Piše: Boris Dežulović (N1)
“Cijela Dalmacija danas živi od onoga što su joj sagradili pradjedovi, i njihovi grčki, rimski, mletački, austrijski i francuski guverneri – samo od toga i ničega više. Svoja na svome, hrvatska je država prva vlast u povijesti koja ovdje baš nikakvu dodanu vrijednost za budućnost nije ostavila”
Malo se danas zna za tu epizodu iz povijesti drevnog Dubrovnika, i najboljim poznavateljima dubrovačkih arhiva sve je ove godine neznano kako i zašto promicao izvještaj gradskog Senata iz 1538., kad je na preporuku admirala Andrea Dorie u grad stigao Antonio Ferramolino iz Bergama, arhitekt što je kamenim fortifikacijama utvrdio gotovo cijelu Siciliju. Zbunjenim članovima Vijeća umoljenih signore Ferramolino je tada pokazao tri stvari – dva lista papira i jednu knjigu – te proročanski rekao: „Ove tri stvari su budućnost svijeta, i ta je budućnost, gospodo, jedina šansa grada Dubrovnika.“
Na prvom listu papira bila je nova karta svijeta, što ju je njemački kartograf Martin Waldseemüller izradio 1507., nakon Kolumbovih i Vespuccijevih otkrića, prvi put prikazavši na njenom zapadnom kraju novi kontinent – Ameriku. Drugi list papira bio je nacrt nekog Leonarda da Vincija, osobnog inženjera i arhitekte Cesarea Borgije, što je upravo tih godina skicirao nevjerojatni neki stroj, cameru obscuru ili tako nekako, što kroz malenu jednu rupicu projicira na papir živu sliku vanjskog svijeta. Knjiga je, pak, bila novotarija iz Engleske, otisnuta na štamparskom stroju, još je mirisala na tiskarsku boju i zvala se „A Gest of Robyn Hode“, zbirka popularnih priča o pustolovinama nekog plemenitog odmetnika iz nottinghamske šume.
– Kakve sve to veze ima s Dubrovnikom? – prekinuli su u to su signorea Ferramolina začuđeni gradski glavari.
– Ova karta, gospodo, prikazuje onaj novi kontinent o kojemu svi pričaju, Ameriku. Njenim otkrićem svjetska će se pomorska trgovina prebaciti na Atlantik i to bi mogao biti početak kraja vaše slavne Republike. Međutim! – nadglasao je neobični stranac žamor u Senatu značajno podigavši kažiprst, pa odložio Waldseemüllerovu mapu i pokazao Leonardovu skicu. –Na temelju ovih Leonardovih skica za stotinu pedeset godina Nizozemac Christiaan Huygens izumit će Lanternu magicu, za još stotinu pedeset Belgijanac Gasper Robertson svoj primitivni fantaskop, i već do kraja devetnaestog stoljeća Thomas Edison će u Kolumbovoj Americi konstruirati prvi kinematoskop, a Howard Pyle istovremeno napisati roman „The Merry Adventures of Robin Hood“, po kojemu će, čim početkom dvadesetog vijeka David Wark Griffith postavi kamen temeljac Hollywooda, Percy Stow snimiti nijemi film o Robinu Hoodu, a najkasnije stoljeće kasnije, dakle točno za petsto godina, Leonardo Di Caprio njegovu sedamdesetu, najveću, najskuplju i najspektakularniju hollywoodsku adaptaciju, s vrećom para tražeći po svijetu idealno mjesto za filmski set. Ako dakle sad, ovoga časa…
– Čekajte, signore Ferramolino, nešto mi nije jasno – prekinuo ga je jedan od gospara. – Leonardo da Vinci će za petsto godina snimati film o Robinu Hoodu?!?
– Ne, ne – nasmijat će se talijanski vizionar. – To je drugi jedan, Leonardo Di Caprio. Leonardo Da Vinci je umro prije koju godinu.
– Aha. U redu, nastavite.
