Još kao dječak od sedam-osam godina počeo sam snivati jedan san, san kojem sam se stalno vraćao. Naime, maštao sam, sanjario zapravo, da nalazim novac – pun novčanik. To sam priželjkivao dok sam pod jorganom čekao da me obuzme san, zamišljajući kako u parku kod Skenderije u koji sam navraćao s drugarima poslije škole, tamo nasred parka, pored kipa majke i djeteta koji se drže za ispružene ruke, nalazim nečiju novčarku, debelu, punu krupnih banknota, pa potom radostan trčim kući kako bih sreću podijelio sa svojima.
Taj moj san je trajao dugo, nekih trideset godina, pa i više. Ta pomisao, ta tajna želja bila je prisutna i nakon što sam se zaposlio, pa čak i kada sam počeo dobro zarađivati. Nekako mi osta taj dječački san sladak, drag, pa sam mu se zadugo vraćao, više zbog topline djetinjstva na koju me je podsjećao, negoli zbog usnivene sreće koju bih doživio povodom nađenog novca. I onda je taj san odjednom prestao. Desilo se to jedne novembarske noći, godine u kojoj sam napunio četrdesetu.
Bili smo tek došli u Holandiju, gdje sam trebao stupiti na posao. Ni smjestili se još nismo, a sin Ivan se razboli. Počeo je patiti od nekih trbušnih tegoba, praćenih jakim bolovima. Sjećam se, kada bih ga vodio liječniku, ležao bi na zadnjem sjedištu našeg “sarajevskog” Renaulta 4, na lijevom boku, zgrčen kao fetus, stenjao u velikoj boli, ali nije plakao niti se jadao. Trajalo je to desetak dana. Vodili smo ga ljekarima, oni bi mu davali tablete protiv bolova, onda bismo išli kući, tablete ne bi djelovale, ponovo doktorima, pa ponovo kući – poznati ping-pong s pacijentima.
Jedne večeri Ivan poče jecati od boli, koja je očigledno postala nesnosna. U vrućici, sav u znoju, poblijedio u licu, pomodrio oko očiju. Borjana, prepadnuta, reče da odmah krenemo u bolnicu. Povezosmo se, oboje u panici. Nakon kratkih pretraga i nekoliko snimaka, rekoše nam da se radi o perforaciji slijepog crijeva, nečemu veoma ozbiljnom i da ga moraju hitno operisati, te iste večeri. Još su pitali neke stvari oko zdravstvenog osiguranja, troškova operacije i slično, što ja, sav zbunjen i uplašen za Ivana, nisam ni slušao, već sam samo klimao glavom, sve im potvrđujući. Komunikacija je bila na engleskom jeziku, holandski još niko od nas nije govorio. Ja sam povremeno pojašnjavao neke stvari sebi i Borjani. Ivan je samo šutio i preplašeno gledao u nas. Krupnim plavim očima poglēdao je čas u Borjanu, čas u mene, tražeći riječ ohrabrenja i utjehe. Razumio je šta ga čeka.
Dođoše dvije medicinske sestre, uzeše Ivana za ruku, pa pođoše u omanju prostoriju gdje se nalazio bolnički krevet, onaj na točkovima. Mi smo išli za njima. Sestre svukoše Ivana, staviše mu plastičnu narukvicu na ručni zglob, obukoše pidžamu i poguraše kolica prema operacionoj sali. Nas dvoje samo stigosmo da mu kažemo da se ne boji i da će sve biti dobro, da ćemo ga čekati tu u bolnici, da nikamo nećemo ići. Ivan ništa ne odgovori, samo je netremice gledao u nas, sve dok on i sestre ne zamakoše iza velikih pokretnih vrata. Uplašene plave oči, taj njegov najljepši ukras, učiniše mi se još većim. Meni pri rastanku postade teško oko srca, preteško.
Uđosmo u čekaonicu, poveliku prostoriju s dugim nizom klupa što su bile poredane uza zid, telefonska govornica je bila u jednom uglu, automat za kafu u drugom. Sjedosmo nasuprot para koji je povremeno zagledao u nas onako prepadnute i izbezumljene. U čekaonici se nalazilo još nekoliko ljudi, ali ih ja u silnoj zabrinutosti za Ivana nisam primjećivao, bili su mi tek gluhe, jedva vidljive sjenke.
Borjana i ja sjedosmo na klupu jedno do drugoga, prestrašeni, šutimo zagledani u pod, ne usuđujemo se ništa jedno drugo pitati. Prođe prvi sat iščekivanja, meni najduži do tada. Onda sljedeći sat, još duži. U neko doba Borjana prekinu muk među nama tek jednom jedinom kratkom rečenicom: “Dat će Bog da sve bude uredu”. Ja na to blago klimnuh glavom, tek malčice, gotovo neprimjetno, potvrđujući da i ja imam istu nadu. Dotad riječ “Bog” nikada nismo spomenuli u našim konverzacijama, nikada u proteklih dvadeset godina zabavljanja i braka. To je bilo prvi put da je On ušao u naš razgovor, zakoračio među nas.
