Propustio sam čitati novine u nedjelju i izmakli su mi transkripti sa sastanka o spašavanju Branimira Glavaša iz pandži hrvatskog pravosuđa.
Moram priznati da na cijeli slučaj i nisam obraćao dovoljno pažnje, nešto zbog toga što neke sudionike poznajem, pa sam slijepo pridavao vjeru njihovoj priči, a nešto i zbog toga što sam bagatelizirao tu situaciju misleći da su suci svakodnevno izloženi intervencijama koje trebaju pristojno spriječiti – ako ih dobiju, otkloniti, a ako su uporne, prijaviti.
Dobio sam puno pisama o korupciji u sudovima. Neka sam proslijedio DORH-u, neke prigovore samim sudovima, a neke i bijesno komentirao.
Udruga sudaca proglasila me je priopćenjem jednim od neprijatelja.
Tu se nalazim u dobrom društvu. Čak sam i pisao o korupciji u pravosuđu, obavezno uz dodatak da se radi o incidentima i manjini, da je važno ne generalizirati.
Obično bih dodao da se radi o percepciji, padu povjerenja u pravosuđe, pa da to povjerenje treba vratiti. U nekoliko navrata, govoreći o suzbijanju i tražeći da to suci obave među sobom, koristio sam kao prijetnju primjer Venezuele i Huga Cháveza koji je popularnost stekao nacionalizacijama i čistkama sudova, smjenom sudaca. Sad je lista produžena: Turska, Poljska.
Zašto sam povjerovao u točnost transkripata? Ne treba vjerovati svemu što mediji kažu. I njih je moguće iskoristiti, zlorabiti i prevariti. Ali nitko ništa ne demantira, ne diže tužbu za klevetu, nema osporavanja točnosti. Taktika je ignoriranje. No posljedice po povjerenje su već nastupile. Ovaj je slučaj potpuno drukčiji. Transkripti su objavljeni, ali kao da nisu. Nitko nigdje ne reagira
Mislio sam – pametnome dosta.
Prevario sam se.
Moj, čini mi se, odmjereni rječnik smatrao se klevetom profesije. Dragi i dobri pravnik I. C. u jednoj raspravi u podrumu Ministarstva pravosuđa na staroj lokaciji bijesno mi je prigovarao: ”Pokažite presude”, ”Dajte dokaze”.
Korupciju, kaže, izmišljaju stranke koje gube na sudu i uvijek je netko nezadovoljan. No sada imamo i presude i disciplinske postupke (iako se statistika smanjuje, jer osuđeni odu u mirovini, pa se radi o podmićivanju umirovljenika).
Sve je više slučajeva i sve je lakše odbiti svaku kritiku jer su kritičari poznati smutljivci i paranoici.
Ja sam nešto tvrđi orah zbog titula i funkcija, no onda se kaže (netočno) da zapravo i nisam pravnik (a jesam i to diplomirani pravnik, magistar pa i doktor prava). No o sudstvu trebaju suditi samo suci. Kao da o cipelama sude postolari, a ne oni koji ih nose.
Naravno da bih najradije da se sve to nije dogodilo, da nisam s danom zakašnjenja pročitao transkripte. Postoje kod mene i sumnje u ispravnost brzih zaključaka.
Ponavlja se obrazac političkog obračuna. Na sličan način osramoćen je i oblaćen, pa potom i smijenjen Krunislav Olujić. Naše tajne službe nisu na dobrom glasu, rado se petljaju u izbore i imenovanja.
I ministar Vlaho Orepić upozorio je na korupciju u sudstvu. No reakcija, poricanje i zaštita bili su brzi i brutalni. On je zašutio.
Sada, kod objave transkripata, nitko ne brani sudstvo, ni integritet predsjednika, nitko, pa ni njihova udruga koja se alarmirala i za manje važne slučajeve. Ovdje se nešto događa izvan javnosti. I Jutarnji je zašutio. Batinom po vodi.
