Američki predsjednik Barack Obama je na svojoj posljednjoj ovogodišnjoj konferenciji za novinare komentirao sirijsku i rusku kampanju oslobađanja Aleppa i rekao sljedeće:
“Odgovornost za brutalnost u Aleppu snose Asadov režim i njegovi saveznici u Rusiji i Iranu. Krv je na njihovim rukama.“
Ovo je izjavio “nobelovac” i odlazeći predsjednik Sjedinjenih Američkih Država, najkrvoločnijeg carstva i najveće “terorističke organizacije” na svijetu koja je od kraja Drugog svjetskog rata do danas ubila 55 milijuna ljudi.
Počevši od 6. kolovoza 1945. godine, kada je u Hirošimi ubijeno 200 000 civila, SAD provode istu politiku. Danas Amerika ima oko 7 000 nuklearnih oružja. 2 000 ih je već raspoređeno, a svako ima eksplozivni potencijal i do tri tisuće puta veći nego bomba koja je bačena na Hirošimu.
Sjedinjenim Američkim Državama, baš kao i što je bio slučaj s Rimskim carstvom ili Napoleonovim imperijem, gospodarstvo se temelji na ratu. U takvoj ekonomiji, da bi preživjeli, Amerikanci stalno trebaju pronalaziti novog neprijatelja protiv kojeg će se boriti.
Ratovi u koje su bile involvirane Sjedinjene Američke Države
Zbog toga su SAD najbrutalnije terorističko carstvo u povijesti i od 1945. godine je američka vanjska politika, prema više različitih izvora, uzrokovala smrt 55 milijuna ljudi.
1990. godine je američki cilj bio osvajanje Bliskog istoka. Prvi zaljevski rat je počeo zahvaljujući triku. Amerikanci su nas uvjerili da je Sadam okupirao Kuvajt, koji je u stvari bio britanski protektorat, ali Irak od 1961. godine tvrdi da je to njegov teritorij.
Međutim, Sadam Hussein je prevaren, jer su mu rekli da se SAD neće miješati u njegove poslove s Kuvajtom. To je zamka postavljena od strane April Glaspie, koja je u to vrijeme bila američka veleposlanica u Bagdadu i iračkog vođu je uvjeravala kako će Washington ostati po strani. Kasnije znamo što se dogodilo.
Zatim dolazi 11. rujan 2001. godine, a uništenje Svjetskog trgovačkog centra u New Yorku je bio dobar izgovor da se dovrši posao. Od 19 navodnih napadača nijedan nije bio iz Iraka i nitko iz Afganistana, a čak 15 ih je bilo iz Saudijske Arabije.
Ali SAD nisu napale Saudijsku Arabiju, nego Afganistan. Nesreća Afganistanaca je što je na tom području morao proći plinovod, a talibani to nisu željeli. 1.680 kilometara dug plinovod je trebao turkmenski plin iz Dauletabada dovesti do Pakistana, a trebao je prolaziti preko zapadnog Afganistana.
Projekt je pokrenut 1996. godine od strane američke naftne kompanije Unocal, za koju su, u suradnji s talibanskim režimom, radili i Hamid Karzai i Zalmay Khalilzad. 1996. godine kompanija Unocal otvara ured u Kandaharu, a godinu dana kasnije su pripadnici talibanskih vlasti primljeni u Washingtonu. No, plan je tada propao zbog političkih poteškoća koje su uzrokovali talibani.
Druga nesreća je što je ’70-ih došlo do eksplozije proizvodnje opijuma i heroina u Afganistanu. Bio je tu i takozvani “Zlatni trokut” kojeg su činili: Laos, Burma i Kambodže, a tim je heroinom CIA financirala antikomunističke operacije u jugoistočnoj Aziji.
Talibani su u ’90-ih nastavili uhodani posao s drogom i CIA-om, ali je 2000. godine Mullah Omar zabranio proizvodnju opijuma i tako mislio dobiti međunarodnu potporu.
Sljedeće godine je proizvodnja opijuma pala gotovo na nulu. Zahvaljujući osvajanju Afganistana, proizvodnja afganistanskog heroina, koju Amerikanci nikada nisu htjeli suzbiti, tvrdeći “kako to nije njihova zadaća”, ubrzo je zadovoljavala skoro 93% globalne potražnje.
Treba reći da Sjedinjene Države nikada ne ratuju slijedeći samo jedan cilj.
UNICEF potvrđuje da je embargo nametnut Iraku, a koji je trajao 10 godina, uzrokovao smrt milijun i pol ljudi, uključujući pet stotina tisuća djece. Američka državna tajnica Madeleine Albright, kad je bila zamoljena da komentira smrt tih pola milijuna iračke djece, rekla je “kako je izbor bio težak, ali se isplatilo“.
Laž o oružju za masovno uništenje, navodno u rukama Sadama, bio je izgovor da se konačno napadne Irak, što je učinjeno u okviru gospodarske i trgovinske strategije “Prodora u Aziju”, čiji je cilj bio okružiti Kinu i zaustaviti širenje kineskog utjecaja prema zapadu kontinenta i dalje prema Europi, a jedino oružje za masovno uništenje u rukama Sadama Husseina je bilo ono koje su mu prodali Amerikanci za istrebljenje Kurda.
Nakon izravne agresije na Irak, kasnije je osmišljena strategija hibridnog rata. Washington je financirao terorističke skupine u Libiji, danas u Siriji. Te su skupine dobivale i još uvijek dobivaju hrpu dolara, što su potvrdili mnogi, među kojima i bivši zaposlenik CIA-e Michael Flynn.
Vraćajući se na odlazećeg američkog predsjednika Baracka Obamu, mogli bismo ga u neku ruku i razumjeti, jer kako drugačije komentirati poraz američke politike u Siriji?
Što se same operacije u Aleppu tiče, još uvijek je nepoznat boj ubijenih sirijskih vojnika i civila, na jednoj strani, i terorista, na drugoj. Osim toga, bitka za Aleppo traje četiri godine i pet mjeseci i još će trebati vremena da se utvrdi točan broj poginulih u kampanji oslobađanja grada proteklih nekoliko mjeseci. Tom broju treba dodati sve one koji su izgubili živote u napadima poraženih islamističkih skupina, ali i teroru kojeg su iste, uz pokroviteljstvo Zapada, Turske i zaljevskih monarhija, provodile nad civilima do njihovog vojnog poraza, s kojim se Obama nikako ne može pomiriti.
U međuvremenu, nije teško zbrojiti sve one koji su živote izgubili u američkim intervencijama i napadima samo od 1945. do danas, a prema dolje navedenim podacima ispada da je “nobelovac” Obama dva puta bio predsjednik najkrvoločnijeg carstva i najveće “terorističke organizacije” na svijetu od kraja Drugog svjetskog rata do danas, stoga je posljednji koji može davati ovakve izjave.