S Deanom Dudom razgovarali smo o pravnom kaosu koji posljednjih mjeseci vlada Filozofskim fakultetom, ali i o solidarnosti koju je zajednička borba nastavnika i studenata iznjedrila.
Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu već je više od deset mjeseci u institucionalnoj blokadi koja je, ukratko, započela iznova oživljenim diskusijama o potpisivanju “ugovora o suradnji” s Katoličkim bogoslovnim fakultetom, a nastavila se ignoriranjem odluke Fakultetskog vijeća o smjeni tadašnjeg dekana Vlatka Previšića, raspuštanjem Studentskog zbora Filozofskog fakulteta te uspostavljanjem oktroirane uprave po volji rektorata. S Deanom Dudom, redovitim profesorom na Odsjeku za komparativnu književnost, razgovarali smo o bitnim momentima u zapletu i raspletu priče paraliziranog Filozofskog fakulteta.
KP: Možete li, ukratko, iznijeti kronologiju “događaja” vezanih uz krizu upravljanja Filozofskim fakultetom, čisto da podvučemo crtu?
Mislite da ima smisla još jednom ponavljati? Nisam siguran. Kome, uostalom? Oni koje stvar na Filozofskom zanima, ionako već znaju sve. Oni koje ne zanima, kao što su, na primjer, članovi Senata Sveučilišta u Zagrebu, imaju pametnijeg posla. Oni kojima se srce i um zažari kad vide “klerofašizam” u tekstu ili njegovoj opremi, znaju unaprijed o čemu se radi jer im je svijet definiran upravo onako kako ga vide i žele vidjeti. Oni pak koji ciničnim uvidom stvari svode na “a gdje ste bili dosad?” jesu uglavnom fejsbuk šehidi ili socijalni padobranci gnjevni pred vlastitom tastaturom.
Na Filozofskom je suspendirana institucionalna demokracija na najbrutalniji mogući način i to zato jer se mislilo da se proces demokratskog razrješenja dekana poodmakle, prekomjerne radne dobi jednostavno rješava rasturanjem Studentskog zbora i izgonom studentskih predstavnika iz Fakultetskog vijeća, što je trebalo zaustaviti demokratski proces, osigurati nov odnos snaga i zajamčiti status quo. Zatim se oglasilo Ministarstvo znanosti i obrazovanja, dekan je razriješen, ali nije povučena nestatutarna odluka Senata o studentskim delegatima u Vijeću. E sad, što je bilo prije toga, kakve to veze ima s KBF-om, rektorskim mandatom Damira Borasa, ponudom dvopredmetne “suradnje”, kao i odakle je i zašto pokrenuta ta inicijativa, mislim da je suvišno i ponavljati i tumačiti.
Zato bih “događaje” vezao isključivo uz način upravljanja fakultetom, uz činjenicu da se u demokratskom političkom okviru toleriraju i, štoviše, zagovaraju i zatim provode oktroirane odluke i nezakonita rješenja. Riječ je zapravo o brutalnoj suspenziji osnovnih radničkih i studentskih prava vezanih uz sudjelovanje u procesu upravljanja vlastitom institucijom. Što reći o profilu koji ne želi ispoštovati odluku kvalificirane većine i ponuditi mandat na raspolaganje ili v. d.-u dekana koji nema minimum podrške u središnjem upravljačkom tijelu fakulteta, ali zato “rješava krizu” u instituciji? Ili o nametnutim v. d. prodekanima koji zdušno prakticiraju svoju nametnutost? Iz pristojnosti govorimo o “demokratskom deficitu”. Zato mi se čini da je konačni ishod ove krize, da ne kažem pobjeda onih koji demokratski misle, da se institucija vrati u ruke njezinih legitimnih tijela i demokratski izabranih predstavnika ili čelnika, ono nešto poput “Tvornice radnicima!” svojedobno. O ostalim, možda i važnijim ili društveno/medijski atraktivnijim aspektima govorilo je niz mojih kolegica i kolega u mnogobrojnim intervjuima i medijskim nastupima.