Ako postoje pravne prepreke da se transkript koristi u kaznenom postupku, postoji Kodeks sudačke etike koji su usvojili predsjednici svih sudačkih vijeća 26. listopada 2006. godine. U članku 8. piše: ”Sudac mora izbjegavati svako ponašanje koje je nedostojno i koje stvara dojam nedoličnosti sudačkom položaju, prihvaćajući i ona ograničenja koja bi se drugim građanima činila opterećujućima”. Nema najave stegovnog postupka
Zašto sam povjerovao u točnost transkripata? Ne treba vjerovati svemu što mediji kažu. I njih je moguće iskoristiti, zlorabiti i prevariti. Ali nitko ništa ne demantira, ne diže tužbu za klevetu, nema osporavanja točnosti. Taktika je ignoriranje. No posljedice po povjerenje su već nastupile.
Ovaj je slučaj potpuno drukčiji.
Transkripti su objavljeni, ali kao da nisu. Nitko nigdje ne reagira. Zašto novinari ne upitaju snimljene je li točno preneseno što su rekli? Ne zanima me nedokazivo, ali me zanima koja je bila svrha ručka, zapravo dogovora?
Optuženi su se dogovorili i pokajali, statistika tužiteljstva je odlična, ali zašto su se našli?
Zašto se ne razjasni koji to ljudi i imena stoje iza nadimaka?
Tko je platio ručak?
Je li ”Baltazar” špica preko koje prolaze predsjednici, zastupnici i suci. Prolaze i pozdravljaju se uz pitanje ”Kako stoji ona stvar o kojoj smo razgovarali”? Suci se kunu u ustavnu formulu o podjeli vlasti, ali za ručkom podjela nema. Meni restorana je jači od članka 4. Ustava.
No prošla su dva dana i ništa. Nema priopćenja Udruge sudaca, nema demantija. Nema komentara. Nitko nije smijenjen u tajnim službama. Nema emisija, nema čak ni vijesti o tome na TV.
Potpuna tišina.
Nitko u DORH-u ne žali što je taj dokaz od suda., od drugih sudaca, bio proglašen nevaljanim, inače bi tražio svjedoke i druge dokaze. Umjesto toga nagodili su se s ”pokajnicima”.
Zar nitko nije pitao je li to istina? Koga će sada Andrej Plenković špotati da napada bez dokaza? Sada će predložiti sigurnosne provjere kandidata?
Pa kandidat za ustavnog suca je priznao da je primio ”nagradu” za ubrzavanje postupaka i eventualni pritisak na (sudske?) institucije. No glasovanje je jače, jača je volja od istine. Udarac štapom po vodi. Malo prska i onda se smiri.
Kako će se podnijeti Saboru izvješće o stanju u pravosuđu? O ovom neće biti ni riječi.
Ako postoje pravne prepreke da se transkript koristi u kaznenom postupku, postoji Kodeks sudačke etike koji su usvojili predsjednici svih sudačkih vijeća 26. listopada 2006. godine. U članku 8. piše: ”Sudac mora izbjegavati svako ponašanje koje je nedostojno i koje stvara dojam nedoličnosti sudačkom položaju, prihvaćajući i ona ograničenja koja bi se drugim građanima činila opterećujućima”. Nema najave stegovnog postupka.
Padalo mi je na pamet da se tu nešto krije, ali sada je bjelodano da je razlog skrivanja taj da praksa pokazuje da su odluke različite baš zbog izostavljenih imena. To nije običan slučaj i mali skandal. Ne bi trebalo promaknuti da se radi o predsjedniku Vrhovnog suda, da se radi o pokušaju izmjene već donesene presude (što o svom integritetu misle suci koji su je donijeli?)
Čovjeka koji je tu optužen ja sam podržavao, branio sam ranije, mislio da je pod udarom zavidnih, ručao i ispričavao se što optužujem suce uz napomenu da se radi o rijetkim izuzecima, a da je velika većina poštena i predano radi? Što sad ta većina misli o sebi i o njemu?
Misli da su budale ako su odbili mito, nisu išli na ručkove, čak odbijali sitne poklone i kalendare.
