Zlatko Hasanbegović je ‘out’, nova zvijezda hrvatske krezube desnice je umirovljeni general Željko Glasnović. Štrumpführer Velimir Bata Bujanec svoje je fotografije s Hasanbegovićem kraj uzglavlja hitro zamijenio slikom s Glasnovićem, odrješitom Generalu desničarski komentatori u uzastopnim orgazmima pišu erotske laude, Željka Markić promovira ga kao novog alfa-mužjaka patrijarhalne Hrvacke, ovacijama ga dočekuju na tribinama, promocijama, Thompsonovim koncertima i misama zadušnicama za ustaške generale, a nadahnuti biznismen, jebač i domoljub Josip Radeljak rečeni Dikan posvetio mu je i nadahnuti psalam na Fejsu: ‘Ovaj čovjek je sišao s neba u zadnji čas, u ovu već stotinu godina ugnjetavanu zemlju! Govori hrabro i istinu kao Isus Krist!! Ali nažalost bez i jednog apostola!? Bojim se da će ga komunisti i UDBA smaknuti! Treba ga čuvati i nikada ostaviti sama – jer on je u stvari vrlo SAM među kukavicama Hrvatekima! Srećom zna se on braniti – vojnik je! Ali ONI – peta kolona, brojniji su i još uvijek jači!! Ave Generale!’

Zlatko Hasanbegović je ‘out’, Željko Glasnović je ‘in’. General je sve što ministar kulture nije: on nije sumnjive vjere, on je došao iz zemlje Kanade, legla najčišćih i najvećih od sviju Hrvata; on nije gradski fićfirić što je nakon srednje škole išao na fakultet, on je iz škole otišao ravno u kanadsku vojsku; on se nije zajebavao na gostovanjima kao pripadnik Bad Blue Boysa, on je na gostovanja išao kao pripadnik Legije stranaca; on nije krvavih devedesetih studirao povijest, on je devedesetih povijest stvarao; on kapu nije nosio po splitskoj Rivi, već po Lici i Cincaru; on nije bio pozerski predsjednik Počasnog bleiburškog voda, već pravi zapovjednik prave Prve gardijske brigade HVO-a; njega nije u srce pogodio nekakav tekstić Ante Tomića, već četnički metak na Kupresu; najzad, on ne divani učeno i ne okoliša poput Ivice Račana, ne govori između redaka pomno birajući veznike i naglašavajući pauze između njih, već govori hrvatskim narodnim standardom i njime govori izravno.

General Glasnović je zapravo Zlatko Hasanbegović bez fakultetske diplome, NIN-a pod pazuhom i dramskih pauza.

Kad su tako studenti Filozofskog fakulteta u Zagrebu zatražili ostavku dekana i zaprijetili blokadom fakulteta, general Glasnović ih je jasno i glasno napao kao ‘razmažena derišta recikliranih komunista, kvazi intelektualaca koji u životu nisu radili’, koje ‘vode skojevke neobrijanih nogu što su dobivale novac za diplomske radove kao npr. Uloga bosanskog tovarnog konja u Narodnooslobodilačkoj borbi’ – ‘taj fenotip podivljaloga titojungenda može se lako prepoznati: imaju blijedi ten kao da su robijali u KPD Zenica, vratovi su im kao pet kuna, imaju duge prste od igranja video igara, a glave su im u odnosu na tijelo nesrazmjerne veličine; njihove AVNOJ face ne pokazuju ni najmanji trunak ikakve emocije; oni patološki mrze sve što je hrvatsko i žale za izgubljenim privilegijama njihove propale države’, rešetao je General po studentima kao major König po Kragujevcu – a ministar Hasanbegović o svemu je imao reći samo to da je riječ o ‘studentskom buntu jedne ideološke provenijencije’!

Zlatko Hasanbegović je, naime, sve što general Glasnović nije: on je ministar kulture Republike Hrvatske.

Ne treba stoga Andreju Plenkoviću tražiti dalje. Željko Glasnović je sve što mu treba. Ili će mu tek trebati.

