Ovaj je tjedan došlo do neočekivanog zaoštravanja odnosa između Rusije i Hrvatske. Hrvatski premijer Andrej Plenković održao je u Kijevu predavanje o tome kako je Hrvatska spremna podijeliti s Ukrajinom iskustvo “mirne reintegracije okupiranih teritorija” (tj. Donbasa i Krima) i jako se začudio zbog prilično oštre reakcije ruskog Ministarstva vanjskih poslova, okarakteriziravši je kao “reakciju na niskoj razini”. RBTH Hrvatska pokušava dublje sagledati ovu situaciju koja prijeti ozbiljnim pogoršavanjem odnosa Rusije i Hrvatske.
Za vrijeme posjeta Kijevu 21. studenog hrvatski je premijer Plenković održao predavanje na jednom ukrajinskom sveučilištu na temu “Europsko i euroatlantsko iskustvo Hrvatske – primjer za Ukrajinu?”. Na predavanju je Plenković izjavio kako je Hrvatska spremna pomoći Ukrajini oko “mirne reintegracije njezinih okupiranih teritorija”, tj. Donbasa i Krima: “Mirna reintegracija hrvatskog Podunavlja je dugoročno najbolji model za vraćanje Donjecka i Luganska, a jednom i Krima, u sastav Ukrajine”.
Izjave hrvatskog premijera izazvale su prilično oštru reakciju ruskog Ministarstva vanjskih poslova, koje je u utorak 22. studenog na svojoj stranici objavilo priopćenje u kojem poziva hrvatskog premijera da pusti Kijev “da sam radi posao koji bi on ionako trebao bolje raditi”, tj. da ispunjava “sporazum iz Minska“, koji nema alternativu kada je riječ o rješavanju krize, te da zadrži za sebe “mirovne” inicijative za rješavanje konflikata po hrvatskom scenariju i “apsurdne” pretenzije na ruski Krim, a da umjesto toga svoju aktivnost usmjeri na rješavanje “kroničnih unutarnjih problema vezanih za prava Srba i drugih nacionalnih manjina u Hrvatskoj”.
U srijedu 23. studenog Plenković je izrazio “čuđenje” povodom priopćenja ruskog Ministarstva vanjskih poslova i dodatno “dolio ulje na vatru”, rekavši: To je “niža razina, a ja se bavim ozbiljnom i odgovornom vanjskom politikom. Imam principijelne stavove iza kojih čvrsto stoji cijela vlada”, istaknuvši pritom da je on u Kijevu slao “poruku mira”.
Porazgovarali smo s ruskim stručnjacima o tome kako sve ovo izgleda iz ruskog kuta, zašto je Ministarstvo vanjskih poslova RF na Plenkovićeve izjave reagiralo upravo tako, i zašto je došlo do prilično neočekivanog zaoštravanja rusko-hrvatskih odnosa.
“Plenković nije u potpunosti sagledao situaciju”
Jedan od vodećih ruskih stručnjaka za ovu regiju, dr. Nikita Bondarev s Ruskog instituta za strateška istraživanja (RISI), smatra da gospodin Plenković jednostavno nije do kraja proučio cijelu ovu situaciju, jer u njegovoj izjavi ima kontradiktornosti:
“S jedne strane on spominje nekakve sporazume kao jedini put za izlazak iz krizne situacije u Ukrajini, a s druge govori o tome kako je Hrvatska spremna podijeliti s Ukrajinom svoj način rješavanja sličnih situacija, uključujući i nasilno oduzete teritorije.