KP: Kako bi, da je kojim slučajem implementirana, u praksi funkcionirala predložena “meka integracija” Katoličkog bogoslovnog fakulteta i Filozofskog fakulteta? Kako komentirate izjavu Nenada Zakošeka s Fakulteta političkih znanosti da bi, prema pravilima bolonjskog procesa, suradnje između visokoobrazovnih institucija svakako moralo biti, odnosno, da citiram: “Sveučilište je nedovoljno integrirano. Teško je birati studije, predmete i to administrativno provesti”. Dodao je i da u ovim raspravama nema mjesta za “tešku ideološku artiljeriju”? Što bi, u situaciji u kojoj jedna visokoobrazovna i znanstvena institucija praktički paralizirana, uopće bila “teška ideološka artiljerija”?
O problemu su, barem ovih zadnjih šest-sedam mjeseci, govorili mnogi. Govorili su napamet, govorili po sluhu, govorili koještarije i u pravilu zatrpavali kanale poluinformacijama, kao što je to bilo u Dujmovićevoj emisiji u kojoj su gostovali Zakošek i Tonči Matulić. KBF je, barem u ovom krugu, završena priča i nema veze s integriranim sveučilištem, ali ako izbjegavate srž problema, onda, naravno, izvlačite iz rukava načelne stvari i bolonjske adute. Potonji su uobičajeni izgovor za sve i sva. Kao što Matulić s KBF-a neprestano ponavlja da “inicijativa za suradnjom” nije došla s njihove strane. Tko je onda pokrenuo stvar i s kakvom namjerom, da ne kažem legitimacijom?
Složio bih se da nema mjesta za “tešku ideološku artiljeriju”, ali nisam baš siguran da sam čuo njezine plotune, ako podrazumijevamo što Zakošekova sintagma uobičajeno znači u domaćem kontekstu. Doduše, razina rasprave je takva da “samouprava”, “sekularnost”, “demokratsko upravljanje”, “javna institucija”, “nezakonita odluka” ili “sudjelovanje u upravljanju” slabo utječu na “ideološki” libido i ostaju u perifernom vidu ili se zaborave u drugom koraku. To su kao slabi označitelji, sitnice, trice i kučine, “klerofašizam” je, naravno, više seksi. Ali ako nemate stabilnu unutarnju organizaciju i dobru mobilizaciju, neće vam puno pomoći razmetanje jakim označiteljima.
KP: Na koji se način sve to reflektira na neometano obrazovno, znanstveno i administrativno funkcioniranje Filozofskog fakulteta?
Posljedice ćemo tek u cjelini vidjeti, osobito nakon što bude javno dostupno poslovanje Filozofskog fakulteta u posljednjih deset mjeseci. Uobičajena akademska djelatnost odvija se bez problema. Zanimljivija je jedna druga stvar: studenti i nastavnici okupljeni u ovoj borbi uspjeli su nadići feudalna, burgovska, sitnokonkurentska ograničenja vlastitih odsjeka, njihovo sudjelovanje u podjeli plijena, bila to radna mjesta, projekti ili nešto slično. Mnogi prvi put vide Filozofski fakultet kao cjelinu, jedinstvenu i svoju instituciju. To je izniman dobitak ove mobilizacije, dobar ulog za dalje.
KP: Bernard Koludrović piše da je aktualna “bitka za Filozofski” odraz važnosti autonomije znanosti i visokog obrazovanja te promišljanja ustrojstva suvremenog sveučilišta (u odnosu prema humboldtovskom modelu) i suštinski je povezana s procesima donošenja odluka, odnosno samom autonomijom”. Slažete li se da su na djelu povezani procesi?
Slažem se da treba osmisliti sustav upravljanja koji se mora temeljiti isključivo na javnom interesu, ali to nije moguće uspostaviti odmah. Zato uvijek “I cento passi” Modena City Ramblersa kao slika, ako hoćete, što nam je činiti, pa zvalo se to Humboldt 2.0 ili posthumboldtovsko sveučilište. Ali da se ne igramo frazama, proces donošenja odluka je pitka demokratska formulacija, plemenita u namjeri, rekao bih, kao što je na primjer “savjetovanje sa zainteresiranom javnosti”. Može li biti jamac donošenja dobrih, ispravnih, najboljih odluka ili će prije funkcionirati kao demokratska legitimacija partikularnih interesa pojedinih grupacija koje drže poluge moći i trže javno obrazovanje kao da je njihovo? Riječ je o uvjetima proizvodnje odluka, dakle, igramo li svi čistih ruku?
