Razrješenje s funkcije Vlatka Previšića, dekana Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, ne bi se dogodilo bez kontinuiranog pritiska organiziranih studenata i profesora. Međutim, eliminacija Previšića, kao i prethodni slični kompromisi, samo su nastojali privremeno prigušiti problem u središtu sukoba na FFZG-u. Zahtjev za smjenom dekana nije se zasnivao na začkoljicama pravnih propisa već je za sobom povlačio pozicioniranje oko presudnih političko-ekonomskih pitanja.
Nenadano biološko razrješenje senzacionalnog slučaja Vlatka Previšića, dekana Filozofskog fakulteta u Zagrebu, ostavilo je za sobom nakratko i određeni politički vakuum. Kad nadležne institucije više nisu znale što da poduzmu oko devastirajućih efekata dekanova uznapredovalog mahnitanja, naime, odjednom im je sindikalno ponuđena spasonosna činjenica njegova formalnog prekoračenja starosne granice koja je propisana za sveučilišne profesore. I naglo je profunkcionirala pravna država, a neki mediji – dotad načelno skloni Previšiću – već maroderski propituju eventualno dekanovo šire kršenje zakonskog slova.
Podsjeća to na jednu podosta otrcanu usporedbu sličnih deus ex machina raspleta s primjerom slavnog američkog gangstera: Al Capone nije uhapšen i osuđen zato što je ubijao po čikaškim ulicama, nego slučajno – jer nije uredno plaćao porez. Ostaje dilema što bi bilo da je mali poduzetnik lukavije vodio knjige ili, u ovoj priči, što da je Vlatko Previšić nešto mlađi, dok se institucije trude banalizirati stvarni meritum problema.
Štoviše, ne samo nadležne institucije – sveučilišni senat i sektorsko ministarstvo – koje su dotad sekundirale Previšiću, nego i vezani interesni krug; svi oni usiljeno isključuju ono doista političko iz događaja oko Filozofskog fakulteta. Jedino žarište uopće nalik tome lociraju u isforsiranoj opreci HDZ-SDP (npr. Mislav Ježić, član Senata i profesor na Filozofskom fakultetu), odnosno tamo gdje političkog najmanje ima. A dok se dekanu aranžira koliko-toliko častan otpust iz službe koju je odano vršio, razmotrimo još na kojim se temeljima priprema nastavak iste parapolitičke igre nauštrb ovog društva općenito.
Kukavičje jaje klerikalizma
Najprije kratki uvod u faktografiju slučaja; za tu se potrebu valja osvrnuti na dekanski mandat Damira Borasa, danas rektora Sveučilišta u Zagrebu. On je bio taj koji je ubacio kukavičje jaje klerikalizma u gnijezdo Filozofskog fakulteta prije dvije i pol godine, nastojeći manipulacijama u Fakultetskom vijeću svojoj matičnoj ustanovi nametnuti neprincipijelnu te štetnu suradnju s Katoličkim bogoslovnim fakultetom u Zagrebu. Radilo se o zasnivanju različitih dvopredmetnih studija između dviju sastavnica zagrebačkog sveučilišta, pri čemu bi jedna od njih bila povlaštena već po startnim organizacijskim formalnostima.
Time se pripremao teren za faktično superiorno pozicioniranje jedne neznanstvene teističke, spekulativne, dogmatske doktrine nad središtem filozofske i sekularne misli u zemlji. Konačno, plan je uključivao i praktične materijalne posljedice u istom smjeru: pokazalo se kako bi predviđeni odnos više koštao jedan fakultet negoli drugi, osim što izlaže diplomante FF-a goroj poziciji na tržištu rada od one koja čeka studente s KBF-a.
Boras, međutim, već je bio u povlačenju na višu, rektorsku funkciju, e da bi za nasljednika na Filozofskom ostavio ništa manje karijeristički nastrojenog Previšića. Novi dekan uskoro se iskazao upravo inkvizitorskom militantnošću, šikanirajući jednako nastavnike i studente, a s vrhuncem u angažiranju privatnih zaštitara na ulazu u fakultet. Na pravne detalje se Vlatko Previšić nije mnogo obazirao, vjerujući da će uličarske egzekucije – poslužimo se figurom – same djelotvorno primiriti buntovnije duhove. Dogodilo se baš suprotno: protiv sebe je okrenuo i, najednom skandaliziranu, široku liberalnu javnost.
