‘Ponekad imam osjećaj da živim u Republici Srpskoj’, glasno je na svečanom otkrivanju hrvatskog spomenika Hrvatskoj vojsci usred neobično hrvatskog Splita svoje strahove ispovjedio hrvatski vitez Zlatko Čipčić, i da se među okupljenima zatekao i neki psihijatar, morao bi se zapitati: ‘Kad točno?’
Ponekad imam osjećaj da živim u Republici Srpskoj – pomalo iznenađujuće za jedan protokolarni govor, svoju je najintimniju strepnju i tjeskobu s okupljenima na otkrivanju spomenika 72. bojni Vojne policije u splitskoj Lori – kao na kakvoj grupnoj psihijatrijskoj seansi – podijelio Zlatko Čipčić, predsjednik udruge veterana te, kako se već u sličnim prilikama običava kazati, ‘legendarne postrojbe’.
‘Ponekad imam osjećaj da živim u Republici Srpskoj’, rekao je tako Zlatko Čipčić pred više stotina hrvatskih branitelja, vojnika i časnika, te izaslanicima predsjednika Hrvatskog sabora i same predsjednice Republike Hrvatske, okružen jarbolima s dvanaest hrvatskih zastava, na svečanom otkrivanju memorijala jednoj jedinici Hrvatske vojske, spomenika što simbolizira slovo H kao Hrvatska, s natpisom ‘Za dom i slobodu hrvatskom narodu’.
‘Ponekad imam osjećaj da živim u Republici Srpskoj’, glasno je dakle na svečanom otkrivanju hrvatskog spomenika Hrvatskoj vojsci usred neobično hrvatskog Splita svoje strahove ispovjedio hrvatski vitez Zlatko Čipčić, i da se među okupljenim hrvatskim građanima, hrvatskim braniteljima, hrvatskim vojnicima, hrvatskim časnicima, hrvatskim zastupnicima i hrvatskim izaslanicima neobično visokih hrvatskih dužnosnika zatekao i neki psihijatar, morao bi se zapitati: ‘Kad točno?’
‘Kad točno što?’ pogledao bi ga s govornice pred zagrnutim spomenikom neobično preplašeni hrvatski vitez.
‘Kad točno imate taj osjećaj?’ ponovio bi psihijatar.
‘Koji?’
‘Pa taj, da živite u Republici Srpskoj?’
‘Ah, to’, pribrao bi se ovaj. ‘Ponekad.’
‘Na primjer?’
‘Zamjeraju nam, na primjer, naš ratni pozdrav, ‘Za dom i slobodu hrvatskom narodu’, a ne smetaju ih spomenici za otadžbinu poput onoga u Borovom Selu’, pojasnio je u svom govoru Zlatko Čipčić. ‘Dosta nam je samozvanih stručnjaka za spomenike i kulturu koji se javljaju samo onda kada su u pitanju braniteljska spomen-obilježja. Posebno bih istaknuo golgotu koju prolaze naši branitelji i njihove obitelji zbog političkih montiranih procesa koji se još uvijek vode. Neshvatljivo je da su u hrvatskim zatvorima Merčep, Duić, Bungur, a oni koji su silovali naše žene, ubijali našu djecu i razarali naše domove slobodno šetaju po Hrvatskoj i obnašaju razne izvršne vlasti.’
‘I onda imate osjećaj da živite u Srbiji?’
‘Republici Srpskoj.’
‘Da, naravno, Srpskoj.’
‘I tako ponekad svaki put.’
‘Vrlo dobro. Samo da razjasnimo neke stvari’, skinuo bi psihijatar naočale, pa pogledao pacijenta ravno u oči. ‘Vašim suborcima Merčepu, Bunguru, Đujiću…’
‘Duiću. Tomo Duić.’
‘Da. Zašto im točno sude?’
‘Duić i Bungur su iz moje, 72. bojne u Splitu, a Merčep je drugo, on je vodio rezervnu policiju gore u Zagrebu. Ali više-manje ista stvar. Imali smo policijske istražne centre, mi recimo ovdje u Lori, gdje smo za vrijeme rata pritvarali i isljeđivali ratne zarobljenike, časnike Jugoslavenske narodne armije i sumnjive osobe…’
‘Srbe?’
