Ovo je godina predsjedničkih i parlamentarnih izbora u Njemačkoj, Francuskoj, Nizozemskoj i, eventualno, u Italiji, a može biti godina povijesnih promjena na Starom kontinentu. U svim ovim zemljama su usponu snage koje zagovaraju izlazak iz Europske unije.
Centrifugalni trendovi u Europskoj uniji su postojali i prije, ali su ojačali zbog izbjegličke krize, Brexita i izbora Donalda Trumpa za američkog predsjednika. Europska unija, kao jedan od ključnih stupova “mosta preko Atlantika”, počela je gubiti snagu.
Mediji tvrde da najradikalnije ideje o izlasku iz EU ima “Nacionalni front“, na čelu s Marine Le Pen, koja će se natjecati na predsjedničkim izborima u Francuskoj u travnju i svibnju. Ona je jasno formulirala zahtjev za referendum o “Frexitu” i izrazila namjeru da Francusku povuče iz NATO pakta. Prema anketama s početka ovog mjeseca, Marine Le Pen je u prednosti među ostalim kandidatima za mjesto predsjednice, zbog čega u Bruxellesu nisu nimalo spokojni.
Uostalom, Francuska je, nakon Njemačke, drugo gospodarstvo Europske unije i postoji bojazan “da bi izlazak Francuske iz EU na kontinentu uzrokovao egzistencijalnu krizu”.
Nešto ranije, 15. ožujka, održat će se parlamentarni izbori u Nizozemskoj, a tamo “Slobodarska stranka” na čelu s Geertom Wildersom poziva na izlazak iz EU. Sudeći prema anketama, izgledi stranke su dobri.
Redovni izbori su se u Italiji trebali održati 2018. godine, ali kriza uzrokovana ranijim odlaskom premijera Mattea Renzija i slabljenje pozicija njegove “Demokratske stranke” može pomjeriti ovaj datum. Ubrzano rastu “Pokret pet zvjezdica” (M5S) i “Sjeverna liga“, koji imaju velike šanse za osvajanje dovoljnog broja mjesta u parlamentu da čak sastave novu vladu. Obje stranke zagovaraju izlazak zemlje iz eurozone, a Italija je treće po veličini gospodarstvo EU.
U rujnu će se izbori održati u Njemačkoj. Tamo euroskeptična “Alternativa za Njemačku” (AfD) priprema kampanju u detalje. Objavili su dio programa u kojem se “europska politika” svodi na tvrdnje o besmislenosti daljnjeg članstva zemlje u EU. Kritičari “Alternative za Njemačku” stranku optužiti da namjerava “vratiti nacionalnu državu”, koja je po njihovom mišljenju “arhaična”, ali obični Nijemci na to gledaju drugačije.
Euroskepticizam također jača u Austriji, Španjolskoj i Mađarskoj
Zagovornici europske integracije pokušavaju naći objašnjenje za ovaj fenomen, a našli su ga, naravno, izvan granica EU. Krivac je Rusija, koja čini sve spletke kako bi razbila jedinstvo Europske unije.
“Prije mnogo godina, kada je na rusku političku scenu stupio Vladimir Žirinovski, mislili smo: “Ma gledajte kakav avanturist!” No danas je njegov nacionalizam je postao prototip autoritarnih političara. Najviše zabrinjava činjenica da se ne možemo riješiti njegove fraze: “Ono što želite, to je Rusija!“. Danas su zapadne demokracije su zaražene virusom totalitarne demokracije. U Sjedinjenim Državama, Francuskoj i istočnoj Europi se virus toliko proširio da Putin i Žirinovski, koji su primjeri fanatizma, zadiru u liberalno-demokratski sustav, kojeg oblija hladan znoj”, piše list Frankfurter Allgemeine Zeitung.
Dakle, europski “gospodari misli” ovako pojašnjavaju rastuću želju Europljana da se oslobode birokratskog monstruma iz Bruxellesa. Ovakav pristup nije novost. Europski ljubitelji ruske “totalitarne demokracije” su “peta kolona Moskve”, gospodo!
Pozivi za obranu protiv totalitarizma i podsjećanje na “temeljne vrijednosti Zapada” su sve češći. Liberalni mediji ne biraju riječi. Za njih je želja europskih “desničarskih populista” da razvijaju uzajamno korisne odnose s Rusijom, bez sankcija, bez informacijskog rata, zapravo signal da su “agenti Moskve”.