– Hoću reći ovo: ako sad, ovoga časa, započnemo s gradnjom, možemo na istočnom ulazu u Dubrovnik sagraditi takvu veličanstvenu utvrdu da location manageri gospodina Di Caprija, kad dođe vrijeme da snimaju film, neće ni trenutka dvojiti gdje da ostave pare. Plus što bi usput, u međuvremenu, mogla braniti Grad od Turaka – završio je signore Ferramolino pomalo teatralno svoju prezentaciju smionog projekta goleme, masivne utvrde nad vratima od Ploča. – Gospodo, zaboravite pomorstvo i trgovinu, budućnost Dubrovnika je počela: tko vjeruje, taj sanja, a tko sanja, taj ostvaruje.
– Ja tako nešto ne mogu ni vjerovati ni sanjati – rekao je, bilježe dubrovački ljetopisi, jedan sumnjičavi član Senata.
Srećom, ostali su prihvatili Ferramolinijev smjeli projekt, i tako je – samo jedanaest godina kasnije – završen veličanstveni Revelin, najveća tvrđava na vijencu dubrovačkih zidina. Ništa drugo tih se desetak godina u Dubrovniku nije gradilo, čitav se grad okupio na izgradnji – odlukom gradskih vlasti svaki stranac što je tih godina dolazio u Dubrovnik morao je donijeti i jedan kamen za utvrdu – kako bi monumentalni Revelin bio gotov na vrijeme, dok Huygens ne izmisli Lanternu magicu, Robertson phantaskop, Edison kinematoskop, a Griffith Hollywood, prije dakle nego propadnu mediteranske trgovačke mornarice, Pyle dovrši Robina Hooda, a Leonardo Di Caprio konačno započne snimanje najveće i najskuplje njegove filmske adaptacije, pa s vrećom para krene tražiti lokacije za film.
„Tko vjeruje, taj sanja.“
Tako je, eto, bilo u ono davno doba kad su najbolji među nama sanjali, a najhrabriji vjerovali. Ili je barem tako moralo biti ako je vjerovati dubrovačkom gradonačelniku Andru Vlahušiću, što je pet stotina godina kasnije obišao set filmskog ultramegaspektakla „Robin Hood: Origins“ u produkciji turbodieselgigazvijezde Leonarda Da Vincija, Di Caprija, ili Di Kojega već, pa udivljeno šećući među kulisama srednjovjekovnog Nottinghama uglavljenim podno slavnog Revelina, na rubu suza radosnica – poput kakvog Robin Hood Oriđinala – cvrkutao u televizijske kamere obscure:„Filmska industrija u Gradu, od Igara prijestolja i Star Warsa do Robina Hooda, to je nešto što nitko nije mogao vjerovati ni sanjati! Mi smo danas najveći svjetski filmski studio na otvorenom!“
Nije meni, međutim, do hude sudbe slavnog Dubrovnika, treće pomorske sile renesansnog svijeta i najljepšeg malog grada na Sredozemlju, čija se veličanstvena historijska kamena baština pet stotina godina kasnije svela na običnu ljetnu stanicu za kruzere i još običniji – dobro, „najveći na svijetu“ – zimski hollywoodski studio na otvorenom. Druga jedna stvar, naime, mene muči dok gledam onu drvenu skalameriju pod Revelinom: što ćemo – to, gospodo, mene zanima – mi ostaviti dubrovačkoj budućnosti?
Ovo „dubrovačka budućnost“, jasno, valja vam shvatiti kolokvijalno, i to ne samo zbog toga što ne postoji takva stvar kao što je „dubrovačka budućnost“. Pod „dubrovačkom budućnošću“ mislim na futur svih veličanstvenih dalmatinskih setova za film i Facebook, od Dubrovnika do Splita, Šibenika i Zadra, gdje beskrupulozni senatori udarnički krčme hiljadugodišnje baštine naših predaka, pa se reklamiraju spotovima od kojih zastaje dah, lebde dronovima nad antičkim palačama, romaničkim crkvicama, renesansnim katedralama, baroknim bastionima i austrijskim lanternama, prodajući sobe i terase s pogledom, bajkovite pozadine za selfieje i idealne setove za filmske fantasyje.
