Osnivač Feral Tribunea, društveno-politički analitičar i pisac gostovao je na drugom danu Festivala alternative i ljevice u Šibeniku.
Autor: Marko Podrug -TRIS portal
Razgovor s Viktorom Ivančićem na pozornici FALIŠ-a vodio je Emir Imamović Pirke, a neposredni povod bila je promocija knjige “Radnici i seljaci”, jedna od rijetkih koja se dogodila u Hrvatskoj. Donosimo najzanimljivije trenutke razgovora…
Povratak Ferala: – Pitaju me to stalno. Čini mi se da duh Ferala živi i ne mislim pritom samo na tekstove ljudi iz Ferala koji pišu na raznim mjestima, nego na kritičku misao i želju za slobodom koje danas postoje kroz niz malih, alternativnih portala. Mi smo se ugasili na vrijeme, baš kad je trebalo, i dobro se osjećam kad je riječ o gašenju Feral Tribunea.
Zašto se ‘Radnici i seljaci’ ne mogu kupiti u Hrvatskoj: – Knjiga je objavljena u Beogradu ne zbog Beograda, nego naprosto Fabrika knjiga je dobar izdavač, našli smo zajednički jezik. Mogli su biti locirani na Marsu, čak i u Splitu, nije bitno. A besmisleno mi je knjigu na hrvatskom jeziku, samo zbog toga da bi došla na tzv. tržište, tiskati kod drugog izdavača, hrvatskog ili bosanskog. Nema nikakvog razloga, nema nikakvih formalnih brana da se knjiga tiskana u Beogradu ili Sarajevu prodaje i u Hrvatskoj. Zbog nekog razloga, ni u jednom knjižari u Hrvatskoj nećete naći “Radnike i seljake”, niti bilo koju knjigu objavljenu u zemljama regije. To je jedna vrsta sistemskog kulturnog zločina, a to je i protutržišna logika. Potrošio sam značajan dio života da rušim te zidove i ne želim sada zbog komadića taštine dodavati ciglu na taj zid, koji se uporno diže. Ovdje se nacionalna kultura razumije kao bodljikava žica, treba odstraniti sve što je nečisto i strano, sve što nije dovoljno hrvatsko. OK, neka tako ide, ali bez mene.
Moram reći da državni aparati nisu ti koji prave problem. Na knjige ne postoji čak ni carina. Paradoks u svemu tome je da sad ta nacionalistička matrica, koja je zadana početkom devedesetih, zapravo živi kroz slobodno tržište. Ta matrica je ista kao i kad su prije 25 godina čišćene hrvatske biblioteke, pa je nekoliko stotina tisuća knjiga letjelo u kontejnere da bi se nacionalna kultura ostavila čistom. Tako ćete u Beogradu naći Podravkine proizvode ili ćete kod nas naći sprski ajvar, ali nećete saznati što je novo napisao, recimo, David Albahari.
Ratni zločini i zločini tranzicije: – Te dvije stvari su puno povezanije, nego što se može činiti na prvi pogled. U knjizi “Radnici i seljaci” sam pokušao u tri priče tematizirati Loru i logor u Omarskoj. I to s aspekta naknadne eksploatacije, kao prelazak s biznisa zločina na zločin biznisa. Lora je jedan naš mali dalmatinski pitoreskni logor o kojem su, stjecajem okolnosti, svi znali sve još dok je on funkcionirao, ali uporno poricanje je fascinantno. U Lori danas nema nikakvog obilježja da su se tamo događali zločini, da su tamo ljudi mučeni, a s druge strane se kroje planovi kako da se taj prostor ekonomski upotrijebi. Gradsko vijeće Splita je donijelo odluku da se u Lori podigne spomenik 72. bojni, čiji su pripadnici tu ordinirali, a to je više od poricanja. To je karakteristika ciničnog društva, to je kolektivna poza.
Je li pravda moralno pitanje: – Tematiziram nasilje kao nekakvo rješenje za likove u knjizi. Želja mi je bila progovoriti o fenomenima kapitalizma, bez one cmizdrave, pasivne pozicije. Zanimalo me i što se događa kada nastupi pravda, a koja nema moralnih skrupula, tj. je li pravda uopće moralno pitanje? U knjizi uglavnom stradavaju industrijalci i predstavnici moći, a likovi koji im nanose zlo nisu baš moralne vertikale. Naime, kroz političku korektnost nametnuta nam je moralna kodifikacija, tako da čuvari sistema obično daju moralnu kritiku onih koji ih ne napadaju.