Vrlo je tipičan komentar EuroNewsa nakon sastanka Viktora Orbana i Putina u Budimpešti početkom veljače.
“Orban u Mađarsku uvodi ruski autokratski stil i Putinove metode gušenja slobode medija”, piše EuroNews.
Komentar njemačke televizije Tagesschau je bio sljedeći: “Orban i Putin su ujedinjeni u demontaži demokracije.” U kontekstu onoga što se događa, Viktor Orban je također “agent Kremlja“.
Međutim, protivnici liberalnog mainstreama ne odustaju i protive se ovom etiketiranju.
Poznati njemački pisac, inače član Socijaldemokratske stranke Njemačke, Albrecht Müller, predlaže da se razmotriti pitanje što je danas desnica?
“Jesu li oni koje nazivamo desničarima izazvali ratove i agresije? Jesu li oni u Europi odgovorni za širenje međusobnog nerazumijevanja i sučeljavanje? Jesu li se oni vratili doktrini nuklearnog odvraćanja?”, pita Albrecht Müller, potpuno oslobođen političke korektnosti i kolektivne hipnoze.
“Sve to čine sile koje sebe nazivaju liberalnim demokratima, iako su one zapravo desničarski radikali. Naše javno mnijenje se ne sjeća da je kriminalni rat u Iraku započeo s nevjerojatnim lažima. Gospođa savezna kancelarka, koja je tada bila u oporbi, zahtijevala je sudjelovanje Njemačke u tom ratu. Naše javno mnijenje se ne sjeća da su Francuska, Velika Britanija i Sjedinjene Američke Države provele libijsku revoluciju, koja je plaćena s tisućama života i uništenjem zemlje. Naše javno mnijenje zaboravlja da se Njemačka bori u Siriji i Afganistanu, a umjesto deklarirane namjere za razoružanjem, stvara novu utrku u naoružanju”, rekao je Albrecht Müller.
Istina, Europa ima svoje probleme, osim Sjedinjenih Država, nestabilnost Europske unije je jedan od glavnih. Donald Trump je postao problem čak i prije nego što je postao američki predsjednik. Do danas je politika novog američkog predsjednika prema europskim saveznicima još uvijek puna neizvjesnosti. No, činjenica je da Trump nije nikakav “nesebični atlantistički vitez” i zagovornik jedinstva “europske obitelji”, bez obzira na cijenu. To je svima savršeno jasno. Također je jasno da odnos vodećih europskih zemalja sa Sjedinjenim Državama poprima nove oblike.
Europski čelnici su zamrznuti u svojoj pasivnosti. Psihički su dotučeni, jer ne znaju što ih čeka. Nevjerojatno je koliko europski i dužnosnici besmislenog i nepotrebnog birokratskog mastodonta iz Bruxellesa strahuju od svakog najavljenom ili učinjenog Trumpovog poteza.
“Što će Trump sljedeće učiniti? Što je sljedeće? Što je sljedeće?…”, stanje je svijesti u kojem se nalazi liberalna demokratska elita EU.
Alternativna desnica će nastaviti svoj uspon. U to ne treba sumnjati. Gdje je takozvana “populistička ljevica”? Dobila je izbore u Grčkoj. Dobila je podršku naroda. Imala je sve mehanizme i valjane razloge da promijeni stvari. Ali su se Tsipras i SIRYZA uplašili. Možda i nisu, jer su po mnogima uvijek bili projekt elite iz Bruxellesa.
“Da, opet bauk kruži Europom, bauk komunizma, ali su se sve političke snage stare Europe – Merkel, Hollande, Rajoy, Cameron, Tsipras, Renzi…, udružile u “Svetu alijansu” kako bi otjerale taj bauk. Nekada je radništvo u rušenje kapitalizma jurišalo s parolama “Vlast radnicima” – “Socijalizam i komunizam”, ali su ih od istinske borbe uspjeli odvratiti oportunisti Euroljevice – Cayo Lara, Alexis Tsipras, Pablo Iglesias – učenici Bernsteina i njegovih sljedbenika. Svi su oni pozicijama na kojima trenutno jesu upravo u tu svrhu”, ne tako davno je rekao lider španjolskih komunista Carmelo Suárez.
Dakle, populistička desnica će nastaviti svoj uspon, a sigurno će dobiti i dio glasova istinske ljevice, ali bez ikakve pomoći “ruske totalitarne demokracije”, što gospoda u Europskoj komisiji, Europskom vijeću i europskim kancelarijama nikako ne žele razumjeti.