‘Ne. Zapravo da, ali ne samo zbog toga što su…’
‘Gospodine, ja nisam sudac, nisam tu da vam sudim, ja sam psihijatar.’
‘Da, Srbe.’
‘Ukratko, to su bili svojevrsni logori za Srbe?’
‘Ne!…’
‘Gospodine…’
‘Da, recimo da je bio logor. Ali bio je rat. Gdje ćemo sa zarobljenicima i Srbima? Ako je i bio poneki šamar viška, ili je netko slučajno umro od neprikladnih uvjeta, za boga miloga! Znate, u ratu se gine.’
‘Razumijem, smirite se. Evo, popijte malo vode.’
‘Hvala.’
‘Recite, gospodine…’
‘Čipčić.’
‘Gospodine Čipčiću, kako narod gleda na to?’
‘Narod? Pa mi smo narodni heroji! Otiđite na suđenje za Loru, pa ćete vidjeti kako narod gleda na to. Pitajte ljude na ulici tko je Tomislav Merčep. Pitajte ljude u Osijeku tko je Branimir Glavaš. Pitajte Hrvate u srednjoj Bosni tko je Dario Kordić. Pa Glavaša je nakon puštanja iz zatvora dočekalo pola Slavonije, a Kordića su iz Haaga na aerodromu dočekali kao papu! To su naši hrvatski vitezovi, heroji!’
‘A spomenik? Što je sporno sa spomenikom? Rekli ste, kako ono, da se ‘samozvani stručnjaci za spomenike i kulturu javljaju samo onda kada su u pitanju braniteljska spomen-obilježja’?’
‘Da. Smetaju im spomenici Miru Barešiću, Mili Budaku, Juri Francetiću, smeta im 10. travnja… zbog tog datuma i uklesanog pozdrava ‘Za dom spremni’ smeta im i spomenik HOS-ovcima u Jasenovcu, i spomenik HOS-ovcima u Splitu 3, zbog toga ‘Za dom’ smeta im i ovaj naš. Da se njih pita, oni bi ovdje, pred ulazom u Vojno-istražni centar…’
‘Logor…?’
‘…oni bi na ulazu u logor Lora postavili spomen-obilježje žrtvama! Molim vas lijepo, ‘žrtvama Lore’!’
‘Ne valjda stvarno? Zajebavate?’
‘Ne zajebavam se.’
‘Strašno’, procijedio bi psihijatar, pa izvadio notes i vratio naočale na nos. ‘Da vidim jesam li dobro shvatio, a vi me ispravite ako griješim: vi ste u ratu samo branili svoje domove i svoju mladu državu, pa u toj obrani organizirali logore za ratne zarobljenike i sumnjive civile druge nacionalnosti, od kojih su neki u tim logorima i smrtno stradali, da bi samo zbog toga najveći heroji te obrane, koje narod oduševljeno slavi i dočekuje na aerodromima i gradskim trgovima, nakon rata u politički montiranim procesima bili nepravedno optuženi za ratne zločine od strane svjetskih centara moći i domaćih izdajnika, što bi na mjestima vaše svete borbe podizali spomenike kvislinzima, neprijateljima i kojekakvim izmišljenim žrtvama, jer im smetaju vaša obilježja, pozdravi i nacionalni junaci iz Drugog svjetskog rata, uključujući čak i datum kad je stvorena vaša država?’
‘U najkraćim crtama, da.’
‘Gospodine, odmah ću vam reći: s vama je apsolutno sve u redu. Najiskrenije, a govorim vam to i kao psihijatar i kao rodoljub, sad kad ste mi sve to ispričali, bogami se i ja ovdje osjećam kao u Republici Srpskoj.’
‘Uf, hvala, već sam mislio da sam poludio. Mnogo ste mi pomogli.’
‘Nema na čemu, gospodine. To mi je posao.’
‘Samo još jedna stvar’, sjetio bi se na koncu Zlatko Čipčić, ‘niste mi rekli kako se zovete?’
‘Ah da, izvinite’, skinuo bi psihijatar naočale i pružio ruku. ‘Karadžić. Radovan Karadžić.’