Foto: Facebook / Žele se vraćaProšle su godine memeovi, gifovi i slični oblici internet komunikacije došli na prilično zao glas. Gotovo ih se obilježilo kao presudne u usponu populističke desnice (Trump, Brexit…), zasnovanom na tzv. lažnim vijestima. O kratkom dosegu takve dijagnoze možda najbolje govori bujanje novih i prilično uspješnih žanrova satire i političkog komentara koji se oslanjaju na te komunikacijske obrasce. Mario Kikaš donosi pregled i analizu istaknutijih predstavnika žanra u regionalnom kontekstu.
Kao jedan od najvidljivih atributa “novih političkih tendencija” oslikanih globalno najvidljivijim facetama i događajima Donalda Trumpa i Brexita, a onda i proširenom slikom narušavanja dominacije centrističkih politika i liberalizma, upotreba je novih medija, odnosno interneta i specifično – društvenih mreža. Nove tehnologije političkog općenja otrgnute od prevlasti manistream medija postale su omraženi poligon trumpizma, stroj koji proizvodi jednostavne poruke, podilazi masama, širi rasnu mržnju i seksizam. Zbog brzine i širine zahvata twitter-poruke Donalda Trumpa postale su iščekivanije od bilo koje službene presice ili javnog obraćanja koje je svojom sintaktičkom strukturom poprimilo upravo jednostavnost, odnosno, suženost twitter-iskaza (od 170 znakova).
Populizam je time dobio nova sredstva za proizvodnju poruka i novu apelativnu ekonomiju, na opće zgražanje mainstream medija i njihovih štićenika. Međutim, paralelno se, upravo u opoziciji ustaljenom medijskom diskursu urgentne ozbiljnosti, stvorio i prostor za drugačije shvaćanje potencijala jezgrovitosti internetskih žanrova i njihovog političkog efekta, onkraj Trumpa i desne aproprijacije te jezgrovitosti kao lijepog aranžmana za posluženi lonac kipućih teorija zavjere. Kratki/mali žanrovi interneta na putu su da postanu najadekvatnija popularna artikulacija paradoksa sistema.
Strah od banalnosti
Još su 2013. u katedrali američkog objektivnog žurnalizma, Washington Postu, fenomeni kulture razvijenog interneta, odnosno web-a 2.0., naišli na elitistički i intelektualistički prijezir. Kolumnist Dominic Basulto u jednom je od prisutnijih i “djeljivijih” fenomena cyber-kulture, tzv. internetskim memeovima, vidio izraz svojevrsne banalnosti, žanr čija opasnost leži upravo u tome što ga svi mogu stvoriti, a onda potom koristiti i dijeliti svima. U jezičnim igrarijama s namrštenim ili bijelim pahuljastim mačkama, vidio je najveću prijetnju “budućnosti inteligentnog diskursa” što bi, prema Basultu, trebalo imati dalekosežne posljedice za političko polje koje nije više neprobojno od zujanja i uboda roja takvih memeova.
Jezgrovitost tih smjehovnih žanrova internet-kulture za Basulta je predstavljala branu od zrenja i širenja (velikih) ideja. Doista, veliki teret na leđima mikrožanra koji se svojom formom može svesti na fotografiju i tekstualno poruku uvećanog i podebljanjog fonta (u službenom internet pojmovniku, ta matrica se naziva: image macro), a efektom na školske komičke moduse koji se temelje na uspostavljanju kontrarnosti u “dijalog” vizualnog i govornog, odnosno njihovog referentnog polja i konteksta.