U novi saziv Sabora general HVO-a ušao je poput slona u staklarnicu – ili, još bolje, poput bosanskog tovarnog konja u Narodnooslobodilački rat – i postavio nove političke standarde. Nije ni do njegova čina, ni do njegove lepršave retorike, jer viđao je hrvatski Sabor i većih generala i većih budala: nije ni prvi ni posljednji put da je saborski zastupnik konj što govori kočijaški. Briselokratski računovođa Plenković na ovoga će tovarnog konja morati računati jer se druga jedna stvar dogodila prvi put: prvi put u svih dvadeset šest godina hrvatske parlamentarne demokracije, bez obzira sjedila u Saboru njih dvanaestorica, šestorica ili samo trojica, jedan od zastupnika hrvatske dijaspore nije s HDZ-ove liste.

Nije to tek kuriozitet iz rubrika ‘Vjerovali ili ne’, ili ‘Jeste li znali da…?’ Nakon što je na lanjskim izborima, iako tek na četvrtom mjestu liste, HDZ-u donio očekivana tri mandata dijaspore, Plenković je na izvanrednim izborima Generala opet stavio na četvrto mjesto, a ovaj uvrijeđeno sišao s HDZ-ove liste i sastavio svoju, pa pokupio najviše preferencijalnih glasova i trijumfalno ušao u Staklarnicu. Pardon, Sabor.

Vrlo je to ozbiljna poruka Andreju Plenkoviću, jer uvrijeđeni general nije, kako će se vrlo brzo ispostaviti, samo zastupnik i glas Hrvata Širokog Brijega, Čapljine i Norvala, niti je – kako će se ispostaviti za koji mjesec ili godinu – samo prvi koji nije s liste HDZ-a. Da jest, HDZ bi to već do sljedećih izbora jednostavno riješio, populistički udovoljavajući ‘Hrvatskoj Hrvatima’ i ukidajući pravo glasa onima koji joj ne plaćaju porez. Nije, naime, problem što je Željko Glasnović prvi zastupnik dijaspore izvan direktne kontrole HDZ-a, već što je prva ikona desne, krezube Hrvatske izvan njihove kontrole. A ako im i ne treba tovarni konj, bogami im treba krezuba Hrvatska.

Vidi se to po biranim riječima kojima je Plenković, cijelu noć grozničavo listajući dvanaest svezaka Anićeva Hrvatskog enciklopedijskog rječnika, Glasnovićev verbalni proljev na kraju oprezno ocijenio ‘neprimjerenim’, nakon čega je i Zlatku Hasanbegoviću dopušteno dodati kako se ‘treba kloniti teških riječi’.

Nije problem ni to što stvar izgleda kao da pomahnitali Glasnović izvan HDZ-ove kontrole služi tek kako bi Hasanbegović, kao Plenkovićev desničarski problem, pored Generala ispao uljuđeni, civilizirani i obrazovani konzervativni intelektualac, sâm Igor Zidić s kapom i slovom: problem je što Hasanbegović pored njega to i jest. Možda ne dovoljno da bi Hasanbegović ostao ministar, ali svakako previše da bi Glasnović ostao izvan kontrole HDZ-a. Ne bavim se inače tim stvarima, ali imam rješenje: zašto general Glasnović ne bi bio ministar kulture?

General Željko Glasnović u HDZ-ovoj bi vladi bio upravo idealan ministar kulture: em je nestranački kandidat, em je vješt organizator, em je osvjedočeni domoljub, em ima kulturnu strategiju. ‘Mi bez konteksta, bez analitike ne možemo živjeti posljedice i uzroke. Nama je izbrisana kolektivna memorija, a ostala nam je prazna ploča po kojoj pišu agitpropovci u medijima, u politici. Zato moramo uzeti kulturni prostor, ne samo pravni sustav’, objasnio je General u predizbornom intervjuu Slobodnoj Dalmaciji: ‘Što ako mi dobijemo funkcionalnu državu a nismo uzeli kulturni prostor? Onda nemamo državu.’

General, naime, zna kako uzeti i ‘kulturni prostor’ i ‘pravni sustav’. Ako je devedeset četvrte od Srba znao uzeti šest stotina četvornih kilometara prostora od Malovana do Kupreških vrata, bogami će od njih znati uzeti i taj, kako se zove, kulturni prostor.

A ‘pravni sustav’?

‘Ovdje demokracija i nije potrebna, nama treba vojna uprava i čizma u zube’, čuvena je njegova izjava iz tih slavnih ratnih dana. Čizma u zube – shvatit ćete ako dosad niste – jedini je način da se od cijeloga ovoga ‘kulturnog prostora’ napravi krezuba Hrvatska.