Čini se da proživljavamo ubrzanu reprizu vlastite nedavne povijesti, što može značiti samo dvije stvari. Prva je da iz te povijesti nismo ništa naučili. Druga da se nekadašnje tragedije – autoritarni mrak devedesetih baš kao i skršene tranzicijske iluzije nultih – danas mogu ponoviti samo kao farsa
![Milanović Plenković]()
Jednooglasna kampanja
Započela je predizborna marketinška trka: ako je suditi prema prvim reklamama, bit će među dosadnijim kampanjama. I desni i lijevi blok trude se pokazati da nisu ni desno ni lijevo, svi putevi vode prema centru, natjecanje se odvija pod šifrom normalizacije nacije… Osnovna je taktika, jasno, distancirati se od polugodišnjeg eksperimenta prethodne vlasti. SDP-ova koalicija zato središnjim sloganom hvata ‘Siguran smjer’, a na HDZ-ovim oglasima odmjereni Plenković staloženo govori o gospodarskom rastu, društvenoj solidarnosti, pravnoj sigurnosti i pouzdanim institucijama, uz obećanje: ‘Vratit ću vjerodostojnost u hrvatsku politiku.’ Ako se netom završenu epizodu Karamarkovog progona komunista i jugofila popularno – i ne baš naročito precizno – tumačilo kao ‘povratak devedesetih’, onda su nam se valjda sada vratile nulte: zaista, tu je opet socijaldemokratska partija koja ne prakticira ništa nalik na socijaldemokratsku politiku, tu je klonirani Ivo Sanader, tu je nadstranački konsenzus oko proevropski uređenog i pristojnog društva, tu su ritualno pranje ruku od ‘ekstremizama bilo kojeg predznaka’ i prikriveno taktičko koketiranje konzervativaca s radikalnom desnicom… Čini se dakle da proživljavamo ubrzanu reprizu vlastite nedavne povijesti, što može značiti samo dvije stvari. Prva je da iz te povijesti nismo ništa naučili. Druga da se nekadašnje tragedije – autoritarni mrak devedesetih baš kao i skršene tranzicijske iluzije nultih – danas mogu ponoviti samo kao farsa. Farsični pokušaj Karamarkovog obnavljanja Tuđmanovog nasljeđa upravo smo odgledali: čeka nas komedija jednooglasnog prizivanja stabilne socijalne situacije, ali u okolnostima u kojima više nema domaće proizvodnje ni relaksiranog javnog i privatnog kreditnog zaduživanja, pa utoliko ni materijalnih preduvjeta za optimističnije scenarije.
Izvještaji
A kakva bi to bila repriza tranzicijskih nultih bez strogog nadzora evropskih institucija? Njihovu ulogu preuzima sada šest medijskih organizacija – uključujući Evropsku radiodifuzijsku uniju, krovnu asocijaciju javnih radiotelevizija – koje su krajem juna posjetile Hrvatsku, porazgovarale s predsjednicom, tehničkim ministrom kulture i raspoloživim novinarima, da bi prije nekoliko dana objavile iscrpan izvještaj pod zlokobnim naslovom ‘Hrvatska: Medijske slobode u turbulentnim vremenima’. Nema u njemu ničega što već ne znamo: uočeni su napadi na slobodu govora, uočen je nacionalistički diskurs notornih HNiP-ovaca, uočene su čistke na HRT-u… Svejedno, nema ni razloga da se vijest o izvještaju ne prenese, pa je to učinila većina domaćih medija: među njima čak i prozvani HRT. Nama je ipak žao što se na redovne izvještaje Evropske radiodifuzijske unije i ranijih godina nije obraćala slična pozornost. Recimo onda kada su objavljivali statističke podatke o produktivnosti javnih radiotelevizija: prema tim podacima, omjer zaposlenih radnika na HRT-u s jedne strane i količine programa koji su oni proizvodili s druge bio je unutar prosjeka usporedivih evropskih medijskih kuća, što znači da su dugogodišnje popularne priče o vojsci neradnika i uhljeba s Prisavlja pale već na prvom statističkom testu. Ali koga briga za statistiku: neprovjerena je mantra u međuvremenu napravila ono što je trebala, od početka krize naovamo broj HRT-ovih radnika smanjen je čak za šestinu, a oni koji su ostali – nagađamo – nakon što su svjedočili sudbini kolega nekako su skloniji autocenzuri i famoznom ‘netalasanju’.