Kod nas, meme-kultura je tek nedavno zavladala najkorištenijom društvenom mrežom – Facebookom. I to u različitim podžanrovskim kategorijama. Ako ćemo ići u njihovu kratku povijesti, čini mi se da je prvi takav proizvod sa zamjetnijim efektom i publikom, bio rad Cayke is art. Prvotno je funkcionirao kao blog/tumblr pa onda i kao dizajnerski proizvod: print na majicama, da bi se potom raširio i Facebookom u trenutku kada još svi nisu koristili tu najrasprostranjeniju društvenu mrežu. Cayke is art svoju su efektnost temeljili na klasičnoj komičnoj strukturi suprotstavljanja visokog i niskog, odnosno spajanja sličnosti iz dva naočigled suprotstavljena koncepta, u ovom slučaju: kanonskih djela povijesti umjetnosti (većinom barkonih i historicističkih djela velikih majstora) i citata iz tekstova popularne muzike, i to najviše, kao što samo ime veli, zabavne muzike koja se u zagrebačkoj centralističkoj i malobečkoj “bijeg od Balkana” perspektivi naziva – cajkama.
Stihovi Severine, Jelene Rozge, Seke Aleksić i Cece, nalazili su svoje parnjake u reprezentacijama, najčešće žena, u vizualnim fragmentima otrgnutima od ostatka kompozicije da bi onda u dijalogu sa “jednostavnim” citatom stvarali kratkotrajni komični efekt upućujući na začudni “univerzalizam” poruka popularne kulture koje se ravnopravno supostavljaju “kiču” europske visoke kulture.
Bh. meme-kultura
Ta klasična meme-struktura kasnijih godina se razgranala i dobila svoje nove izvedbe, često zadržavajući ovaj temeljni kontrast fotografije/slike i teksta, dodatno ga uslojavaući i nekim novim i “ozbiljnijim” kontekstualnim ubodima. Na tom tragu je rad sarajevske grupe oko Facebook-profila Muslim Vaporwave i Nadrealistički integracionizam koji je išao korak dalje od humoreskne product-design stilizacije na kojoj su ostale Cayke. Nedavno je, naime, bosanskohercegovačku “zainteresiranu” i stručnu javnost zadesila nova etapa (sada već jako duge i bizarne, ali ne manje ozbiljne) rasprave o etičkoj odgovornosti književnog djela Ive Andrića u genocidu nad Bošnjacima u proteklom ratu, a potaknuta mostarskom promocijom knjige Rusmira Mahmutćehaćija, “Andrićevstvo – protiv etike sjećanja”.
Rasprava, odnosno površna i tendenciozna čitanja i Andrićeva djela i povijesnog konteksta, dobila su novo tuce reakcija po portalima i blogovima. Time je zadovoljena potreba za “ozbiljnim žanrovima” i “inteligentnim diskursom” o ovom slučaju. U opozciji prema takvim reakcijama, osvanuo je sažeti (moguće i neintencionalan) komentar te isrpljujuće rasprave, meme na stranici Nadrealistički integracionizam s rijetko viđenim Andrićevim nasmješenim likom i porukom: Nemoj pričat?
Specifičan frazem govornog jezika u BiH (koji nadilazi podjele na tri separatna nacionalna standarda) “stavlja se u usta” kanoniziranom i ovjenčanom autoru visoke književnosti šaljući direktnu poruku novim “etičkim” čitateljima Andrićeva djela. A sadržaj poruke u svom doslovnom značenju lišenom dijalektološkog i govornog konteksta, aludira na Andrićevo djelo kao “pričanje” (odnosno pripovjedanje) ili direktnije na njegov govor pred Švedskom akademijom povodom dodjele Nobelove nagrade: Priča i pričanje. Nemoj pričat, a ako već hoćeš, onda samo “banalno” i “neozbiljno”, kad jedino to preostaje.