Ja tu vidim da čovjek jednostavno ne razumije što je to sporazum iz Minska (u suštini je to preuređenje ukrajinske države po federativnim / konfederativnim principima sa širokom autonomijom republika Donbasa). Hrvatsko iskustvo u Slavoniji je iskustvo koje se apsolutno kosi s duhom i slovom onoga o čemu se čelnici Rusije i Ukrajine zajedno s međunarodnim sudionicima pokušavaju dogovoriti u Minsku i Normandiji, a to je upravo odgovor na nasilje još većim nasiljem. Ako Plenković može, čak i na razini nekih svojih osobnih rezoniranja, način na koji je pitanje Srba rješavano u Slavoniji dovoditi u vezu sa sporazumom iz Minska, onda znači da hrvatski premijer jednostavno nešto ne razumije. Možda on nije u toku i ne zna kakav su dogovor u Minsku postigli čelnici “normandijske četvorke”? U svakom slučaju hrvatsko iskustvo rješavanja nacionalnog pitanja nije nešto što se može dijeliti. Ne daj Bože da netko u Ukrajini pokuša ponoviti to iskustvo”.U slučaju pokušaja realizacije “hrvatskog scenarija” ukrajinska vojska “bila bi u krvi do koljena”
S Bondarevim se slaže i Denis Denisov, poznati donjecki stručnjak, rukovoditelj ukrajinske podružnice Instituta za proučavanje zemalja Zajednice nezavisnih država. On je rekao da izjave hrvatskog premijera “izazivaju zabrinutost”, jer potiču ionako neuračunljive ukrajinske političare na primjenu sile, i mogu se obiti o glavu samoj Ukrajini: “U ovom trenutku se može konstatirati da će, ukoliko ukrajinska strana pokuša realizirati sličan scenarij u Donbasu, morati dočekati tenkove DNR-a i LNR-a negdje blizu Kijeva”.
“Prijedlozi sadržani u hrvatskim savjetima vezanim za reintegraciju pobunjenog Donbasa i njegovo vraćanje pod okrilje Kijeva, i ‘hrvatska varijanta’ koju aktivno razmatraju kijevski političari – sve to Moskva doživljava kao planove vojne eskalacije u regiji, kao sabotažu Minskog mirovnog procesa koji je značajan za Rusiju…”
Teško je reći u kojoj mjeri je to zaista ostvarivo, ali je sasvim neočekivano sličnu izjavu nedavno dao i čelnik ukrajinske ultradesničarske pukovnije “Azov” Andrej Biljecki, koji se od 2014. godine usrdno borio protiv “ruske agresije” u Ukrajini: “Nema nikakvog smisla govoriti može li ona prijeći u aktivnu fazu ili ne, jer ukrajinska strana u ovoj situaciji igra ulogu pasivnog objekta, a Rusija je aktivni subjekt. Ako Rusija poželi, ona će sve promijeniti u jednoj sekundi, a ako to ne poželi – neće promijeniti. Jedino o čemu se doista može govoriti je to da ovakva situacija izuzetno demoralizira vojsku. Moralno stanje je na niskoj razini. Priče o tome da će vojnici po ugovoru kompletirati redove ukrajinske vojske mogu se ostaviti samo za parade. Na fronti postoji norma. Zna se koju zonu kontrolira bataljun, koju četa, itd. Dakle, po svim ukrajinskim normama sada ukrajinska vojska ima toliko ljudstva da osigurava 40-60% linije fronte. Postoje ogromne “rupe”, nemamo ljudi, a one koje imamo nisu motivirani. Ako Rusija, ne daj Bože, odluči ponovno krenuti u vruću fazu, kao u ljeto 2014. godine, kao u vrijeme Debaljceva, ponovo će biti krvi do koljena. Kao u zimu 2014. godine, kada su nam pričali priče o promjenama u vojsci, o tome kako smo mi ojačali i očvrsnuli, a zatim se dogodilo Debaljcevo i mi smo shvatili da opet ništa ne vrijedimo”.
“Mi očekujemo da se Hrvatska pridržava sporazuma iz Minska koji podržava UN”
Nikita Bondarev je u intervjuu za RBTH Hrvatska također posavjetovao da se obrati pažnja na to kako se Rusija ponaša u zapadnobalkanskoj regiji: “Mi vidimo da i pored očigledne bliskosti Rusije sa Srbijom i Republikom Srpskom, i to na različitim razinama, Rusija ipak u svih teritorijalnim pitanjima poštuje postojeće međunarodne sporazume.
Kada je riječ o Bosni, mi se pridržavamo stava o poštovanju Daytonskog sporazuma, a kada je riječ o Kosovu pozivamo sve da se pridržavaju rezolucije 1244. Drugim riječima, moglo bi se očekivati da bliskost sa Srbima nekoga u Rusiji na razini rukovodstva nekako možda motivira da dovede u pitanje svrsishodnost postojanja daytonske Bosne (a Daytonski sporazum je sasvim očito u velikoj mjeri već nadmašen), ali Rusija se ipak pridržava postojećih međunarodnih sporazuma. Isto to očekuje i od svih svojih partnera. Prema tome, mi ne očekujemo od Hrvatske da ona predlaže svoje iskustvo rješavanja nacionalnog pitanja u Ukrajini, nego da se pridržava sporazuma iz Minska kojeg su podržali Ujedinjeni narodi”.
