Smeće zla

‘Splitski književnik Predrag Lucić je, navodno, doživio užasnu nepravdu jer njegova knjiga Step by Step Stepinac nije otkupljena za hrvatske knjižnice(…) Ja ne vjerujem da će i knjižnice same otkupiti tu sramotu, koju neki nazivaju ‘cvijećem zla’ hrvatske književnosti, kao recimo i Dežulovićeve Pjesme iz Lore. To su anarhične i glupe knjige.’

‘Feral Tribune jedno je od najsvjetlijih poglavlja hrvatske satirične književnosti uopće(…) Dežulovićeve brutalno domoljubne Pjesme iz Lore posve su neobične za svoj lirski žanr, jer se u zbirci na sasvim neočekivani način miješaju jezovite i parodijske pjesme, a nadasve briljira autorovim poznavanjem stihotvornih obrazaca, pri čemu je ovo pjesničko djelo više etička gesta nego estetski čin.’

Između ova dva pravomoćna suda o poetskoj etici mojih Pjesama iz Lore – ali i etičkoj poetici Feral Tribunea, pa s njim i satirične književnosti Predraga Lucića – pažljiviji će čitatelj uočiti nekoliko sitnih razlika. Prvi tako, primjerice, sudi kako su Lucićev Step by Step i moje Pjesme iz Lore ‘anarhične i glupe knjige’, samo ‘’cvijeće zla’ hrvatske književnosti’, dočim drugi Pjesme iz Lore nalazi stihotvornim briljiranjem i ‘etičkom gestom’, a Feral s Lucićevom parodijskom poezijom ‘jednim od najsvjetlijih poglavlja hrvatske satirične književnosti’.

Fine nijanse kriju, međutim, i golemu, upravo ključnu razliku između ova dva suda: prvi je prošlog tjedna u HTV-ovoj emisiji Pola ure kulture izrekao sveučilišni profesor Slobodan Prosperov Novak, dok je drugi prije točno deset godina napisao sveučilišni profesor Slobodan Prosperov Novak. A nema golemijih od golemih međusobnih razlika Slobodana Prosperova Novaka, ive banca hrvatske književne historiografije.

Slobodan Prosperov Novak, kojemu su Pjesme iz Lore briljantno ostihotvorena ‘etička gesta’, i deset godina mlađi Slobodan Prosperov Novak, kojemu su iste te pjesme ‘anarhično i glupo ‘cvijeće zla”, samo su, međutim, dva Prosperova Novaka. Bio je tako onaj Prosperov Novak, HDZ-ov doministar kulture, što je klečao pred Tuđmanom i kao njegov dvorski rukoljubavnik potpalio lomaču za ‘vještice iz Rija’, pa je bio onaj Prosperov Novak što je po Münchenu cinkario Tuđmanovu ‘komunističku osionost’ i Domovinu ‘u kojoj je časno plivati protiv struje’. Pa je bio onaj Prosperov Novak što je opet kleknuo pred Tuđmanovom sjenom, pa zaplivao niz struju i komunistički osiono ispisao optužnicu protiv ‘ljevičarskih terorista’, pa je bio onaj Prosperov Novak što je iste ljevičarske teroriste himnama i laudama upisivao u svoju Povijest hrvatske književnosti.

Pa je bio na kraju i onaj Slobodan Prosperov Novak, posljednji do sad poznati, što se klečeći pred Tuđmanovom sjenom opet u kajaku jednokleku radosno prepustio struji, da u Pola ure sinekure poput nepravedno zaboravljene Branke Šeparović raskrinkava mit o jugoslavenskoj čokoladi, i ponovo – kao nekad – istjeruje duhove ljevičarskog terorizma.

‘To što Predrag Lucić radi, to je njegov problem. Samo taj problem postaje grozan onog časa kad se vidi da govor o zlu najbolje raste kada ima pred sobom neki ideal. Ideal gospodina Lucića je Jugoslavija, komunizam, a nisam baš siguran da treba financirati takvu literaturu. S druge strane, one koji traže monstruoznost, vrlo često pretvaraju u monstrume. Tako je on zaista postao monstrum Jugoslavije, monstrum komunizma’, rekao je u svom ekspozeu drug Slobodan Ždanov Novak, pa zaključio: ‘Mislim da otkup djela za knjižnice mora biti usmjeren prema čitateljima, a ne prema izdavačima i piscima.’

Zastanimo na trenutak u ovom divljem plesu izumitelja izmjenične struje u teoriji književnosti. Ima, naime, o tome – o financiranju literature, otkupu knjiga, idealima i čitateljima – zgodna jedna priča iz mog malog mista, niste čuli za njega, Pisak se zove.

Pisak se do Onoga rata zvao Vruja, jer se podno omiške Dinare i Biokova smjestio neposredno uz mitsku kamenu uvalu Vruju, u čijim su podvodnim izvorima generacije Piščana lovile ribu. Tu, na vrujanskom žalu, u vrijeme Jugoslavije i komunizma sagrađeno je izletište od nekoliko skladno ugrađenih kamenih kućica, koje je tornado hrvatske privatizacije nakon rata nježno spustio u džep našeg lokalnog tajkuna, Stipe Latkovića iz nedaleke Žeževice. Oklopljen prijateljstvima s HDZ-ovim premijerima i SDP-ovim predsjednicima, Latković je u zaštićenom prostoru Vruje udario graditi bespravni pseudohistorijski pseudodalmatinski pseudogradić, Medvedgrad na moru, sa sve bunarima, kapelicama i tradicionalnim dalmatinskim bazenima, pa na kraju pravom pravcatom kulom, s krunom i puškarnicama, provincijalnom ambicijom nazvavši taj čudovišni kompleks Vruja Resort.