KP: Što je uopće dovelo do izbora Damira Borasa, a onda i Vlatka Previšića na mjesto dekana? Što je prethodilo pripremi terena za njihov uspon? Odnosno, sada vidimo da su političko organiziranje i politička borba na fakultetima itekako važni za funkcioniranje tih institucija, a u većini slučajeva se čini da se, primjerice, izbori za dekane i studentske predstavnike odvijaju gotovo mehanički, bez prevelikog interesa radnika i studenata, a javnosti pogotovo?
Svaka borba, ako riječ nije preteška, započinje u sferi rada. Odnosi u procesu proizvodnje, što god bio finalni produkt, ključ su za razumijevanje političkih problema. S druge strane, demokracije ima onoliko koliko ste je spremni konzumirati i u njoj sudjelovati. Ako nema sudjelovanja i ako se glava okreće, eto vam na horizontu svakovrsnih likova. Pokazalo se da demokracija u instituciji nema jamstava, osobito su joj zakoni i statuti slaba jamstva kad je riječ o situaciji na Filozofskom. Akademija je još jednom potvrdila da je zaspala u feudalnom snu časti i privilegija, da ne poznaje solidarnost, da nije spremna ni za kakav oblik društvene odgovornosti. Uostalom, zašto bi akademsko plemstvo bilo odgovorno društvu? To je preteško, profiti su nikakvi, a posla i odgovornosti preko svake mjere. Dajte mi novce za projekt, isplatite mi putne naloge i briga me tko i kako upravlja – to je ukratko vladajuća perspektiva, ništa posebno ni novo.
KP: Kako komentirate izostanak reakcije resornog ministarstva? Postoji li uopće bilo kakva relevantna komunikacija između ministarstva znanosti i obrazovanja i Inicijative članova Vijeća Filozofskog fakulteta i njihovih zamjenika?
Očekivana šutnja. Barišićevim izborom je dovršena zgrada ekipe koja multiplicira svoju moć, rukopis je prepoznatljiv. Naravno, uz uobičajeno stajalište da bi bilo kakvo miješanje značilo udar na autonomiju Sveučilišta. Je li Šustarova odluka u Previšićevu slučaju bila udar na autonomiju ili je ukazala na nezakonitost pa se Sveučilište brže bolje prenulo i bez trunke samokritike ili, ne daj vraže, samorefleksije, postupilo u skladu s preporukom Ministarstva? Zahtijevani upravni nadzor nad zakonitošću odluka Senata nije okončan, a hoće li biti ikad – to nitko ne zna, čak ni oni koji su ga dužni provesti. Toliko o funkcioniranju sistema.
Htio bih dodati još nešto kad spominjete Ministarstvo znanosti i obrazovanja. Filozofski fakultet, kako god to zvučalo, “ima” troje saborskih zastupnika – Vesnu Pusić, Bojana Glavaševića i Milorada Pupovca, dakle troje kolega nastavnika sjedi u Saboru, kontaktira s Vladom, radi u odborima itd. Osim dva, za javnost efektna, motiva o slobodi izrečena u vjetar, nismo dobili ništa osim šutnje. Jesmo li im trebali pokucati na vrata ili je logičnije obrnuto? I to je sistem.
KP: Što nas, nakon što je rektor Boras odbio priznati odluke s posljednje sjednice Fakultetskog vijeća Filozofskog fakulteta, očekuje dalje?
Očekuje nas nastavak u kojemu će se te odluke, prije ili kasnije, proceduralno potvrditi. Slijedi, dakle, duga borba u instituciji. Ništa se ne rješava preko noći, bit će iscrpljujuće, sve do trenutka kad im netko napokon ne dojavi da su odavno izgubili. Pobijediti ne mogu, a što im to prije postane jasno, bit će svima bolje. Filozofski je naš, rekli bi studenti, samo ekipi u rektoratu i njihovim satelitima u instituciji to još nitko nije dojavio. Velika je odgovornost na novoj upravi, osobito ako u njoj budu sudjelovali ljudi koji su svih ovih mjeseci pokazali koliko im je stalo do demokratskog upravljanja Filozofskim fakultetom. To je drugi korak, jednako važan kao i ovo dosad.