Odgovor na ovo najvažnije pitanje može se podvesti pod par rečenica. Intelektualci moraju postati organski intelektualci potlačenih društvenih klasa na taj način da im pristupaju prilagođavajući vlastiti diskurs u ophođenju s njima.
Prošlo je stoljeće otkako je Lenjin napisao brošuru pod istim imenom, ali je ujedno i prošlo stoljeće u kojemu su se nagomilali novi problemi, zapravo modifikacije istoga problema, pa se čini i da odgovor na to pitanje treba promijeniti, uskladiti ga s vremenom imajući u vidu svo dvadesetostoljetno iskustvo. U sistemu u kojemu živimo svakoga dana iskrsavaju nove nedaće, a paralelno s njima i novi otpori masâ koje uviđaju da ne mogu samo mirno sjediti u svojemu domu (ako ga imaju) i/ili kukati, već da bez izlaska na ulice i bez demonstracija ne može i neće biti ništa. Da je otpor sve veći i veći, pozitivna je informacija, ali postoji nešto što tome nedostaje. Prije svega, imamo u vidu Hrvatsku i ostale zemlje na Balkanu, iako paralelu nije teško povući s većinom zemalja u svijetu. Radnici prosvjeduju, seljaci isto, studenti također, još uvijek ima intelektualaca koji dignu svoj glas, itd. Ipak ono što karakterizira svaku pobunjenu skupinu kod nas (a ne bih puno pogriješio kada bih rekao i u većem dijelu svijeta) jest to da je svaka od njih usmjerena “protiv nečega” (“anti”), a nikada ili vrlo rijetko “za nešto”, a da to “za nešto” bude konkretno i jasno artikulirano. Mnogi kritiziraju, istina je, ali nitko ili rijetko tko nudi rješenja, i to rješenja koja mogu postati ozbiljni politički program prema kojemu bi tolike mase ljudi stremile. Zato nikad nije bilo više razloga da se postavi pitanje “što da se radi?” i da se prema istome orijentira.U toj se općedruštvenoj konfuziji onda ne treba previše čuditi kada netko komentira kako se “ionako ništa neće promijeniti” ili “što uopće imamo od svega toga”. Takvi apatični odgovori posljedica su nedostatka artikuliranih ciljeva masâ, a nedostatak artikuliranih ciljeva posljedica je nepostojanja političke organizacije koja bi artikulirala ciljeve masâ. A zašto nema takve političke organizacije, a evidentno je da nema, jest pitanje koje bi raskrinkalo spregu politike, ekonomije i medija. Naime, da bi neka politička organizacija postala relevantnom snagom na društveno-političkoj sceni trebaju je financirati kapitalisti, dakle ekonomska elita, te tada postaje organizacija s razvijenom i agresivnom propagandom, počinje se pojavljivati u medijima, a ti isti mediji (ideološki aparat države) financirani od ekonomsko-političke elite onda stvaraju sliku o toj organizaciji kakva pristaje u određeno vrijeme. Zahvaljujući tom međuuvjetovanju ekonomske elite, politike i medija imamo već godinama stranački sustav u kojemu se izmjenjuju na vlasti političke stranke približno jednakih političkih programa o kojima mediji stvaraju sliku da se oni podosta razlikuju pa nam se čini da uistinu postoji taj “demokratski pluralizam mišljenja”. Međutim, to su stranke koje vode istu ekonomsku politiku, a ni politike na ostalim poljima nisu toliko različite koliko se može činiti da jesu. Logično je da te političke elite neće voditi politiku usmjerenu protiv onih koji su ih financirali, i eto nas u začaranom krugu!
Zato je uopće smiješno pomišljati da smo ikoga “sami birali” pa da onda “sve to i zaslužujemo”. K tome, činjenica da više od polovice građana s pravom glasa nije izašlo na izbore jest indikator koji se nikako ne smije zanemariti. Sistem “predstavničke demokracije” izgleda, dakle, kao demokracija za manjinu, no što bi onda bila demokracija za većinu? Kako onda učiniti da nam jedine “odluke” nisu svake četiri godine u jednom danu? Ideje direktne demokracije pojavile su se kao modeli prema kojima bi trebalo graditi bolje i pravednije društvo, pa ako i uzmemo u obzir da to nisu loše ideje, koja bi to bila politička instanca koja bi od te ideje učinila ozbiljan politički program i uspjela metodski artikulirati mogućnosti takve demokracije na većem nivou od fakulteta ili tvornica? Očito je da takva politička instanca ne postoji, barem ne na nivou zemlje, premda i da postoji na nivou zemlje vjerojatno to ne bi bilo dovoljno. Klice rješenja postoje, ali u vrlo nejasnom i neartikuliranom obliku.
