Hrvatska ne pokazuje ni volje, a ni sposobnosti da se prilagodi standardima svijeta čijim bi dijelom tako uporno željela postati, odbijajući činjenicu da je sazdan i na osnovama antifašizma, a da je koketiranje s fašizmom bumerang što se jednostavno mora vratiti onome tko ga je bacioTekst koji slijedi napisan je i objavljen u programu Radija Slobodna Evropa prije punih 21 godinu, dakle godine 1995. Pisan je na temelju tadašnjeg stanja u Hrvatskoj i tada raspoloživih informacija. U međuvremenu, postoje i neka nova saznanja, a neke su se (vrlo rijetke, doduše) stvari i promijenile. No, čini li vam se taj tekst danas, četvrt stoljeća nakon što je napisan, možda neaktualnim?
„Na prvom općem saboru Hrvatske demokratske zajednice, šef stranke, Franjo Tuđman, istupa s ocjenom o Nezavisnoj Državi Hrvatskoj kao o državi koja je, kako reče, bila i ostvarenje povijesnih težnji hrvatskog naroda. Polovinom svibnja 1990, poslije izbora na kojima je HDZ pobijedio, hrvatski mediji prvi puta zapaženo izvještavaju o manifestaciji u Bleiburgu, dajući, bez ikakvih ograda, riječ i ljudima koji se deklariraju kao uvjereni ustaše. Vrlo brzo poslije uspostavljanja vlasti HDZ-a, u Zagrebu se ukida Trg žrtava fašizma, uz obrazloženje da bi, u slučaju da to ime ostane, morao postojati i Trg žrtava komunizma. Slijedi, širom Hrvatske, prava hajka na spomenike i spomen obilježja borcima iz vremena antifašističke borbe.
U Zagrebu, u valu preimenovanja ulica i trgova, nestaje ulica 8. svibnja 1945, koja je podsjećala na dan kada su u glavni grad Hrvatske ušle partizanske jedinice, a širom Hrvatske nestaju i ulice što su nosile imena istaknutih antifašista. S Trga maršala Tita u glavnom gradu Hrvatske u noćnoj tmini nestaju table s imenom, dok javno isticanje slika ustaškog poglavnika Ante Pavelića i pjevanje pjesama u kojima se veličaju zapovjednici njegovih udarnih jedinica, poput Crne legije, postaje svakodnevna pojava.
Kao ličnost koja je prikladna da njeno ime krasi ulice i ustanove pojavljuje se Mile Budak, ustaški doglavnik koji se javnosti prezentira kao veliki hrvatski književnik koji je, doduše, bio sklon i vatrenijim političkim istupima. U medijima sve se češće prostor daje povratnicima iz dugogodišnje emigracije, ljudima sa zvučnim funkcijama iz vremena NDH koji ustašku državu slikaju u idiličnim tonovima, a novu hrvatsku državu neskriveno gledaju kao njeno uskrsnuće. Na hrvatsku trobojnicu stavlja se povijesni hrvatski grb, štit sa crvenim i bijelim poljima, kombinacija kakva je postojala samo i isključivo u vrijeme NDH.
U sklopu proklamirane borbe za čistoću jezika, u upotrebu se, praktično dekretom, uvode i riječi koje su bile korištene, a neke i skovane u vrijeme NDH. Vojska dobiva činove od kojih su neki identični onima iz vremena ustaške države. Sustavno se počinju prešućivati, pa čak i negirati, nepobitni zločini ustaškog režima, a na dnevnom je redu otkrivanje masovnih grobnica pripadnika ili simpatizera ustaškog pokreta, odnosno domobranske vojske čije se likvidiranje pripisuje komunističkom režimu. NDH sve više postaje hrvatska država s kojom bi se trebalo ponositi, Pavelić hrvatski domoljub koji je, doduše, činio i velike pogreške, a ustaše protagonisti vjekovne borbe za stvaranje hrvatske države koji su, samo stjecajem okolnosti, bili takvi kakvi su bili, jer su se morali osloniti na sile fašizma i nacizma.
