Reagirajući na tekst Viktora Ivančića u Novostima, Robert Pauletić i Joško Dadić negirali su svoj doprinos huškačkom pisanju ST-a. No istina je da nije bilo pojedinca u ST-u koji je jače od Pauletića branio objave popisa ‘neprijatelja države’, kao što nije bilo novinara koji se time bavio intenzivnije od Dadića
U lipnju 1991. godine Slobodni tjednik je objavio reagiranje: ‘U ST-u od 20. lipnja 1991. godine autora Joška Dadića, pod naslovom ‘Adžić naredio uništenje transportera’, navodi se da sam redoviti gost kninskih barikada, gdje navodno ‘donosim svježe vijesti iz splitskog MUP-a, sudova i drugih važnijih institucija’ te me se smješta u nekakav četnički lobi u Splitu. Ta je informacija neistinita te predstavlja najgrublju klevetu koja me duboko vrijeđa i nanosi štetu mome ugledu.’ Demanti je potpisao Jovan Grkinić, koji je uz sestru Sovjetku Režić i još desetak uglednih građana u ST-u prokazan kao sudionik četničke konspiracije u Splitu. Iako je objavljeno reagiranje, tiskanje Dadićevog teksta bit će početak višegodišnjih problema za Grkinića, ali i za dobar dio pojedinaca koje je današnji novinar Slobodne Dalmacije okarakterizirao kao pripadnike ‘četničkog lobija’.
– Nakon što je tekst izašao u ST-u, na otoku Drveniku Malom htjeli su minirati vikendicu moje bivše supruge, zbog mene, dakako, ali su je poštedjeli zalaganjem otočana starosjedilaca s kojima smo bili veoma dobri – priča nam Grkinić.
Početkom rujna 1991. Grkinić je uhićen i odveden na cjelodnevni boravak na Katalinića brig, pa u zatvor u splitskom Dračevcu. Bez ikakve osnove optužili su ga za navodno rušenje ustavnog poretka, cijelo ga vrijeme nagovarajući na razmjenu s hrvatskim zarobljenicima. Podvrgnut je pritom i psihičkim torturama. U zoru bi ga primjerice vodili na fiktivna strijeljanja u garažu ili dvorište, gdje su napinjali automate i govorili da moraju pobiti sve četnike u Splitu. Danas, kad se prisjeća ovih događaja, Grkinić je uvjeren da je objava teksta u ST-u bez ikakve dvojbe poslužila kao argument za hapšenje i razmjenu zarobljenika, jer je popis na kojem se našao Dadiću dostavio Krizni štab Drage Krpine. To je njegovoj sestri potvrdio sam Dadić na sudu, kad ga je tužila zbog spornog teksta. Nakon što je odlučeno da plati odštetu, Dadić je Sovjetki Režić rekao da može biti sretna što nije završila u Dravi, kao neki drugi ljudi koje je ST prokazao. Grkinić ga nikad nije tužio jer ga je, veli, žalio.
Dadićeva najžešća faza uslijedila je baš od broja u kojem je Pauletić postao glavni urednik, kad je Božić obećao čitateljima da će pod Pauletićem nastaviti ‘razotkrivanje četničkih bandi’
– I dalje ga žalim, kao i sve slične njemu, a takvi su, nažalost, potrebni Slobodnoj Dalmaciji – veli, ističući da ‘bijednik’ Robert Pauletić, zamjenik ministra turizma, koji je tada obnašao dužnost zamjenika glavnog i odgovornog urednika ST-a, ne zaslužuje da se na njega osvrne.
Osuđeni klevetnik Dadić, međutim, danas kaže da je klevetnik svatko tko tvrdi da je bilo koji njegov tekst doveo do uhićenja, likvidacija ili sličnih problema. Štoviše, kao novinar Slobodne nedavno je objavio intervju s Pauletićem, dajući i njemu priliku da krivnju još jednom prebaci isključivo na pokojnog izdavača ST-a Marinka Božića. U prošlom broju Novosti oba su potom poslala reagiranja na teskt Viktora Ivančića koji je, između ostalog, napisao da je njihov razgovor u Slobodnoj ‘jedan od upečatljivijih priloga u inače bogatoj historiji hrvatskih žurnalističkih odurnosti’.
Reagirajući na Ivančićev tekst Pauletić je poručio da nema ništa sa spornim tekstovima iz ST-a, da nije sudjelovao u pripremi takvih tekstova, niti je ‘faktički uređivao’ listove u kojima su izišli. Dodao je i da u vrijeme objave jednog članka u rujnu 1991. godine, ‘premda tada nominalno glavni (ne i odgovorni) urednik, faktički više nije bio član uredničke ekipe ST-a, niti se uopće pojavljivao u redakciji lista’. Dadić je također demantirao sve navode, pa tako i da je ‘objavljivao pod uredničkom palicom Roberta Pauletića’, dodajući da je u svojim tekstovima ‘promicao isključivo istinu o Domovinskom ratu, zbog čega je primio zahvalnice od strane brojnih braniteljskih udruga’.
