Nije tajna da je i Republika Hrvatska svojedobno, ponizno slušajući europske diktate prenesene iz Bijele kuće, ne malo pomogla ratnim zbivanjima u Siriji. I sada se ne možemo praviti nevinima
Dobro je to kada kažu kako u Berlinu nije bilo hrvatskih žrtava. Ako već među tamošnjih 12 mrtvih i 48 ranjenih nema naših ljudi, a to je prvo pitanje koje postavljaju svojim sugovornicima svi naši novinari, onda smo zaista šampioni. Sveznajući domaći profesori i »stručnjaci za sigurnost«, koje hrvatski »main stream« mediji obilato angažiraju kada se dogode teroristički napadi, sipaju teoriju i praksu iz lijevog i desnog rukava.
Te globalno je to ovako, pa se lokalno manifestira tako, pa se čude kako je moguće da netko priđe ruskom ambasadoru s leđa i izrešeta ga kao na streljani. Znaju sve naši praktičari i filozofi terorizma kako spriječiti Berlin, Pariz, Nicu i Bruxelles. Imaju oni odgovor na sva pitanja koja se tiču teorije i prakse, samo ih nitko ne pita zašto tako pametni sveznadari nisu bili kada su žrtve bili njihovi sugrađani i sudržavljani.
Sada bi, valjda, trebalo vjerovati, recimo, Mati Laušiću, kako se to njemu nikada ne bi moglo dogoditi, da iza leđa ubijenog ruskog veleposlanika u Ankari Andreja Karlova, ne stoji nitko od njegovih osobnih čuvara, s obzirom na zategnute odnose dviju država. Vjerojatno je Laušić u pravu, s obzirom na vlastitu struku i osobno iskustvo čuvanja prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana.
No borba protiv svakog terorizma počiva na borbi protiv terorizma u vlastitoj kući. Zvali ga mi danas »islamskim«, ili bilo kako drugačije, sva neriješena ubojstva s evidentnim političkim namjerama, s pravom možemo okarakterizirati terorističkim. Od onog prvog, u Hrvatskoj još uvijek neodgonetnutog sindikalista Milana Krivokuće, do onog, tek površno razjašnjenog, ratnog »insajdera« ličkih zbivanja, Milana Levara.
Zato bi se, svi oni koji se u terorizam navodno razumiju, najprije trebali hvatati vlastitog dvorišta. I kada predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović prozove susjednu Bosnu i Hercegovinu kao prijetnju nacionalnoj sigurnosti Hrvatske, jer se tamo, po njezinim riječima, kriju tisuće islamskih terorista koji su ratnici Islamske države i ostalih islamističkih terorističkih organizacija, onda bi se i sama trebala upitati jesmo li i mi sami kao država napravili nešto u korist vlastite ugroze.
Nije tajna da je i Republika Hrvatska svojedobno, ponizno slušajući europske diktate prenesene iz Bijele kuće, ne malo pomogla ratnim zbivanjima u Siriji. I sada se ne možemo praviti nevinima, i jedino žrtvama, ako smo, suglasno našoj vanjskoj politici koja je podržavala sve što se danas zbiva na Bliskom istoku, suodgovorni i za izbjegličku krizu koja je uslijedila i posljedično dovela i do aktualnih terorističkih napada u Europi, tamošnjim ratnim akterima isporučili tri tisuće tona našeg ili stranog oružja.
Zato sada, kada pričamo o vlastitoj sigurnosti i kada dijelimo lekcije drugima, trebamo sami sebi postaviti pitanje koliko smo i sami sudjelovali u svemu što se događa u Europi i koliki dio onoga što se dogodilo u Berlinu pripada nama.
Iako među poginulima nema Hrvata, to su i naše žrtve.