Agresivna antiruska linija kosi se s politikom susjeda Hrvatske iz EU i NATO-a
Nikita Bondarev skrenuo je pažnju i na to da je demarš hrvatskog premijera čudan još iz jednog razloga. Naime, u regiji se primjećuje sasvim drugačija tendencija: “Novoizabrani bugarski predsjednik Radev je u predizbornoj kampanji izjavio da pitanje pripadnosti Krima, primjerice, ne trebaju rješavati ni Moskva ni Kijev, nego samo narod Krima putem referenduma i nikako drugačije. To je normalna i zdrava pozicija. Hrvatskom rukovodstvu možemo samo poželjeti da ne promatra svijet isključivo kroz prizmu svojih vlastitih problema sa Srbima i hrvatsko-srpskih odnosa od prije 20 godina”. Drugim riječima, smatra ruski stručnjak, Hrvatska bi se mogla naći u izolaciji među svojim susjedima ako provodi nemotivirano agresivnu politiku prema Rusiji dok svi njezini susjedi u regiji i partneri Europske unije ili NATO-a – Slovenija, Italija, Mađarska, Austrija, Bugarska, Grčka, da ne govorimo o Turskoj – teže normalnom dijalogu s Rusijom, a i predstojeći izbori u Njemačkoj i Francuskoj će vrlo vjerojatno dovesti na vlast u tim zemljama daleko pragmatičnije i prikladnije lidere. Treba se pomiriti s tim da se Hrvatska nikad neće premjestiti na zemljopisnoj karti i postati bliža zapadnoj Ukrajini, Poljskoj i baltičkim zemljama, gdje čak i Latvija i Estonija tijekom proteklog mjeseca pokušavaju smanjiti tenziju u odnosima s Moskvom, istaknuo je politolog.
U zaključku svoga komentara Bondarev je također naglasio da Plenković, po svemu sudeći, ne shvaća ni to da je on u suštini pozvao na povredu teritorijalne cjelovitosti Ruske Federacije i odvajanje njezinog neodvojivog dijela, kako to shvaća Moskva, tj. Republike Krim: “On još nije u potpunosti svjestan da su Donjeck i Lugansk jedan slučaj, a Krim sasvim drugi slučaj”.
“Poruka mira” ima dvije oštrice
Dr. Georgij Engelhardt s Instituta za slavistiku Ruske akademije znanosti svoj je komentar počeo riječima da Hrvatska griješi miješajući se u problem na koji je Rusija vrlo osjetljiva:
“Prijedlozi sadržani u hrvatskim savjetima vezanim za reintegraciju pobunjenog Donbasa i njegovo vraćanje pod okrilje Kijeva, i ‘hrvatska varijanta’ koju aktivno razmatraju kijevski političari – sve to Moskva doživljava kao planove vojne eskalacije u regiji, kao sabotažu Minskog mirovnog procesa koji je značajan za Rusiju, i kao organizaciju velike humanitarne katastrofe s progonom stotina tisuća izbjeglica u Rusiju, gdje se već sada nalazi preko milijun izbjeglica iz Ukrajine. Jasno je da aktivno sudjelovanje Hrvatske u politici koja je toliko neprijateljski nastrojena prema Moskvi neće doprinijeti procvatu bilateralnih odnosa”.
Stručnjak se zapitao kako bi reagirala Hrvatska ako bi Rusija predložila čelnicima krajiških Srba i srpskim političarima u Beogradu da se okupe na Beogradskom sveučilištu i saslušaju predavanje ruskog premijera Dmitrija Medvedeva o pravilnom državnom ustrojstvu srpskih entiteta u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, ili o njihovoj budućoj reintegraciji u jedinstvenu srpsku državu? Teško da bi hrvatske vlasti takvu gestu Rusije doživjele kao poruku mira, smatra politolog. Osim toga, Rusija već ima iskustvo mirne reintegracije dijelova bivših sovjetskih republika s Ruskom Federacijom, primjerice Krima, koji je Rusija reintegrirala daleko mirnije nego Hrvatska regije koje su se odvojile od nje. Malo je vjerojatno da bi hrvatske vlasti takvu gestu Rusije doživjele kao “poruku mira”, smatra politolog. Osim toga je, kaže Engelhardt, nejasno zašto hrvatski premijer navodi upravo paralelu između Hrvatske i Ukrajine i vidi u njoj “niz sličnosti”.