No istina je da tijekom 1991. godine nije bilo pojedinca u ST-u koji je jače od Pauletića branio objave popisa ‘kosovaca’ i drugih neprijatelja države, kao što nije bilo novinara ST-a koji se u isto vrijeme intenzivnije bavio objavom rečenih popisa od Joška Dadića. Do tog smo zaključka došli nakon detaljne analize Pauletićevog i Dadićevog doprinosa u ST-u. U lipnju ove godine objavili smo nekoliko tekstova o Pauletiću dok je bio zamjenik glavnog urednika pa glavni urednik ST-a. Stoga ćemo se ovom prilikom osvrnuti na njegove recentnije tvrdnje.
Pauletić već godinama tvrdi kako ‘faktički’ nije uređivao ST, iako je još 1992. godine, neposredno nakon odlaska iz ST-a, tvrdio drugačije. Razotkrivajući ‘velike laži’ Marinka Božića, Pauletić je u obračunu s bivšim poslodavcem za Večernji list doslovno napisao da mu je u toj misiji pomoglo što je ‘aktivno sudjelovao u uređivanju lista od 45. do 80. broja’, pa je ‘iz prve ruke upoznao načine na koje Božić gradi svoju neponovljivu koncepciju’. Broj 80. izašao je 1. listopada 1991., što znači da je Pauletić ‘aktivno sudjelovao u uređivanju’ i onih spornih brojeva u rujnu za koje danas veli da ih nije uređivao, tvrdeći – štoviše – da tada ‘faktički više nije bio član uredničke ekipe ST-a’.
Znamo li sada da je pored ‘nominalnog’ uredničkog mandata Pauletić priznao i ‘faktičko’ uređivanje ST-a kad su sjećanja još bila svježa, čitatelji mogu iz prve ruke upoznati načine na koje Mostov ekspert za turizam gradi svoju ‘veliku laž’. Uz njegovo sustavno prebacivanje cjelokupne odgovornosti na mrtvog Božića koji ništa ne može demantirati, Pauletić već duže vrijeme iz istog razloga ležerno umanjuje i odgovornost na papiru. Ne samo da u praksi nije sudjelovao u uređivanju, tvrdi on, nego je formalno-pravno bio samo glavni urednik, ali ne i odgovorni, što je bio Dražen Rajković. Dapače, kad je u rujnu 1991. objavljen tekst nakon kojeg će otac pogrešno optuženog osječkog ‘kosovca’ počiniti samoubojstvo, Pauletić veli kako nije ni bio u redakciji nego na terenu, kao da je morao osobno opremati pojedine tekstove da bi kao glavni urednik imao odgovornost za njihovo publiciranje.
Štoviše, u razdoblju kad je ‘aktivno sudjelovao u uređivanju’ ST-a, Pauletić je u najmanje tri navrata, što pod imenom, što pseudonimom, branio objavu spornih popisa ‘kosovaca’ u hrvatskim gradovima. Jednom ih je primjerice locirao u uredništvu Slobodne Dalmacije, dok je drugom prilikom naveo da je objava takvih popisa svojevrsna nužnost. Branio je Pauletić i priznao suučesništvo u takozvanoj novinarskoj ‘ratnoj laži’ kao propagandnom sredstvu za borbu protiv Srba, zamjerajući naknadno Božiću što je lagao isključivo zbog naklade, a ne domoljublja.
U prijašnjim nastavcima dokazali smo da je Pauletić osim uredničkog imao i obilati autorski doprinos. Tako je pseudonim koji je tada koristio objavljivao imena ‘osvjedočenih četnika’ i ‘krvožednih kroatofoba’ u javnim poduzećima. Pauletićev autorski alter ego inače je bio specijaliziran i za pojedine žene iz javnog života Srbije i Hrvatske. Jedna je ispala ‘profuknjača’, a druga ‘stara, debela i frustrirana baba s podvoljkom’, čiji je otac bio ‘kradljivac kokoši’, a majka ‘sumnjiva morala’. Druga je poznata kao ljubiteljica ‘crnaca’ koji studiraju u Zagrebu i živi na adresi koju je ST tiskao uz tekst.
Pauletić je pod pseudonimom naveo da općenito mrzi feministkinje. One su ‘nakaze’ i ‘kuje’ s ‘klimakteričnim istupima’, imaju ‘neskrivenu želju’ da ih ‘netko kazni i ozlijedi’. Jelenu Lovrić je isti pseudonim nazvao ‘novinarskom hijenom’ jer je napisala da Tuđman stvara ‘kult ličnosti’, zbog čega ona zbori ‘jezikom srpskog tiska’, a k tome je ‘ružna kreatura’.
Sličnu poetiku dijelio je i Dadić. Iako danas, pored demantiranja svega, tvrdi da nikad nije objavljivao dok je urednik bio Pauletić, u stvarnosti je najgore huškačke pamflete objavio baš u tom razdoblju. U ljeto 1991. počinje njegov pravi novinarski doprinos: 20. srpnja tiskan je tekst s popisom pripadnika ‘splitskog četničkog lobija’ koji ‘djeluje u Splitu za potrebe SAO Krajine i Velike Srbije’, sačinjenog od doktora, odvjetnika, sudaca i drugih uglednih građana Splita srpske nacionalnosti. U sljedećem tekstu Dadić nastavlja sa štancanjem imena, dodajući ovaj put i registarske tablice njihovih automobila.