Igre bez stranica
Nove Olimpijske igre, ništa novo: Michael Phelps je u trenutku nastanka ovoga teksta osvojio više zlatnih medalja nego 94 posto država koje se takmiče u Riju, suci su neobjašnjivo nepravedni prema hrvatskim predstavnicima, a bijeda brazilskih favela, mjere štednje koje nameće tamošnja neizabrana vlast i rasipanje javnih resursa na globalni korporativni megaivent medije uglavnom ne interesiraju. Pobjednikom timskih sportova u dosadašnjoj fazi Igara zato proglašavamo brazilske Anonymouse: već prvoga dana srušili su pet službenih stranica vlade i policije, drugoga dana hakirali još šest, a u međuvremenu su probili internetsku zaštitu kroz koju sada cure osobni i financijski podaci gradonačelnika Rija, različitih sportskih organizacija, biznismena uključenih u OI… Malo zato da bi prosvjedovali protiv katastrofalnih učinaka Olimpijade na život lokalnih zajednica, malo radi vlastite zabave: motivacija, uostalom, i nije presudna ako otkriveni podaci barem dijelom dokažu brojne sumnje na korupciju vlasti. Samo, vlada ne čeka mirno da se to dogodi: u parlamentarnoj proceduri već je prijedlog novog zakona koji će joj omogućiti znatno agresivniji nadzor nad internetskim prometom. U srazu hakera i političkih aktera tako će na kraju, po svemu sudeći, poraženi biti građani. Nove Olimpijske igre, dakle, ništa novo: one su ionako – da parafraziramo potrošeni poučak Garyja Linekera o smislu nogometa – natjecanje u kojem sudjeluju sve svjetske nacije, a pobjeđuju političke elite, veliki sponzori, multinacionalne korporacije.
Blokirani blokeri
Čini se da će sličan biti i rezultat novog velikog obračuna Facebooka i adblockera. Programe za blokiranje iritantnih reklama koristi, prema gruboj procjeni, svaki sedmi od skoro tri i pol milijarde internetskih korisnika, što je više nego dovoljno da ozbiljno ugrozi prihode koje komercijalni sajtovi imaju od oglašavanja. A pošto je oglašavanje osnovni, gotovo jedini izvor zarade na internetu, korporacijska lobiranja protiv blokiranja najčešće se opravdavaju potrebom da se financira onlajn novinarstvo: njega bez reklama, tvrde vlasnici privatnih medija, ne bi ni bilo. U perverznom obratu, borba za što više reklama najednom se tako transformira u borbu za javno informiranje, žurnalističko istraživanje, opći interes… Natuknuli bismo kako se javni interes može financirati i nešto primjerenije, recimo javnim umjesto reklamnim sredstvima; podsjetili bismo da je internet ionako nastao u javnom sektoru, financiran javnim novcem, prije nego što ga je kolonizirala logika profita; ali nećemo. Onda kada su poluge moći u rukama velikih korporacija, to bi djelovalo poput utopijskog prenemaganja ili antitržišnog svetogrđa. A jednu od najsnažnijih poluga moći drži baš Facebook: prije nekoliko je dana stoga prvi uspješno podesio algoritme tako da reklamni sadržaji više ničim ne odudaraju od ostalih, blokiravši tim manevrom adblockere. Dosadašnje lobističko izjednačavanje marketinga s novinarstvom napokon je dakle realizirano: na Facebooku su sada svi sadržaji jednaki, nema razlike između reklama, osobnih postova, novinarskih članaka… Što nam zapravo zvuči kao skraćeni opis budućnosti novinarstva na internetu, općenito.