Nakon još jednog dugog sata, na vratima čekaonice pojavi se doktor, u zelenom mantilu. Ozbiljnim glasom kaza da mu priđemo. “Operacija je obavljena, Ivan je na odjelu intenzivne njege. Sada je na nama da čekamo. Slijepo crijevo je perforiralo, sva upalna tekućina prosula se po trbušnoj duplji, postoji rizik opšte infekcije. U ovakvim situacijama smrtnost je velika, u čak četvrtinu svih slučajeva. No, nadati se najboljemu”, saopšti nam doktor polako i odmjereno, valjda da ne bi izazvao šok. I još, pogledavši na sat, doda: “Prošla je ponoć, najbolje bi bilo da sada idete kući, da se odmorite. Vidimo se ujutro”. Pa ode.
Oboje ostadosmo paralizovani od rijēči koje smo čuli. Borjana zajeca. Meni se zavrti u glavi, pridržah se za naslon klupe pored koje sam stajao. Pa, onemoćao, sjedoh na nju i odjednom, ni sam ne znam kako i odakle mi to dođe, počeh da se molim. Po prvi put u životu, onako očajnički, sa svom nadom u uslišenje izgovarah u sebi: “Bože spasi mog Ivana, to je jedino što Te molim. Preklinjem Te, sačuvaj mi ga, ne daj da ga izgubim!”
Borjana priđe i sjede do mene. Tiho mi reče: “Ja ću ostati ovdje do jutra, čekat ću. Ne mogu ići kući, tamo bih svisnula”. Ja se složih, pa ponovo utonusmo svako u svoju zabrinutost i strah. Ja još i u svoju molitvu. Jedinu koju sam mogao smisliti.
Ostali smo sami u čekaonici, svi drugi već su davno otišli. Molio sam se, nijemo zureći u praznu klupu preko puta, zagledan u nju ali tako da ne razaznajem ništa u šta gledam. Vidio sam joj samo obrise, baš kao kad leća na fotoaparatu nije izoštrena. Odjednom, usred tog maglovitog bjelila klupe, ukaza se neka tamna mrlja. Dolje pri dnu, blizu poda. Trznuh se, napregnuh pogled, ali ne razaznah šta je. Ustadoh, priđoh bliže i ugledah novčanik. Pravi pravcati veliki muški novčanik. Podebeo, samo što nije lopta. Otvorih ga i ugledah čitav svežanj krupnih novčanica, najkrupnijih, njemačkih.
Vraćajući se na staro mjesto pored Borjane primijetih i par kreditnih kartica, te nekoliko vizit-karti pohranjenih u jednoj od pregrada novčanika. Borjana podiže glavu i mirno izusti: “Vidi čiji je”. Ja zavirih među vizit-karte, sve bijahu s istim imenom. Onda krenuh prema telefonskoj govornici i nazvah broj s kartice, bio je njemački. Javi se muški glas na tom meni nepoznatom jeziku. Ja pokušah na engleskom. Potom čuh s druge strane: “Einen Moment, Einen Moment, bitte!” Onda čuh novi, sada ženski glas. Upitah na engleskom da li su možda izgubili novčanik, a žena sva uzbuđena odgovori da jesu. Pa onda upita da li smo ga mi našli, da li je kod nas. Ja potvrdih i rekoh joj da dođu do bolnice, do čekaonice.
Spustih novčanik pored sebe na klupu i ponovo utonuh u misli i brige za Ivana. Borjana svoje nije ni prekidala. Potraja tako neko vrijeme, a onda uđoše dvoje u čekaonicu, ljudi koje sam vidio ranije te iste večeri, oni što su sjedili nasuprot nas. Ja ustadoh s klupe, zakoračih prema njima, uručih im novčanik i ponovo se vratih na staro mjesto. Za sobom čuh eho riječi ponavljanih desetinu puta: “Danke, danke”. Muškarac je onda prišao korak do mene, otvorio novčanik, pružao novčanice, pričao nešto na njemačkom. Ja sam samo odmahnuo rukom i par puta ponovio “No, thank you.” Nakon kraće stanke dvoje Nijemaca pođoše prema izlazu. Odoše.
Uto i svanu. Nedugo potom u čekaonici se pojavi doktor i kratko saopšti: “Kriza je prošla. Bit će dobro s Ivanom.” Na te njegove riječi ja i Borjana se zgledasmo, razmijenismo blag osmijeh.
“Hvala Bogu”, izustismo potom oboje u isti mah. Onda polako krenusmo kući, držeći se za ruke, povezani novom, nevidljivom sponom. I ogromnom radošću koju smo u srcima osjećali.
(WWW.SRCEMDOBESKRAJA.COM)
___________________________
[1] Ova priča je pozajmjljena iz autorovog romana ‘Srcem do beskraja’ kojeg je nedavno objavila izdavačka kuća ‘Dobra knjiga’ (Sarajevo, 2016).