(Foto: Jozica Krnić)
Antifašistički ugođaj fašizma: – Jugoslavija i socijalizam su ovdje zabranjene riječi, a kad njegujemo fašizam i ustaštvo, mi to tako ne zovemo, mi njegujemo “antifašističku bit fašizma”. Stvaramo antifašistički ugođaj za konzumaciju fašizma. Tako ćete imati ministra s ustaškom kapom koji ne želi da ga se zove fašistom, to je generalna poza koju je zadao još Franjo Tuđman. Sjećam se da smo u Feralu ’96. završili na sudu jer smo usporedili Tuđmana s Francom, zbog ideje izgradnje memorijala u Jasenovcu gdje bi pomiješao kosti žrtava i njihovih krvnika. Mi smo na suđenju priznali da nije lijepo kad napišete da predsjednik države podsjeća na generalissimusa Franca, međutim Tuđman se sam pozivao na Franca kad je govorio da je bio mudar i velik jer je simbolički ujedinio republikance i falangiste, budući da su svi oni pali za Španjolsku. To je bila i Tuđmanova ideja pomirbe partizana i ustaša. Činjenica je, dakle, da se Tuđman pozivao na Franca, ali nije htio da ga se naziva frankistom. To je taj stalni nesporazum koji se perpetuira do danas, taj antifašistički intonirani fašizam. Želimo njegovati različite modalitete fašistoidne prakse, no ne želimo da se to tako naziva.
Ustašonostalgija kao državni projekt: – Kako vrijeme ide, tako se sve više gradi mit o Franji Tuđmanu, mi više ne govorimo o realnom Tuđmanu. On je nekakav nusproizvod hrvatske državnosti; dao nam je državu pa mora ostati upamćen kao pozitivna osoba. No, kad se raspadala Jugoslavija, ovdje su države padale kao kruške, dobivali su ih narodi koji nisu ni htjeli državu, dobili su Bosnu i Hercegovinu, dobili su Makedoniju… Dakle, nije to bio nikakav podvig. Tuđmanova pomirba bila je samo izlika za romantizaciju i reafirmaciju ustaštva, s tim moramo biti načisto. Poslije pomirbe, srušeno je više od tri tisuće partizanskih spomenika, preimenovane su sve ulice i trgovi s nazivom “žrtava fašizma”… Pri tome čak i ne mislim da je ta ustašonostalgija bila sentimentalne naravi, mislim da je to bio ozbiljan državni projekt koji se žilavo održao do danas. Kad je Tuđman govorio o NDH kao izrazu povijesnih težnji hrvatskog naroda, to nije bilo laprdanje nekog povjesničara, to je bila ozbiljna poruka. Tomislav Karamarko je to onda nezgrapno, kao slon u staklarskoj radnji, nastojao hitno aplicirati.
Hrvatska u EU: – Razina državnog suvereniteta bila nam je veća u SR Hrvatskoj, nego danas u EU. Danas se neovisnost izdiže u nekakav mit, pseudoreligijski kult, a zapravo smo provincija ovisna o kolonijalnim ili polukolonijalnim gospodarima. Hrvatska se državnost ovdje zaista uživa na religijskoj osnovi, ona nije stvarna. Ovdje se država ne doživljava kao nešto konkretno, kao nekakav servis građana ili kao geopolitička činjenica, nego kao kult. Odnos prema državnosti je apsolutno fundamentalistički, i to kroz doslovno razumijevanje mitova; sanjanje države od stoljeća sedmog, krvave bitke kojima smo sačuvali hrvatstvo, pa sve do fonda neprijatelja koji stalno prijete. Mediji tome strašno puno doprinose proizvodeći stres.
Sanader: – Sjećam se Sanaderove prve kampanje, kada je na splitskoj rivi održao miting u znak podrške Mirku Norcu. Došao je, dakle, na vlast po onoj klasičnoj nacionalističkoj retorici, međutim i najžešći nacionalisti se vrlo lako pokore bilo kakvom nalogu inozemnih moćnika. Tako da je on brzo bio discipliniran, radio je sve što su europski birokrati od njega tražili.
