Edouard Manet: Stéphane MallarméLjudi govore, to je utvrđeno. No ljudi isto tako i ne govore, bilo na javi ili u snu.
Ne postoji ipso facto tišina, prostor tišine mora se pronaći i osvojiti. Pronaći tišinu ne znači isto što i ovladati njome. Pjesnik nije instrument jezika, već tišine. Divna impotencija francuske poezije kraja 19. stoljeća bila je maksimalno kalibrirana da hvata rezonancu imenovanja objekata uz pomoć jezika tišine. Pjesnički šišmiši utorkaši razletjeli su se iz salonske spilje poezije na sve strane svijeta, no ljudi šišmiše ne vole. Ružni su, zli i trapavo hodaju. A dobro su poznata i njihova vampirska nahođenja.
Je li moguće prevesti tišinu? Može li tišina s obala Crnog mora biti prevedena u tišinu Petrograda, ili farmakon grada soli i glazbe, ili petrificirani pariški sumrak ili muk skrivena gnijezda u Veneciji?… Također, poći od tišine prema tišini može imati čak i borbeni karakter, a u neoprezu je moguć čak i sudar s brbljavom tišinom. Poput slikarske tišine američke gotike ili pompozne njemačke spiljske tišine.
***
Istraživanje tišine u razgovorima velikih umjetnika nije tek hir ili puka afektacija. Ili uopće ‘istraživanje’. Tišina dolazi iz predjela jezika. Zaokupljala me mnogo prije velike književnosti, iako ta opsjednutost nikada nije bila artikulirana, ni nužno uočena. Kada sam kao klinac čitao u nekom časopisu da Dave Grohl govori o svom dolasku u Nirvanu, jedino što sam zaista upamtio i o čemu sam intenzivno razmišljao jest dio u kojem opisuje šutnju Kurta Cobaina s kojom je bio suočen, šutnju u stanu koji su dijelili, šutnju u odlasku na probe benda, tišinu u povratku s probe…
Maštanje o tišini mladi pjesnik prelio bi u impresionističku pjesmu naziva “Meditacije o… ” ili “Clair de Lune”, ili “Lamentacija”. Ja je, međutim, nisam ulio nigdje, ona je bila tek poput nagovještaja, sna o neostvarenom snu, o mističnom akordu velikog Misterija pod obroncima Himalaje. Maštanje o pretakanju iz šupljeg u prazno bilo je tek tlapnja. Pa ipak bih svako malo bubnuo u zid tišine i postalo mi je jasno da nikada neću proći kroz nju kao kroz čistoću neopaženih staklenih vrata.
****
Tišina u razgovoru, pa i ona koja obavija cijeli razgovor, nije nikakva stavka napetosti, upravo suprotno, maleni prozori tišine prozračuju razgovor, uzemljuju ga i on tek tada može dobiti strukturu i ritam. Tišina je ključ skandiranja. Iako, da parafraziramo jednog pjesnika, ne trebamo je gledati kao metronom već kao muzičku frazu. Pjesnik brodolomac njom može izbaciti nadmenu vodu nadmoći, uspraviti brod dijaloga i razriješiti ga buke. Ona dolazi kao nad-figura, mjehur ničega u libeli komunikacije. Tiha tišina je fini instrument opomene, šamarčina taštini. Gnuša se prepucavanja i virtuoznosti. Što neće reći da tišina ne može biti virtuozna. Kao i da ne može biti neiskrena. Nije neistina jedino što iskrivljava usta.
***
Obožavao sam kada sudac na teniskim mečevima u Roland Garrosu opomene gledatelje riječima Silence, s’il vous plaît. Oduvijek sam te riječi pripisivao nekom anonimnom pjesniku iz šireg kruga ThéophileaGautiera, stihu što bi ga ovaj rado deklamirao na večernjim pjesničkim kružocima u nekoj zgradi kod Les Invalidesa, na kojima je sudjelovao i stanoviti pjesnik amater Jean Ponty, inače teniski sudac na prvom Roland Garrosu 1881. godine. Ponty je odlučio oprobati stih kao alat upozorenja i na njegovo čuđenje, žamor tribina je u hipu nestao.
***
Posve nesvjesno tokom godina postao sam arheolog razgovaranja tišinom znamenitih autora. Istražio sam cjelonoćnu šutnju Briana Wilsona i Thomasa Pynchona na pijesku američke zapadne obale koja se u mom duhu pretvorila u tišinu u nekom izbjegličkom šatoru na Zapadnoj obali.
