„Rogue One“ budi duh originalnih „Ratova zvijezda“

Društvo feministica s Hotha reklo je da je „Rogue One“ superioran „Imperiji koja uzvraća udarac“, koja je bila jako orijentirana prema muškarcima i previše macho. Članovi Galaktičke akademije su se žalili kako će u ovom filmu mnogi Bothanci umrijeti, jer je to najavila Mon Mothma u svom govoru u „Povratku Jedija“ (inače, ako već pričamo o muškom šovinizmu, ona je jedna od samo četiri žene s govornom ulogom u cijeloj prvoj trilogiji). Wookiepedija je gorjela s informacijama da u novom filmu nema uopće Jedija i da će se u njemu napokon razjasniti uloga Itchya, Chewbaccinog oca koji se pojavljuje u zloglasnom Star Wars Holiday Specialu. Ali važne vijesti za sve fanove „Ratova zvijezda“ su da to ništa nije točno!!!

A sad na recenziju za obične smrtnike! „Rogue One: Priča iz ratova zvijezda“ prvi je u nizu filmova zamišljenih kao niz samostalnih priča u nekoj mjeri povezanih s onim što gledamo (ili smo gledali, ili ne želimo više nikad gledati) u devet nastavaka sage o „Ratovima zvijezda“, a ostale najavljene dvije bavit će se Hanom Solom i Boba Fettom. Cijeli sinopsis „Rogue Onea“ može stati u samo jednu rečenicu iz najavne špice „Nove nade“: „Pobunjenički špijuni su ukrali tajne planove za Imperijino ultimativno oružje – Zvijezdu smrti“. Ili, ako ćemo biti malo opširniji: „Rogue One“ prati akciju mlade Jyn Erso (Felicity Jones, nemjerljivo karizmatičnija od Daisy Ridley), kćeri konstruktora Zvijezde smrti Galena Ersoa (uvijek genijalni macho patnik Mads Mikkelsen), koja se uz pomoć pobunjenika Cassiana Andora (ponešto mutavi Diego Luna, gdje li su njega iskopali?), njegovog cinično-racionalnog droida K-2SO (jede bezveznog BB-8 iz „Sile koja se budi“ za doručak) i par kosookih probisvijeta (o njima nešto kasnije) mora domoći planova za već operabilnu Zvijezdu smrti, koji se nalaze na tropskoj planeti Scarif. Prije toga Jyn mora posjetiti svog očuha Sawa Gerreru (Forest Whitaker, iritantan skoro kao u „Arrivalu“), ekstremističkog pobunjenika s planete Jedha koji je zarobio prebjeglog imperijalnog pilota Bodhi Rooka (očajni Riz Ahmed, koji ima samo jedan izraz lica – onaj s izbečenim očima), nositelja informacije o gradnji Zvijezde smrti. Ah, da zaboravili smo i kratki međutak – odlazak na lokaciju na kojoj Galen Erso provodi znanstvena istraživanja…

Sve to zvuči jako komplicirano i nepregledno, ali začudo zapravo nije. „Rogue One“ po mnogočemu je klasičnije napravljen film od adehadeovsko tinejdžerski nabrijane „Sile koja se budi“. Ne samo to, scenaristi Tony Gilroy (nekoliko Bourneova, „Michael Clayton“ i „Nightcrawler“) i Chris Weitz, zajedno s redateljem Garethom Edwardsom (odlični niskobudžetni „Monsters“ i podnošljivi reboot „Godzille“) uspjeli su u onome što J.J. Abrams, mastermind iza „Sile“ uglavnom nije – napraviti sve istim, a opet drugačijim. Točnije, probuditi duh starih Ratova zvijezda iz prve trilogije, a unijeti dovoljno novih elemenata da bi stvari bile zanimljive. Za početak, novi likovi iz „Roguea“ su puno simpatičniji od onih iz „Sile“ (sjetimo se samo grimasa Daisy Ridley i Johna ‘Crnog Bernardića’ Boyege) i ne mogu se direktno preslikati na neke iz stare sage. O Jyn, njenom tati i droidu kakvog smo tražili smo već nešto rekli, ali tu su i hobotničastoliko čudovište koje operira kao detektor laži i odlični frfljavi Ben Mendelsohn kao Orson Crennic, šef tehničkog razvoja Imperije. Dobro, tu je ponovo motiv ostavljenog ili bolje rečeno skrivenog djeteta koje ima neku opasnu povijest/budućnost/moć, prisutno u mnogim nastavcima, novim i starim, ali radi se samo o prvih pet minuta filma. Također, tu je u par scena i Zvijezda smrti, ali to je ona dobra, stara, a ne neka jadna nova aproksimacija. Jednako je doziran i Darth Vader, kojeg vidimo malo, ali scena pri kraju filma u kojoj pokušava doći do ukradene diskete s nacrtima automatski se uvrštava u neke od kultnih iz serijala.