Nije, stoga, ni čudno da su memeovi i gifovi (video-verzija) postali popularni žanrovi i u aktivističkom radu, odnosno u političkom smislu, šaljući jasne i britke poruke dopirući do puno šire publike nego ustaljeni aktivistički jezik i strategije. U tome su najdalje otišle, također, dvije sarajevske feminističke grupe Sve su to vještice i Krajnje Neuračunljive. Iako s dva različita izraza, ovim dvjema grupama bi u nekoj vanjskoj sistematizaciji feminističkog pokreta na Balkanu, sigurno prišili značku lokalnih predstavnica “četvrtog vala feminizma”. I dok Krajnje neuračunljive u nešto dužim i “protestnijim” formama pokazuju na svakodnevnim životnim situacijama (i na takvom istom jeziku) da patrijarhat nije prirodni poredak, a da su uloge koje “daje” naučene, odnosno odgojene i društveno institucionalizirane te da su socijalna i emocionalna očekivanja koje patrijarhat i kapitalizam nameću ženama sve veća i veća, Sve su to vještice, koriste klasičnu meme formu i satirični sadržaj.
Njihova poetička linija može se svesti na fikcijske dijaloge između arhetipskih predstavnika lijeve misli (Marx, Sartre, Tito) i feminizma (Virginia Woolf, Simone de Beauvoire, Jovanka Broz), smještajući ih u sferu kućanstva i privatnih odnosa, umjesto prirodnog im teorijskog, političkog i literarnog jezika, dobivaju govorni jezik kafane, mahale i kuhinje. Time se otvoreno igraju i polemiziraju s poviješću “nevidljivosti” ženskog pitanja u lijevoj misli, a osim skidanja aure autorskih veličina, memeovi Vještica na metu stavljaju i kontradikcije figure majke, odnosno majčinstva u našim kulturama i njenog odnosa prema figuri muškog sina nespremnog na suočavanje sa životom u vanjskom svijetu u kojem će, vrlo izvjesno je, prehladiti bubrege.
Di su?
Ubrzo je jezik memeova na društvenim mrežama postao zamjena za kompleksnije rečenične izvedbe, a vješto korištenje dijalektološki i lokalno specifičnih frazema kroz memeove, iste je uvelo u standard, ili ako ne standrad, onda bar svakodnevni(ji) govor. Odavno su frazemi “dobro je sve” i “gori sve” koji su se kao hashtag pojavili u izvedbama splitskih stranica Di su pare i Ćaća se vrača postali opće korišteni. Iako specifičnog lokalnog porijekla i značenja (“gori sve” je produkt navijačke kulture Splita, nastao kao “opis” bakljada na poljudskom Sjeveru) i ti frazemi, a onda i “likovi” koji koriste specifične lokalne topose i komunalne probleme poput bivšeg splitskog gradonačelnika Željka Keruma u ulozi Žele iz Žele se vraća, vrlo dobro oslikavaju medijski i politički totalitet Hrvatske “treće tranzicije”.
Stranice anonimnog splitskog kolektiva pojavile su se prije par godina glorificirajući lik i djelo bivšeg premijera Ive Sanadera ubrzo postajući fenomen koji je iz internet prostora prešao u svakodnevni govor i na ulicu. Svjedoči tome i slika “dočeka” Ive Sanadera po njegovom zadnjem puštanju iz zatvora, a pratili su ga povici Ćaćine dice iz mase. U modusu “ozbiljnog” razmatranja bez distance, logična bi bila osuda takvog postupka – glorifikacija čovjeka koji je personifikacija korupcionaške vlasti. No umjesto takve ozbiljnije, a suštinski licemjerne medijske reprezentacije koja je pratila lik Ive Sanadera od vrhunaca moći do konačnog pada, splitska ekipa pribjegava stvaranju lika Ćaće – otkupitelja grijeha svoje obožavane dice.
A riječ je zapravo o tek sitnoj ironizaciji već uspostavljene mainstream slike Ive Sanadera kao jedinog krivca za sve neuralgije hrvatske države u tranzicijskom periodu. U gotovo biblijskom obratu, umjesto osuđenog Ćaće dobivamo fikcijskog Ćaću koji u amanet donosi vrijeme prosperiteta, kreditnog booma, visoke potrošnje, europskog konsenzusa, zlatnog doba domaće tranzicije i ismijava sve novopridošle političke i medijske figure. Vrijeme bez Studentice (predsjednica RH), Zečine (Tomislav Karamarko) i Bele Buje (Velimir Bujanec) u sjećanju jedne generacije, jedina je čvrsta točka kratke, a opet potpuno fiktivne stabilnosti kojom se donekle ublažava stanje trenutne (političke) nemoći i frustracija.