Toliko o simptomima, o onome što se vidi, čuje i osjeća. Slijedi pitanje, zašto.
Mora li se režim samostalne hrvatske države oslanjati baš na tradiciju ustaške NDH, je li takvo oslanjanje preraslo od sredstva za ostvarivanje jedne politike u politiku samu, je li ono, napokon, dug što se plaća iz temelja pogrešnom poimanju svehrvatskog pomirenja? Pođimo redom.
Hrvatska je kao država postojala u srednjem vijeku, a kasnije kada je potpala pod vlast stranih dinastija, sve do 1918. očuvala je određene elemente svoje državnosti. Vrijeme kada ih doista nije imala samo je vrijeme Kraljevine Jugoslavije. NDH je formalnopravno bila, doduše, samostalna država, ali je njena ovisnost o silama Osovine notorna činjenica koja stvarnu državnost ustaške tvorevine čini u najmanju ruku upitnom. U komunističkom režimu Hrvatska je federalna jedinica unutar Jugoslavije, tako da se opet može govoriti o elementima državnosti.
Nije, dakle, istina, da je Hrvatska kao država postojala samo u vrijeme narodnih kraljeva i pod Pavelićem, pa nema nikakve, ni političke, ni povijesne potrebe da se ova današnja država oslanja baš na NDH. Ako se htjelo potražiti oslonac u povijesnim uzorima bilo ih je na pretek, a najmanje ih se trebalo tražiti u razdoblju Drugog svjetskog rata. Jer, ni ustaški pokret nije bio jedini u hrvatskoj povijesti koji je bio radikalno nacionalistički i usmjeren na stvaranje nezavisne države. Da je emigracija, ili kako se danas mnogo radije govori, dijaspora, odigrala značajnu ulogu, podupirući ne malim financijskim sredstvima HDZ, u dolasku te stranke na vlast, to danas nije nikakva tajna. Logično je stoga pretpostaviti da je određena sklonost prema NDH što je pokazuje država pod vodstvom Hrvatske demokratske zajednice, dug prema onima koji su je podupirali, pomažući joj osvajanje vlasti.
Pitanje je samo do koje mjere je ustašonostalgičarstvo, da upotrijebimo termin što ga ponekad koristi lijeva oporba u Hrvatskoj, ostalo dug, a u kojoj se mjeri pretvorilo u politiku, postavši tako nekom vrstom gospodara, umjesto sluge. Sudeći prema aktualnom trendu u Hrvatskoj zaključak da je blagonaklono stanovište u odnosu prema NDH, ustašama i njihovim vođama, uz sustavno relativiziranje i prešućivanje njihovih zločina, postalo sastavnim dijelom politike vrha te države, ne čini se da je daleko od istine.
A često spominjano općehrvatsko pomirenje pretvorilo se u zatiranje, ne doslovno još, jednih i favoriziranje drugih, u trijumf poraženih nad pobjednicima, produbljujući, a ne uklanjajući podjele u hrvatskom nacionalnom biću. Doduše, ponekad se potegne prigodničarski antifašizam, čule su se nedavno od samog državnog poglavara iznenađujuće pozitivne ocjene o Josipu Brozu Titu, čak se i dijelu hrvatskih antifašista pokušava pripisati namjera borbe za hrvatsku državu, ne bi li ih se nekako rehabilitiralo u atmosferi u kojoj antifašizam nije na cijeni, no sve je to u prvom redu usmjereno prema inozemstvu.