Tišina Baudelairea i obijesna tišina Verlainea spuštale su se kao mistična koprena na moj simbolistički ukus. No ipak bih najveću ugodu pronašao u tišini dijaloga. Volio sam čitati o blokovima tišine u razgovorima slikara i pisaca, o šutljivim dijelovima razgovora koji su dobivali antropomorfna herojska obilježja u mome duhu jer su podupirali dijalog poput karijatida otvarajući jeziku prostor slobode. No posebno sam volio svjedočenja o razgovorima potpune tišine, razgovorima bez razgovora.
Sjećam se da sam čitao priču Charlesa Bukowskog u kojem govori o svom posjetu nekom sveučilištu gdje je imao držati govor. U sobi pored njegove bio je smješten William Burroughs, pisac kojeg sam volio i koji je u mojoj uobrazilji imao status gospodara tišine, čije su jezične izvedbe odnosno ‘routines’ zapravo jezični pandan orgonskom akumulatoru Wilhelma Reicha. One su zapravo naelektrificirana tišina zaogrnuta plaštem jezika, istovremeno i satirička bomba i izigravanje konvencije maksimalnom konvencijom. Smatrao sam ih nekom vrstom replikatora, klopke koja je hvatala jezik i prerušavala ga u priču, u imitaciju naracije – krajnja subverzija oponašanja.
Bukowski u toj priči govori o Burroughsu koji bulji satima kroz prozor u potpunoj tišini. Ni tišina, baš kao ni izraz lica pisca ne mijenjaju se nimalo ni kada pisac shvaća da je promatran. Okreće se prema pripovjedaču i gleda u njega bez riječi. Dugo. Bez riječi.
Burroughsove rutine su uperene prema rutini jezika, one su kao i njegova šutnja meditativnog tipa. U carstvu tišine, Burroughsove knjige bile su poput carevog novog ruha. Burroughs je rekao da tišina zastrašuje samo ljude koji kompulzivno verbaliziraju.
Ja sam pak kompulzivno hvatao tišinu.
***
Duet tišine za duetom tišine kapali su gotovo muzičkom frazom u trajanju više godina. Izučio sam brojne noći potpune šutnje velikih umjetnika koji su bili spareni ili nasilno ili igrom slučaja.
Upoznao sam dobro tišinu koja je vladala između Samuela Becketta i Francisa Bacona kada je netko odlučio upoznati velikog slikara s velikim piscem. Samuel Beckett je već bio iskusni šutljivac, a znao sam da ni Bacon nije nikakav gušter kad su u pitanju tajne velikog tajca. Večer provedena u potpunoj tišini dodatno me zabavljala imajući u vidu činjenicu da je nekoliko godina ranije Bacon u Maroku imao običaj svaku noć govoriti o iskustvu slikanja Williamu Burroughsu. Što je posebno zanimljivo jer Bacon nije nikada volio govoriti o slikarstvu.
***
Upoznao sam tišinu Kafke i Musila, Kafke i Ehrensteina, Kafke i mnogih.
***
Manje sam poznavao domaću tradiciju šutnje kada je riječ o susretima umjetnika. Svaki pronalazak ispunio bi me dubokim zadovoljstvom, čak i kada večeri šutnje nisu u potpunosti bile ispunjene tišinom, već bi divna tišina poput sadističkog metronoma bičevala protagoniste.
Jedna od najzanimljivijih šutnji, koja je došla kao prisilni ali opojni fade out, dogodila se negdje oko 1915. u Mađarskoj, na samom izdisaju K&K monarhije, kada je Krleža posjetio Kosztolányija. Nakon svađe dvojice pisaca oko rata i gluposti nacionalizma, kada je mađarski meštar izjavio “da bi ipak kad se već ratuje htio da pobijedi njegova zemlja”, a Krleža ga opomenuo da je idiot, šutnja je upuzala u razgovor. Pssssssst, rekao je Dezső Kosztolányi, tiho. Nakon trenutka iznenađenja Krleža je pogledao prema dolje, gdje je puzao Kosztolányijev sin Adam. “Ne pred djetetom.” Nakon toga više nisu razgovarali.
Nepravedno zaboravljeni autor Aleksandrijskog kvarteta Lawrence Durrell, i sam majstor diplomatske tišine, pita se “Zar ne ovisi sve o našoj interpretaciji tišine oko nas?
***
Ljudi su zaraženi virusom jezika odvajkada, i tišina, šutnja, muk smetaju. S druge strane, mistificiranje tišine oduvijek je bilo na vrhu to-do liste loših pjesnika. Doduše, valja istaknuti da su i najbolji pjesnici često pjesnici tišine. Ne treba zanemariti ni potrebu osrednjih za valjanjem u primamljivoj egzaltaciji zelene tišine.