Suočeni sa stalnom mimikrijom političkog kroz rituale i proceduralnosti, nepotrebnom i krajnje napornom medijskom urgentnošću, inflacijom afera i sličnih marginalija, a sve to u prostoru kilometra četvornog središta glavnog grada, jedino što je preostalo jest sa sigurne distance (i geografske i recepcijske) od tog svijeta stvoriti fikciju s komediografskom tipologijom likova. Odgovor na fiktivnu ozbiljnost, važnost, i striktnost političkog života, pravnog sustava ili odvojenost političkog i ekonomskog, potpuna je fikcionalizacija te slike i njeno izlaganje travestiji.
Uz Ćaću i Studenticu, autor ustava RH je sveden na ulogu lokalne pijandure i lakrdijaša koji se kroz igre riječi vješto nosi sa svojim porokom kao i njemu slični likovi s estrade, a najveći privatni poslodavac je sveden na ulogu prokazanog kokošara i prevaranta. Još jednom se klasična struktura supostavljanja visokog (visoke politike) i niskog (tzv. materijalnog života) pokazala kao “najbanalnija”, ali i istvoremenu u ovom trenutku i najadekvatnija i “najtočnija” artikulacija političke stvarnosti. No, ovaj put uz masovnu podršku koju ove stranice imaju, otvorila i prostor za intervenciju u političku polje kroz mehanizme političkog marketinga. Sasvim banalno.
Žele kao zadnji stupanj razvoja
Zadnji lik u dramatis personae Ćaćinih franšiza – Žele, uz to što je fikcijski lik stranice Žele se vraća, stvarni je politički akter u kampanji za gradonačelnika Splita i njegov bivši gradonačelnik. U maniri jedne od najčešćih figura predizbornog političkog diskurza kod nas: “neizvršenih obećanja”, Žele obećaje sve i sva, suptilno se obračunavajući sa svojim političkim protivnicima kroz svojevrsni fikcionalni paralelni slogan kampanje: Ništa Pametno, ništa kvisko, samo Kerum, samo disko. Žele se za razliku od Ćaće ne referira na zlatna vremena, nego ista obećaje, odnosno obećaje njihov povratak kroz specifične splitske topose, važne u svakodnevnoj dinamici adresata – “malog čovjeka” čiji klasni interesi nisu zadovoljeni u dosadašnjim izbornim ciklusima pa jedino što mu preostaje su sitne zadovoljštine koje nudi Žele.
Kako sada stvari stoje, stvarni Željko Kerum ne treba ni pokretati političku kampanju s obzirom da njena ironizirana verzija izaziva strah i sablaženjenje onih koji još vjeruju u politički sustav i pristojnost političkih procedura, odnosno kojima nedostaje nužna distanca za razumijevanje i suočavanje s političkim totalitetom, a onda i za mogućnost njegove ironizacije kao zdravog ispušnog ventila.
Od product-designa preko direktnih komentara i aktivističkih intervencija pa do skoro upliva u političko polje, meme-kultura je posljednjih godina stvorila okvir u kojim se kroz anonimni “bezautorski” rad provocira društvena zbilja. I dok je u nekim drugim “teškim vremenima” tu ulogu imalo kazalište, izdavašto, a onda i film, u vremenu naših kriza i njihovih političkih artikulacija tu ulogu je preuzeo internet, razvijajući svoje žanrove paralelno s postojećim koji su tu komunikacijsku i ludičku oštricu otupili ili pak traže načina kako je ponovno izoštriti. Naravno, daleko od toga da memeovi mogu mijenjati tu zbilju, ali ono što svakako mogu davati je neke druge perspektive i glasove, banalizirati političku stvarnost do one razine da se ona onda može mijenjati i ozbiljno graditi.