Hrvatski premijer mogao bi pokušati vidjeti “sličnost” primjerice u tome kako je JNA bombardirala Vukovar ili Dubrovnik s time kako ukrajinska vojska već više od dvije godine svakodnevnim bombradiranjima uništava gradove Donbasa, jer ne bombardira Kijev ili Odesu milicija Donbasa ili mitske “ruske trupe u Ukrajini”. Drugim riječima, na situaciju treba gledati šire, smatra stručnjak. Georgij Engelhardt ističe da se hrvatski premijer ne bi trebao čuditi ruskoj ocjeni “iskustva mirne reintegracije” još i zbog toga što se mnogi ne slažu da je ona bila uspješna, čak i ako se pogleda situacija nakon primjene sile: “Relativno nedavno su izbili neredi povodom ćirilice, što je pokazalo da postoje ozbiljni problemi s koegzistencijom Srba i Hrvata, i to u istočnoj Slavoniji koja se ističe kao primjer”, naglasio je stručnjak.
Što je sve to trebalo Plenkoviću?
Pored verzije koju je iznio Nikita Bondarev, da hrvatski premijer jednostavno nije dobro sagledao situaciju, RBTH Hrvatska je prikupila i drugačija mišljenja.
Primjerice, rukovoditelj ruske Agencije za strateške komunikacije Oleg Bondarenko, jedan od vodećih ruskih stručnjaka za Ukrajinu, smatra da ovdje postoji i emocionalna komponenta, tj. spremnost da se zbog “usijane glave” i “interne euroatlantske solidarnosti” podrži Kijev, koji je opet sa svoje strane jedva dočekao da iskoristi Plenkovića za unutarnju ukrajinsku propagandu i uvjeravanje svojih građana kako je “cijeli svijet s nama”, što je Kijevu iz dana u dan sve teže dokazati svom stanovništvu.
Građani Ukrajine, čak i oni koji su svojevremeno podržali “Majdan”, sada su u depresiji zbog naglog osiromašenja, zbog beskrajne “antiterorističke operacije” u Donbasu, zbog korupcije koja je poslije Janukovičevog bijega poprimila daleko veće razmjere, zbog asocijacije s Europskom unijom koja je dospjela u slijepu ulicu poslije referenduma u Nizozemskoj, kao i zbog blokade nesretnog “bezviznog režima” s Europskom unijom, iako je za ogromnu većinu ukrajinskih građana mogućnost putovanja u Europu bez vize već izgubila svaki smisao. Prema tome, običnim Ukrajincima prilično cinično zvuče prazna Plenkovićeva obećanja reintegracije Donbasa i Krima, kao i skorog gospodarskog procvata i drugih “euroatlantskih poslastica”, istaknuo je stručnjak.
Georgij Engelhardt, sa svoje strane, smatra da se Plenković za tako naglo zaoštravanje odnosa s Rusijom mogao odlučiti i zbog nekih svojih osobnih dogovora s Bruxellesom, gdje on u odnosima s Ukrajinom igra ulogu “dobrog policajca” u kontekstu sve većeg revolta prema Ukrajini, izazvanog kod europskih partnera pasivnošću Kijeva u pogledu ispunjavanja sporazuma iz Minska, odsustvom značajnog napretka u provedbi reformi i korupcionaškom paralizom koja je zahvatila čitav vladajući sustav ove zemlje. Pri tome je stručnjak pozitivno ocijenio suzdržanu retoriku predsjednice Hrvatske Kolinde Grabar Kitarović kada je riječ o Rusiji. Nju su mnogi u Rusiji zapamtili po tome što je ona među prvima u krugu krupnijih europskih političara podržala operaciju ruskih zračno-svemirskih snaga protiv Islamske Države u Siriji.