Neke pjesnike zovu pjesnicima tišine. Nakon Mallarméa, koji je bio musicien du silence, i vjesnik pjesnika tišine, period inkubacije i zrenja ne estetizacije riječi već tišine, nije dugo trajao. Pjesnikom tišine zvali su i Georga Trakla. Njegova je tišina prekrasan odsjaj blokova, marš muka klasičan i velik poput Schuberta. Rilke je govoreći o Traklovom Helianu rekao kako se “čini da je pjesma izgrađena oko njezinih pauza, nekoliko krugova oko beskrajne tišine: tako se uspostavljaju njezini redci.”
Pjesnikom tišine zovu i Paula Celana koji je obožavao Rilkea i neuspješno ga pokušavao prevesti na francuski. Celanova tišina je tišina prevladavanja i preživljavanja. Celan je prevodio još jednog velikog pjesnika kojeg bismo mogli nazvati i pjesnikom tišine, Osipa Mandeljštama, koji je tada na Zapadu bio još posve nepoznat. Preveo je i njegov Silentium; Mandeljštam je postao njegov pjesnički alter ego, Dante njegovog pjesničkog progonstva. Celan ga je opsesivno prevodio i uvodio u njemačku književnost otkad ga je otkrio krajem ’50-ih pa sve do svog samoubojstva. Mandeljštam-pjesnik tišine nije bio čovjek tišine, i nju nije bilo potrebno tražiti u njegovim razgovorima. Štoviše, Ana Ahmatova kaže kako je “bio jedan od najblistavijih sugovornika: on nije slušao samoga sebe i odgovarao samome sebi, kao što danas gotovo svi čine.”
Neki pjesnici nisu pjesnici tišine, no imaju razdoblja tišine. Ezra Pound, uz Mandeljštama najveći moderni Danteov učenik, imao je dug period tišine. Posljednjih jedanaest godina jedva da je bilo što govorio. Jednom je i sam rekao da je za prolongirani tajac krivo razdoblje pretjeranog radijskog brbljanja.
No Pound je često i u razgovoru bio pjesnik tišine. Kada ga je posjetio Samuel Beckett u njegovom talijanskom domu, negdje tamo krajem ’50-ih, večer je protekla ugodno, iako uglavnom u tišini jer je Beckett bio bolestan. Međutim, za njihova sljedećeg susreta 1970. “cijela večer bila je obavijena potpunom tišinom.” Nakon što satima nisu prozborili ni riječ, Pound je ustao i zagrlio svog kolegu kojeg je upoznao u Parizu ’20-ih, kad je Beckett još uvijek bio tajnik Jamesa Joycea. Jednom je na pitanje o šutljivosti izjavio: “Nisam ušao u tišinu, tišina je mene obuhvatila.” Ezra i muk.
***
Kad je negdje tamo sredinom ’60-ih Allen Ginsberg prvi put posjetio Pounda u vrijeme njegovih godina šutnje, njihov razgovor protekao je u potpunoj tišini. Ginsberg, koji je posjetio pjesnika u nekoliko navrata, nije bio nimalo uznemiren činjenicom da se riječi koje je uputio svom pjesničkom uzoru (iako se njihovo pjesništvo na prvi pogled gleda preko nišana) ne odbijaju natrag u vidu odgovora. Štoviše, odlučio se prepustiti magiji pjesnikove šutnje. Poundovo specifično nizanje slojeva tišine kasnije je doveo u vezu s budističkim načelom. Ili, kako bi rekao sonični pustinjak Basil Bunting, “Poundova tišina se referira, ona ne prezentira”.
***
Razgovori velikih mislilaca i umjetnika privlačni su ljudima: oni su poput kružnice, elegičnog vala koji se širi i dotiče naše malene brbljive sfere. Magnetska privlačnost je tolika da se svi preobražavamo u paparazze, u peeping tomove, u fragmente što tvore organizam gužve nakon saobraćajke. O razgovorima velikana pišu se knjige koje imaju ulogu čaše koja nam pripomaže da bolje uhvatimo jedva čujni razgovor u drugoj sobi, od kojeg nas odvaja zid debelog nerazumijevanja. Razgovori s Borgesom. Razgovori s Krležom. Razgovori s…
Dio razgovora koji dijalogu daje lirsku boju (iako notni zapis za liru počinje ključem tišine) nikada nije predmet općeg interesa, osim katkad u anegdotalnom smislu. Možda i bolje, iako je posao tim veći. Istraživanje tajaca, muka, grobnih tišina, zamišljenih šutnji, dugih perioda tišine… O tome se mora progovoriti. Ili se mora šutjeti, ali elegantno. No, postoji problem. Jer, kao što kaže Victor Hugo, nije lako šutjeti kad je sama tišina laž.