Akademija poslala “naciji” u zadnjih 25. godina? O neviđenoj, od države organiziranoj pljački društvenog bogatstva započetoj donošenjem Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća, nisu se ni oglasili. (Tu je značajnu ulogu odigrao i sadašnji potpredsjednik Akademije prof. Jakša Barbić – pravi Ostap Bender koji je nekako zalutao u pravnu znanost.) O za Hrvatsku katastrofalnim Vatikanskim ugovorima nisu prozborili ni riječ.
Da je HAZU jedno kunktatorsko društvo bez ikakvog moralnog kompasa i ljudskog i znanstvenog digniteta, vidljivo je iz jedne odredbe Zakona o HAZU iz 1991. U članku 28. stoji: “Danom stupanja na snagu ovoga zakona izvanredni članovi postaju redovitim članovima Akademije.” Tom je odredbom zakonodavac pogazio znanstvenu autonomiju i izvorno pravo Akademije da sama odlučuje o tome koga će primiti za svog redovitog člana. Tako je nastala apsurdna situacija da je Sabor “u đuture” proglasio čitavu bulumentu novih redovitih članova Akademije. (Predsjednik Akademije bio je tada Ivan Supek). Koliko znam Akademija nije kod Ustavnog suda RH osporavala ovo flagrantno kršenje njene autonomije.
JAZU-HAZU-JAZU-HAZU me neodoljivo podsjeća na još jednu našu nacionalnu znamenitost – Sinjsko alkarsko društvo. Alkari traže pokroviteljstvo uvijek od moćnih. Zvali se oni Franjo Josip I, Aleksandar Karađorđević, Ante Pavelić, Josip Broz Tito, Franjo Tuđman, Stipe Mesić (tu su se malo uzjogunili), Ivo Josipović, Kolinda Grabar-Kitarović. Tako i naši JAZU-HAZU-JAZU-HAZU akademici. Uredno pritjecanje novca iz proračuna za financiranje njihovih sinekura glavna je briga akademika, a znanost, kritičko mišljenje, stav prema zbivanjima u društvu su dosadna gnjavaža kojom se ne treba previše baviti.
Zanimljivo je da se tri izmjene i dopune Zakona o HAZU ne odnose na bilo koju suštinsku stvar u vezi s organizacijom i radom Akademije. Izmjena iz 1996. godine odnosi se na ekskluzivitet korištenja sintagme “Hrvatska akademija”, ona iz 2002. odnosi se na uvođenje posebnog dodatka za mirovinu za akademike (ali iza njhove smrti to pravo ostaje eventualnom stjecatelju obiteljske mirovine?!), dok se izmjena iz 2009. odnosi na produženje mandata članova Predsjedništva. Od 1991. godine do danas svijet se u svakom pogledu (ekološkom, demografskom, tehnološkom, političkom, ekonomskom) stubokom promijenio. No našim se “kakademicima” (Oskar Davičo) čini da živimo u najboljem od svih mogućih svjetova i da ništa bitno ne treba mijenjati.
Umjetnici poneki put znaju svojom intuicijom adekvatnije izraziti neke stvari nego znanstvena razglabanja. Tako je genijalni ruski pjesnik i šansonjer Bulat Okudžava još davno napisao Pjesmicu o glupanima” Evo je ovdje u izvrsnom prepjevu Arsena Dedića:
Taj običaj živi i zna ovaj skup,
na svaku oseku plima.
Na pametnog dolazi po jedan glup,
sve sređeno i uglavnom štima.
Al budalama nije po volji taj stil,
jer odviše dobro ih vide.
I svako im viče budale ste vi,
a oni se zbog toga stide.
Al vješa budala da skrije taj stid,
po grudima značke medalje.
On ostaje isti, al vara nas vid
i jednaki mi idemo dalje.
Odavno i unas za takve je raj,
mnogi lažnim perjem se kiti,
pa za pametnim viču “budala je taj”,
a glupanu lako se skriti.