Što će, eto – to, gospodo senatori, mene zanima – ostati iza nas, što ćemo mi ponuditi bjelosvjetskim producentima iz one kolokvijalne dubrovačke budućnosti, pod kojim će to našim Revelinima za pet stotina godina uglavljivati drvene skalamerije za Robina Hooda? Što je hrvatska država u svojih dvadeset pet godina sagradila da ostane već i pedeset, a kamoli pet stotina godina? Što će iz našega doba za petsto godina snimati američki snimatelji i korejski turisti? Jedino što smo u međuvremenu tamo izgradili, rasklimani Most dr. Franje Tuđmana nad Rijekom Dubrovačkom, s kojega već godinama otpadaju dijelovi, pet stotina godina – odmah da vam kažem – dočekati neće.
Stara Grčka sagradila je ovdje prva naselja i dala im imena, Rim je dodao ceste, hramove i amfiteatre, Bizant bazilike i samostane, Venecija zidine, palače i zvonike, Austrija lukobrane, kazališta i željezničke stanice, Francuska trgove, parkove i fontane – sunce ti jebem, Napoleonova je okupatorska uprava u samo sedam godina izvela Split iz srednjeg vijeka, izgradila Rivu i Prokurative, sredila kanalizaciju i uredila parkove i perivoje, pa prometno povezala cijelu Dalmaciju! – čak su i one dvije nesretne Jugoslavije ostavile za sobom neke lijepe hotele, stadione i javne zgrade, a samostalna je, slobodna, suverena, jedina nam i vječna Republika Hrvatska u svih svojih dvadeset pet godina po Dalmaciji sazidala tek leprozorij apartmanskih favela s generičkim betonskim crkvama i Tuđmanovim kipovima, te nekoliko gigantskih montažnih dućana. Dušu dalo tek za set filma o odmetniku što pljačka siromašne i dijeli bogatima. „Superhik: Origins“.
Prije pet stotina godina Dubrovnik se, eto, gradio i kamenjem koje su stranci donosili kao ulaznicu u Grad, i nema danas te mašte, nema tog filma i serije koji mogu dočarati kako bi Dubrovnik izgledao, koliki bi tek i kakav prekrasan bio da je onda imao posjetitelja koliko ih ima danas, kad milijun turista godišnje prošeće samo zidinama, umjesto kamenom plaćajući tek novčanicom od sto kuna. Od čega su dubrovački senatori sagradili tek veličanstveno ugibalište za kruzere u Gružu.
Bude li stoga ikad ovdje te, kako se zove, budućnosti, i u njoj još filmskih producenata da traže lokacije za svoje spektakle, u Dalmaciji će moći snimati samo još sedamdeseti „Mad Max“ ili sedamdesetu adaptaciju „Planete majmuna“. „Igre prijestolja“, recimo, dat će se snimati ovdje jedino ako u sedamdesetoj sezoni princeza Cersei povede svoju vojsku u nepoznato Vukojeblje, i nakon epske bitke u napuštenim ruševinama mastodontskog shopping-centra, bježeći od mitskih čudovišta iz Porezne uprave, očajnički bude tražila svoj automobil na sedamnaest katova divovske podzemne garaže.
Cijela Dalmacija danas živi od onoga što su joj sagradili pradjedovi, i njihovi grčki, rimski, mletački, austrijski i francuski guverneri – samo od toga i ničega više. Svoja na svome, hrvatska je država prva vlast u povijesti koja ovdje baš nikakvu dodanu vrijednost za budućnost nije ostavila: sve što smo posljednjih četvrt stoljeća sagradili, baš sve naše javne i privatne zgrade bez ijedne iznimke, najkasnije naši unuci minirat će i srušiti bez ikakve emocije i sentimenta: ni bloketa na bloketi od nas na kraju ostati neće.
Kao da nas nikad – da barem – ovdje nije ni bilo.