Pa ja sam dobro mislio o njemu jer je pristojno odbijao razgovore o slučajevima, branio je profesiju i bio protiv ”loših pojava”, volio krasnog velikog psa i općenito radio dobro za suce. Bio malo osoran i tražio da dam dokaze za svoju tvrdnju. Tako treba raditi predsjednik.
A u transkriptima se navodi da treba izmijeniti odluku već donesenu s obrazloženjem da odudara od prakse. Sada mi je jasno zašto su na našem Vrhovnom sudu presude anonimizirane i ne vidi se od koga su i protiv koga donesene.
Padalo mi je na pamet da se tu nešto krije, ali sada je bjelodano da je razlog skrivanja taj da praksa pokazuje da su odluke različite baš zbog izostavljenih imena.
To nije običan slučaj i mali skandal. Ne bi trebalo promaknuti da se radi o predsjedniku Vrhovnog suda, da se radi o pokušaju izmjene već donesene presude (što o svom integritetu misle suci koji su je donijeli?).
To je slučaj prikupljanja novca za podmićivanje, donatorski ručak. Nije bilo poziva da se spasi heroj (a Branimir Glavaš je zaslužio i olakotne okolnosti). Zašto on nije povrijeđen jer su ga sveli na robu i kupnju slobode? To nije običan slučaj, već suđenje za ratni zločin.
Kako će to odjeknuti u međunarodnoj javnosti, kako će se smijuljiti oni koji su to ranije govorili!
A ja dobivam pisma očajnih ljudi koji su žrtve pravosuđa. Kako im reći da su pošteno izgubili kad se u transkriptima spominju euri, kada se razgovara s poduzetnikom koji prikuplja i pere novac, a sucima je poznat s optuženičkih klupa?
I još. Radi se o presudi za ratni zločin izvršen na osobito okrutan način.
Sjećam se da smo tražili, više puta tražili da se u Hrvatskoj sudi ratnim zločincima. Tu su zločini učinjeni, naše zakonodavstvo predviđa kazne, naši suci su dobri i neovisni.
A sada cure transkripti koji dovode u pitanje sposobnost i neovisnost pravosuđa, a pozivanje na svetost ustavom zajamčene neovisnosti sudstva ruše transkripti kavanskih razgovora, dogovaranja o ponavljanju postupka.
Ne radi se o krađi kokoši, pljuvanju i uvredi, smetanju posjeda, već o ratnom zločinu. Djelu na kojem se testira naša politička volja da kaznimo počinitelje i izbjegnemo kolektivnu krivnju.
Radi se o presudi za ratni zločin izvršen na osobito okrutan način. Sjećam se da smo tražili, više puta tražili da se u Hrvatskoj sudi ratnim zločincima. Tu su zločini učinjeni, naše zakonodavstvo predviđa kazne, naši suci su dobri i neovisni. A sada cure transkripti koji dovode u pitanje sposobnost i neovisnost pravosuđa, a pozivanje na svetost ustavom zajamčene neovisnosti sudstva ruše transkripti kavanskih razgovora, dogovaranja o ponavljanju postupka
Umjesto uvažavanja suda, familijarni nadimci i ”Kako stoji ona naša stvar”. Možda transkripti cure zato da sruše cijenu podmićivanja, jer ako za slučaj od nacionalne važnosti odluka košta 60.000 eura, zašto onda odvjetnici traže više?
Za koga su Markač i Gotovina sjedili u Haagu kad se sve moglo ovdje lijepo i sudski izvesti, da se ne plaćaju milijuni za obranu, već se za čas prikupe donacije i hladnokrvno 50 pretvara u 60? Zašto netko ne kaže da su to laži, krivotvorine i laži?
Priopćenja izostaju, ne razmjenjuju se pisma i nema izjava o tome da je sve izvan konteksta i da su riječi izmišljene. Zašto svjedoci mutavo šute i zašto ih se ne upozori da je davanje lažnog iskaza kažnjivo? Kako su pali dogovori, ne o odavanju, već o zavjereničkoj šutnji koju slijedi nagrada?
Nema ovdje ni riječi o političkom pritisku, u pitanju je novac i cijena slobode.