Činjenica je, naime, da demokratski svijet s primjetnom nelagodom prati opisane trendove u Hrvatskoj. Teško je npr. u Njemačkoj u kojoj nema govora da bi se javno mogle isticati Hitlerove slike, ili simboli nacističkog pokreta, razumjeti upravo bolećivu sentimentalnost što se u današnjoj Hrvatskoj iskazuje prema NDH i ustaškom pokretu. Njemački kancelar Brandt kleknuo je pred spomenikom Židovima ubijenim u ustanku u Varšavskom getu; njemački predsjednik Herzog zahvalio je saveznicima koji su, doduše, rušili Njemačku i ubijali Nijemce, ali su skršili nacistički režim; austrijski kancelar Vranitzky ispričao se u govoru u parlamentu za zločine što su ih Austrijanci počinili u vrijeme Trećeg Reicha; u Njemačkoj, Austriji, Nizozemskoj, da spomenemo samo neke zemlje, kažnjava se poricanje masovnog ubijanja u koncentracijskim logorima. Na hrvatsku tvrdnju kako su u Americi protiv Tuđmanove ideje o prenamjeni spomen područja Jasenovac u prvom redu Židovi i njihove utjecajne organizacije, reagirao je američki ambasador Galbraight izjavom kako je zabrinutost zbog Jasenovca nešto što dijele svi Amerikanci, što je univerzalni problem što ga dijele i svi ljudi u vladi, dodajući da je velika pogreška prikazivati to kao posljedicu djelovanja Kongresa, ili neke etničke, odnosno vjerske zajednice.
U takvom međunarodnom okruženju Hrvatska pokušava dokazati kako su u vrijeme NDH u logorima stradali samo oni koji su neprijateljski djelovali protiv Hrvatske, za rasne zakone se tvrdi kako jedva da su se primjenjivali, Pavelića se portretira kao liberalnog demokrata engleskog tipa, a jedini iz redova ustaške vrhuške koje nitko ni ne pokušava rehabilitirati, a kamoli po njima imenovati neki trg ili ulicu, to su zlosretni Lorković i Vokić koji su, pred kraj rata, videći da je sve propalo, pokušali srušiti Pavelića i prevesti ono što je još bilo ostalo od NDH na stranu saveznika. Likvidirani su po Pavelićevu nalogu.
Demokratski svijet koji se nimalo ne koleba u osudi zločina srpske strane u ratu proteklih godina, jedva da može razumjeti kada se o srpskom pitanju u Hrvatskoj govori kao o ekološkom problemu, kada se prebrojavaju krvna zrnca što teku žilama nekih oporbenih političara, da bi se sugeriralo kako tu ima i bizantinske krvi, kada se pod firmom osude zločina pojedinaca demoniziraju cijeli narodi, te kada se negiraju vlastiti nacionalnom netrpeljivošću motivirani zločini, ne oni povijesni, već recentni, da bi se pod pritiskom nepobitnih dokaza nevoljko priznavali, a sve to na štetu međunarodnog ugleda Hrvatske.
Ta i takva Hrvatska ne pokazuje, međutim, ni volje, a ni sposobnosti da se prilagodi standardima svijeta u kojem živi i čijim bi sastavnim dijelom tako uporno željela postati, odbijajući činjenicu da je današnji demokratski svijet sazdan i na osnovama antifašizma, a da je koketiranje s fašizmom, bez obzira je li se on tako zvao ili nije, bumerang što se jednostavno mora vratiti onome tko ga je bacio. Napokon, cinizmu skloni analitičari postavljaju i sljedeće pitanje. Ne daju li potezi aktualnih hrvatskih vlasti neku vrstu, nazovimo to uvjetno tako, naknadnog legitimiteta pobuni militantnog dijela srpskog stanovništva u Hrvatskoj što ju je uporno i uspješno poticala propaganda iz Beograda, koristeći kao argumente tvrdnje o rehabilitiranju ustaštva u vrijeme kada o tome u Hrvatskoj praktično nije moglo biti ni govora.
A to nas onda dovodi do zaključnog pitanja. Rade li za Hrvatsku oni koji ne samo toleriraju, već i potiču trend povijesnog revizionizma što, činjenicama usprkos, glorificira ustašku državu, a demonizira sve koji su se borili protiv nje, ne kao hrvatske, nego kao zločinačke, ili pak oni koji upozoravaju na dugoročnu pogubnost takvog trenda?“
Tekst je napisan i objavljen u programu Radija Slobodna Evropa 1995. godine