Proturječja raspištoljenih senatora
Ali, naizgled pomirljivi ton kojim se Damir Boras rado služi, u maniri licenciranog odrješitelja, krije novu podvalu s istom akcijskom cijenom. Srećom, plenum FF-a te ad hoc Inicijativa članova Vijeća fakulteta prepoznali su trik s pozivanjem na tzv. demokratski dijalog. Moćnici su se nerazmrsivo zapleli u pravna proturječja; oni pravo inače smatraju svojim zabranom, sve dok nad njim ne izgube nadzor. U ovome momentu takve dvije točke jesu legitimitet olako diskvalificiranih studentskih predstavnika i legitimitet kampanjski oktroiranih vršitelja dužnosti prodekana, a za obje dubioze odgovoran je Senat.
O bezbrižnosti sveučilišnih senatora dobro svjedoči bizarni automatizam kojim su najprije prekrižili Studentski zbor da bi podržali Previšića, pa ubrzo zatim, s jednakim uvjerenjem, i njega pustili niz vodu. No čini se da bi oružje kojim su se odrekli njegovih usluga moglo stići i njih same, tj. vodeće među kreatorima relacija odozgo prema FF-u, naime, Damira Borasa i Antu Čovića, kao zacijelo najutjecajnijeg prorektora.
Pokazuje se, po svoj prilici, kako se i na njih obojicu – usprkos njihovu samopouzdanju – dade primijeniti isti dobni kriterij koji je pomeo raspištoljenog Previšića. Taj bi fakat mogao uzburkati kompletnu tektoniku Sveučilišta u Zagrebu, mada se ne treba zavaravati, imajući na umu o kakvim meštrima se ovdje radi: učinit će sve da nanovo izigraju princip za kojim su posegnuli radi Vlatka Previšića, čim shvate da im više utjehe nema u pravu. No to je ujedno pouzdan pokazatelj da se približavamo čvrstoj jezgri onoga političkoga u ovom neveselom, ali svakako katarzičnom preslagivanju odnosa moći.
Jer, pacifikacija bunta u njihovoj režiji uključuje obavezno skretanje pažnje sa žiže sukoba, pri čemu se zbiva antiklimaks koji podsjeća na vladine depolitizacijske zahvate u nekoliko čuvenih slučajeva. Recimo, na manipulacije glasovima za raspis referenduma o Zakonu o radu, ili onaj o Hrvatskim autocestama, gdje su s vrha poduzeti oštri manevri izbjegavanja suočavanja s evidentno mobiliziranom demokratskom voljom širokih slojeva. Politička šteta za elitu svedena je tako na minimum pomoću intervencionističkih, tzv. vatrogasnih metoda koje omogućuju i nastavak kontrole područja te vrebanje na iduću zgodnu šansu.
Poligoni političkoga
A sve je to politika; bila je politika i kad su 2009. godine studenti FF-a paternalizacijski ismijavani, dok su poduzimali blokadu fakulteta u obrani visokog obrazovanja pred nadirućom komercijalizacijom, kao dječica u nestašluku koji uključuje i šibice. Uostalom, današnjim se studentima, baštinicima one blokade, malo tko još izruguje: plenum se poima kao seriozna ugroza, novodobni bauk u niskom letu nad glavama vladajućih.
U svemu tome, otpor klerikalizaciji svakako je izuzetno važan, ali se ne može svesti samo na sekularizacijski impuls i na svjetonazorsko protivljenje konzervativizaciji ili, u krajnjoj liniji, nacionalizmu. Demokratizacija je ključni pojam, ali nedvojbeno i u ekonomskim pitanjima koja stoje u temelju obaju slučaja bunta na Filozofskom. To je ono mjesto kojem se uporno poriče dimenzija ideološkog – u sklopu taktike vođene odozgo – baš zato da bi se u pripadajućem polju izrazitije nametnula sve dominantnija ekonomska ideologija s crpljenjem materijalne vrijednosti kao ciljem jednako akademskih senatora i klerika.
To, a ne visokoparna pitanja teologije, fokus je i ovog sukoba s Crkvom, o čemu standardno kazuje njen odnos prema teologiji oslobođenja koji je iznova dospio u javnu raspravu. Zato nakana pobornika isključivo biološkog i nepolitičkog rješenja slučaja Previšić jest baš odlaganje toga čitavog kompleksa ustranu, izvan vidljivog spektra, kako bi se podgrađivanje ekonomske dominacije u ovom polju nastavilo. I nipošto nije Filozofski fakultet u Zagrebu usamljen visokoškolski poligon na kojem se vodi takva borba; slične uzurpacije uočljive su na istoimenoj ustanovi u Rijeci, nužna je samo adekvatna optika.