Onda je žeževički neimar u starom dalmatinskom Vruja Resortu uredio luksuzne apartmane, pa ih naumio staviti na tržište dokolice za ruske oligarhe, arapske šeike i startup-milijardere. Za taj pothvat njegovu je čudovišnom čardaku na Vruji nedostajala samo još jedna stvar: historijski certifikat. Raspitao se onda graditelj svratišta za bogatu djecu Instagrama tko izdaje te, kako se zovu, historijske certifikate, i tako je – da skratim priču – prošle godine nastala luksuzna monografija Grad vjetra i vode, najdublja do sad izmjerena točka sunovrata Slobodana Prosperova Novaka, što je plivajući niz struju i doslovno završio u kraškim podzemnim vodama hrvatske kulture, izronivši na koncu svoje tužne biografije u virovima Vruje, kao naplavina smeća što će ga zla južina nanijeti na obale bazena obijesnog lokalnog gazde.

Tako završava tužna pripovijest o Slobodanu Prosperovu Novaku, nekad uglednom profesoru književnosti na Yaleu, danas tek ocvaloj, jeftinoj intelektualnoj prostitutki i krasopiscu skupih brošura za luxuryresorte, kojemu će tajkun iz Žeževice s par krupnijih novčanica platiti monografiju za svoje poslovne partnere, kupusaru što će – ne zajebavam se – početi tajkunovom pjesmom o Vruji, a sav smisao, osim onoga marketinškog, iscrpiti u dobro honoriranom historiografskom i intelektualnom autoritetu Slobodana Prosperova Novaka, cijelom uloženom u dokazivanje kako Vruja ne pripada Pisku, već Žeževici. O jebem te, slavna katedro hrvatske književnosti!

Kao svaka dobra priča i svaki dobar horror, ni ova ne završava kad se užasnutom čitatelju čini da završava, već završava Otkupom knjiga Ministarstva kulture za prošlu godinu, istim onim u kojemu nema monstruma Jugoslavije i komunizma, ali ima – s lijepom, debelom cijenom od 350 kuna komad – dvadeset primjeraka monografije Slobodana Prosperova Novaka i žeževičkog pjesnika Stipe Latkovića. Obične dakle brošure za turističke sajmove i poslovne partnere, a od sad, eto, i za hrvatske knjižnice. Toliko o ‘otkupu djela za knjižnice’ koji ‘mora biti usmjeren prema čitateljima, a ne prema izdavačima i piscima.’ Svakako, lijepo je znati da je jebenih sedam tisuća kuna, umjesto za dvije plaće u nekoj maloj izdavačkoj kući, završilo na računu beskrupuloznog poduzetnika, koji samo jedno noćenje u Presidental suite King Tomislav svoga Boutique Hotela Vruja Resort naplaćuje cijelih deset hiljada.

Potresnu priču, istinabog, jebe samo providan i očekivan, upravo prvoloptaški kraj: naravno da u Hasanbegovićevom Kulturnom vijeću za knjižnu, nakladničku i knjižarsku djelatnost, koje je sastavljalo listu naslova za otkup i otkupilo dvadeset komada skupe brošure o fićfirićkom resortu, sjedi – Slobodan Prosperov Novak.

Ima njih, rekoh, kao banaca. Jedan je, recimo, u istoj turi za trideset tisuća kuna otkupio osamdeset pet Zlatnih knjiga bokeljskih književnika iz obiteljske monografske manufakture Viktorije Franić-Tomić i njenog partnera – ne biste vjerovali – Slobodana Prosperova Novaka. Koji je, nota bene, još stotinu primjeraka iste knjige uvalio i zagrebačkim knjižnicama, o trošku zagrebačkog Gradskog ureda za kulturu. Koji mu je, nota bene, godinu ranije uplatio i stotinu četrdeset hiljada kuna za knjigu Split: mjesta, ljudi, sudbine. Svega koji tjedan – nota bene, ali to je već dosadno – nakon što je pristupio stranci zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića.

S jedne strane, to što Slobodan Prosperov Novak radi – da citiram jednog od njih – ‘njegov je problem’: ‘Samo taj problem postaje grozan onog časa kad se vidi da govor o zlu najbolje raste kada ima pred sobom neki ideal.’ Zato Slobodan Prosperov Novak nema ideala. Prostitutke nemaju ideale, one svoje usluge naplaćuju na ‘pola ure’, pa ideale u mjenjačnicama razmjenjuju za čvrstu valutu. Njihove grijehe otkupljuje Ministarstvo kulture, po tristo pedeset kuna.

’S druge strane, one koji traže monstruoznost, vrlo često pretvaraju u monstrume.’ Tako je jeftina intelektualna prostitutka Slobodan Prosperov Novak, sve tražeći monstruoznost Predraga Lucića, na koncu ‘zaista postao monstrum’. Monstrum klajnburške, sitnograđanske Hrvatske, monstrum sitnog žeževičkog kapitalizma.

Smeće zla.

portalnovosti