Likova za azijsko tržište (na kojem je „Sila“ malo podbacila) također nema samo na kapaljku kao u slučaju J.J. Abramsovog nedjela, a nije se ni dogodio „Iron Man 3“ skandal da postoji ‘istočna’ verzija filma u kojoj su im replike brojnije. Wushu i Wing Chun legenda Donnie Yen solidno glumi slijepog borca Chirruta Îmwea, a Jiang Wen odlično teškom artiljerijom opremljenog Bazea Malbusa. Settinzi su možda najfascinantniji dio filma, u prvom redu tropski planet Scarif (taj dio je sniman na Maldivima) na kojem će se dogoditi finalna bitka, koja uz onu snježnu s početka „Imperije“ svakako spada među najbolje u povijesti Sage. Ima i zanimljivih detalja u pozadini, kao što su gigantski dlakavi alieni koji podsjećaju na ljenjivce ili lutkica stormtroopera s kojom se igra mala Jyn.

Naravno, ima puno toga što je u filmu daleko od idealnog. Dijalozi su često banalni i patetični, Diego Luna kao Cassian Andor je dosta bezličan, a Forest Whitaker kao Saw Gerrera užasno zamišljen i odglumljen (zar kraj živog Darth Vadera, zaista trebamo još jednog lika s problemima s disanjem?). Glazba Michaela Giacchina dosta jadno oponaša legendarnu Williamsovu i previše potcrtava atmosferu. Posebna priča je pojavljivanje CGI verzije davno preminule legende britanskog horrora Petera Cushinga u ulozi Grand Moff Tarkina. Osim što djeluje jezovito na način na koji autori možda i nisu htjeli, otvara pitanja moralne opravdanosti čina, kao i autorskih prava. Kad već pričamo o tome, nedavno je u javnost izašla činjenica da je Robin Williams prije nego što se ubio zaštitio svoj lik od sličnih manevara sve do 2039. Također, autori su mogli riskirati više, s obzirom na to da je gotovo sigurno da će film biti gledan štogod oni u njemu napravili, a da o tome ne ovisi budućnost franšize.

Ono što je bilo oslobađajuće za njih je činjenica da je film prvi put u povijesti Ratova zasebna priča, koja doduše završava točno tamo gdje „Nova nada“ počinje, ali barem ne treba trošiti filmsko vrijeme za ostavljanje otvorenih mogućnosti za razvijanje novih likova, odvojaka i franšiza. Mudriji čitatelji će iz toga zaključiti koja je sudbina gotovo svih likova ovog filma, kao i mnogi gledatelji još za vrijeme njegovog trajanja. Ali kao što je Hitchcock jednom rekao „Nema jeze u eksploziji, nego u njenom iščekivanju“. ( 6,5)

(Inače, mnogi Bothanci nisu umrli u ovom filmu, jer je njihova smrt spomenuta u „Povratku Jedija“ u kontekstu gradnje DRUGE Zvijezde smrti, a ne one iz „Nove nade“. U filmu zaista nema Jedija, ali Mads Mikkelsen na početku na sebi ima znakovitu smeđu halju, a slijepi ratnik Chirrut Îmwe kojeg glumi zadnji Ip Man Donnie Yen posjeduje moći koje dosta podsjećaju na Jedije. Naravno, to da film nije na nivou „Imperije“ ne moramo ni spominjati…) 

Foto/video: Lucasfilm

nemilosrdnigadovi