SDP-HDZ: – Naprosto nikome više ništa ne možete vjerovati, na sceni je samo gluma. Ono što mene više brine jest relativno agresivno približavanje tzv. liberalne ljevice vrlo sličnom narativu HDZ-a. Tu mislim na Milanovićevu balkanofobiju, on vrlo teško izgovori četiri rečenice a da ne spomene Balkan, Orijent ili Bizant od čega se kao moramo groziti. Više nema opipljive razlike između te dvije stranke. U nekom pogledu se dogodila – ne toliko nužno negativna – radikalizacija političke scene tijekom zadnjih šest, sedam mjeseci. Imali ste pobunu kulturnjaka i nekih drugih, pa se dogodilo da se demokracija pokazala čak i žilavijom nego što smo mislili. Sad mi se čini da se sve to nekako nivelira, betonira. Dosta obeshrabrujuće…
Ivančić na FALIŠ-u (Foto: Jozica Krnić)
Praćenje feralovaca: – Arhivi su otvoreni 2001. godine, kompletna redakcija Ferala je bila prisluškivana, kutije sa stenogramima i transkiptima zauzimale su četvrtinu sobe. Sve je to bio znak jednog paranoičnog sistema koji je eksalirao. Živa je šteta što Tuđman nije poživio, tako da doživi poraz na izborima i da danas ne bude mit. Kad se danas mitologizira Franjo Tuđman, dobijem ospice. On je bio nedorečeni diktator, bio je klasični diktator po vokaciji s problemom demokratskog legitimiteta, jer ipak nije imao snage ukinuti demokratske izbore. Definitivno ne zaslužuje da se o njemu govori samo lijepo.
Za vrijeme socijalizma u Jugoslaviji imao sam dvije tužbe za po tri godine zatvora zbog verbalnog delikta. Na neki način bilo je to “fer”, jer su bila poznata pravila igre; bila je dopuštena jedna partija i znali ste da kada prelazite granicu u pisanju da biste mogli očekivati probleme. Dobio sam oslobađajuće presude i sudac koji je napisao te presude napravio je jedan od najboljih tekstova o slobodi govora koje sam čuo u životu. Bila je to sredina osamdesetih. Poslije toga, dolazimo u demokratski sistem, gdje ti je sloboda Ustavom zajamčena, a tajna ti je policija prikačena na telefon. Potpuno licemjerje. Kad su otvoreni ti arhivi, ja čak nisam htio pogledati te dokumente. Imao sam nekakav prokleti osjećaj da bi oni tek tada dovršili posao.
Robi K.: – Robija K. pišem od 1984., dakle 32 godine. I vjerojatno ću ga pisati dok god pišem. U početku sam ušao u to iz nekih jezičnih motiva. Bio sam sredinom osamdesetih sit neke splitske dalmatinštine, koje su bile pune novine. Govorimo o jeziku Miljenka Smoje, Momčila Popadića, to mi se uvijek činio pomalo zamrli jezik. Htio sam unijeti u novinu splitski sleng, gradski jezik splitske djece. Bio je to potpuno neambiciozan projekt. Kasnije se do izrodilo, radim to dan danas s guštom.
Hrvatska medijska scena: – Silom posla konzumiram previše medija. Dnevne novine i korporacijske medije više ne mogu pratiti. Čitam alternativne portale. Ne mislim da su velike medijske kuće nešto što se može popraviti, mislim da više u tome ne treba sudjelovati. Pitanje utjecaja je vrlo problematično; ne mislim da su mali portali manje utjecajni, dok je utjecaj masovnih medija precijenjen. Zaboravlja se stalno taj ironijski otklon čitatelja, koji su svjesni da korporativne novine nemaju vjerodostojnost. Bolje se osjećam kad pišem na nekim sklonjenijim mjestima.
Jedina nada je kad bi se pošteno, profesionalno novinarstvo tretiralo kao javno dobro. Svatko ima pravo biti pošetno i istinito informiran. Kad to prepustite tržištu, pogotovo tržištu medija, to nećete dobiti. Novinarstvo je struka koja ne živi od svog proizvoda, živi od marketinga, od oglasa. Danas je prihod novina 80 posto od oglašivača, a 20 posto od prodaje, dakle prodaja je potpuno zanemariva i vi svoju publiku poklanjate nekoj korporaciji. Tako se dovedete u poziciju lojalnosti, novinar daje sadržaj koji je samo platforma za oglase. Pošteno novinarstvo može preživjeti kad se osvijesti da ono jest javno dobro, a za to je nužno imati minimalno pristojnu državu, koja će bezuvjetno sponzorirati nezavisne medije. Dakle, one koji će kritizirati vlast. Danas je kritička misao izmještena izvan polja novinarstva.