Potom se javlja iz Šibenika, gdje ‘vršljaju agenti KOS-a’, navodeći identitet ‘trovača vodovoda’ uz pomoć mišomora i pojedinaca srpske nacionalnosti koji su izrađivali liste za odstrel svojih radnih kolega. Zatim ga pronalazimo u Metkoviću i Pločama, odakle nastavlja otkrivanje ‘imena agenata KOS-a’, odnosno ‘antihrvatskih elemenata’ i ‘velikosrpskih organizatora kaosa’. Među njima su Srbi i Hrvati, radnici i direktori tamošnjih poduzeća, članovi hrvatskih opozicijskih stranaka, koji ‘iznutra’ pripremaju teren za dolazak četnika iz Krajine. Kosovce Dadić potom nalazi u splitskom poduzeću Ilova, dok šalju ‘robu srpskim teroristima na barikade u Kninskoj krajini’. Objavljuje i novi popis iz Splita, konstatirajući kako su ovakvi postupci ‘najbolja borba koja može otupiti opasnu oštricu kontraobavještajne službe koja se otvoreno stavila u službu rušenja demokratski uspostavljenog poretka’. U sljedećem broju ST tiska ispravak njegova teksta, ističući kako je jedan od Dadićevih ‘agenata KOS-a’ zapravo djelatnik hrvatske Službe za zaštitu ustavnog poretka. U drugom reagiranju pozivaju čitatelje da prestanu maltretirati ukućane na telefonski broj koji je objavio Dadić, jer da je broj krivi.
Gotovo da nema broja u kojem ljudi s lista nisu slali demantije, tvrdeći kako su obični vozači, odvjetnici, umirovljeni vojni doktori, među kojima mnogi brane svoje gradove
Riječ je samo o nekima od brojnih reagiranja i ispravaka Dadićevih tekstova. Gotovo da nema broja u kojem ljudi s njegovih lista nisu slali demantije, tvrdeći kako su obični vozači, odvjetnici, umirovljeni vojni doktori, među kojima mnogi brane svoje gradove od srpskih paravojnih postrojbi, pa ih na taj način ‘ST dovodi u životnu opasnost’, jer ‘imaju negativne posljedice’ od Dadićevih objava. No to ga nije omelo u daljnjim razotkrivanjima ‘četnika’ i ‘kosovaca’, kako ih konstantno naziva, premda danas negira da se koristio tim kvalifikacijama.
Njegova najžešća faza uslijedila je baš od prvog broja u kojem je Pauletić postao glavni urednik, kad je Božić obećao čitateljima da će pod Pauletićem nastaviti ‘razotkrivanje četničkih bandi’ i da će ‘povijest hrvatskog novinarstva zapamtiti ime’ njegova nasljednika. I doista, od broja u kojem preuzima uredničku dužnost Pauletić pod punim imenom brani huškačku uređivačku politiku ST-a kojoj i sam doprinosi. U prvom broju objavljeni su popisi ‘četnika’ i ‘kosovaca’ u Metkoviću, Dubrovniku i Splitu. Jedan od autora je Dadić. No njihova uredničko-novinarska poveznica tu ne završava: 29. kolovoza objavili su zajedničku reportažu iz Visa. Između ostalog, bilježe kako se zapovjednik policijske postaje, inače Hrvat, potpisuje ćirilicom, te ga status oženjenog čovjeka ne priječi da je u vezi s više žena. Sin mu nekoliko puta tjedno ‘ide u posjete viškim kasarnama’ JNA. Drugi je pak ‘oženio Srpkinju iz Pakraca’. Pojedini imenovani viški općinari su ‘staljinisti’ i bukači protiv HDZ-a.
Posljedicama ovakvih napisa bavili smo se prije koji mjesec, a neosporno je da je najmanje jedno samoubojstvo i jedno ubojstvo počinjeno neposredno nakon članaka u ST-u, dok je u uredničkom dijelu impresuma pisalo Pauletićevo ime. Nema sumnje da su neki drugi tadašnji tekstovi poslužili kao izravni uvod za prebijanja, progone, deložacije, prijetnje smrću i otkaze. To su nam osobno potvrdile žrtve ili članovi njihovih obitelji, ističući gotovo u pravilu kako su tekstovi u ST-u imali veliki doprinos događajima. Zajedničko im je i da su dominantno odbijali istupati pod punim imenom. Razlozi su brojni, od nelagode, straha, stida, rezigniranosti ili jednostavno želje da zaborave razdoblje kad su, između ostalog, potpuno nevini završavali u tekstovima Joška Dadića.
Umjesto njih, danas se javnosti obraćaju ljudi koji su ih stavljali na popise, tvrdeći kako su samo promicali ‘istinu o Domovinskom ratu’. Uzmemo li u obzir navod s početka – da je u najmanje jednom navratu popise nevinih ljudi Dadiću dostavila država – njegova tvrdnja da je samo promovirao ‘istinu o Domovinskom ratu’ nije dakle daleko od istine.