Svjedoci smo sve brojnijih prosvjeda, sve većih izraza nezadovoljstva od građana koji uistinu uviđaju da su sve postojeće političke stranke “isto sranje, drugo pakovanje”; nastaju razne inicijative i ljevičarske grupice koje prate te događaje i po svojim internet-sajtovima ponekad objave koju sliku s prosvjeda, neke parole i sablažnjavajuće komentare nad mizernom situacijom u društvu. I to je više-manje sve od bunta kod nas. Ako takve stvari i dođu u medije, onda se u tim medijima perpetuiraju uvijek iste scene i uvijek iste fraze koje u suštini ne nude nikakva rješenja. U čemu je ovdje problem? Kada dođe do nekog prosvjeda, uglavnom je to riječ o prosvjedu neke skupine (radnika određene tvornice, seljaka, studenata određenoga fakulteta, manjinskih identitetskih skupina i sl.). Uistinu onda takvih prosvjeda zna biti i puno, ali tu iskrsava prvi problem – ne postoji (čvrsta) veza između više pobunjenih skupina, sve te skupine uglavnom izražavaju svoje pojedinačne (skupinske) probleme, ne postoji neka ozbiljna mogućnost da se bunt jedne skupine prenese na drugu i da istupaju ujedinjeno. Toga jedino ima “u tragovima”, puno se češće to vidi na nekim transparentima koji pozivaju na ujedinjenje (recimo, studenata, radnika i seljaka) ili na nekom većem prosvjedu kada posredovanjem neke alternativne inicijative istupe građani kao “mnoštvena masa”, u tom slučaju, “bezimena”, ali ni to nije dovoljno jer se ne stvori jača veza unutar toga mnoštva, niti se onda uspijeva artikulirati jasan zahtjev. Nadalje, ako se i stvori tendencija povezivanja pobunjenih skupina, ako se one i povežu, opet će nešto nedostajati – politička organizacija koja bi uspjela artikulirati stavove i zahtjeve masa u ozbiljni politički program. Mase se služe različitim idiomima, njihov diskurs najčešće ne može postati relevantnim političkim programom, zato je postojanje političke organizacije neophodno, ali kakva bi to bila politička organizacija, odakle bi trebala poteći i koja bi trebala biti njezina strategija? Kako smo utvrdili da neuspješnost prosvjeda leži prvenstveno u dvjema stvarima – nepostojanju čvrste veze između različitih prosvjeda različitih skupina te u nepostojanju linka s političkom praksom kod svake pobunjene skupine, zaključujemo kako je na djelu sveopća društvena fragmentacija ili, drugim riječima, atomizacija masa. Ta društvena pojava može pronaći mišljenja o sebi na području društvene i kulturne teorije, na području društvenih i humanističkih znanosti. Gdje su, dakle, u toj priči intelektualci? Koja je njihova funkcija i zašto ih valja opet prozivati? Šutnja intelektualaca, koliko god se čini sporednim problemom, jest zapravo jedan od glavnih problema. Tko prati neke alternativne portale, slične emisije na televiziji ili radiju, čita neke novine koje nisu mainstream, možda će zaključiti da nije istina kako intelektualci šute i da ima puno intelektualaca koji dižu svoj glas. Ima ih naravno, ali je zapravo riječ o vrlo maloj i mizernoj brojci. A oni koji to i čine ostaju na razini kritike, rijetko nude jasna i artikulirana rješenja te se služe diskursom kojim je vrlo teško pristupiti masama od kojih se ne treba i ne smije očekivati da su upoznati s terminologijom kojom se služe ti intelektualci. A upravo bi intelektualci trebali biti ti pojedinci koji će pristupati masama, ići među njih, prilagođavati svoj diskurs u ophođenju s njima, a na političkom planu iskoristiti vlastiti diskurs i intelektualni kapacitet da artikuliraju njihove izraze nezadovoljstva i njihove zahtjeve u jasan i ozbiljan politički program. To bi i trebala biti uloga intelektualaca, naročito onih društvene i humanističke orijentacije, da kroz postojeće društvene strukture šire, gramšijevskim rječnikom, (kontra)hegemoniju i da postaju organskim intelektualcima određene društvene skupine. Dapače, određene društvene klase, jer nemojmo imati iluzija da se u ovako fragmentiranom svijetu ipak ne može društvo podvesti na klase koje definira ekonomski položaj i njihov odnos prema tom položaju. Rad i kapital su možda nestali iz dominantnog diskursa ali to ne znači da njihov antagonistički odnos nije uistinu nestao. Na nesreću, on je zamaskiraniji nego ikada.
Što da se radi? Odgovor na ovo najvažnije pitanje može se podvesti pod par rečenica. Riječ je o tome da intelektualci moraju postati organski intelektualci potlačenih društvenih klasa na taj način da im pristupaju prilagođavajući vlastiti diskurs u ophođenju s njima, a na planu političke organizacije da uspiju koristeći svoje intelektualne kapacitete artikulirati i sjediniti nezadovoljstva i zahtjeve masa u politički program koji može postati relevantna snaga unutar postojećih struktura (kao što je to slučaj u Grčkoj sa SYRIZA-om) s ciljem da revolucionarno djeluju kroz te strukture. To bi bilo oformljenje progresivne političke organizacije što bi dovelo do toga da se i različite potlačene društvene skupine međusobno ujedine uviđajući da ih povezuje isti problem i isti cilj. Učinio bi se veliki korak naprijed kada bi se ovo dogodilo. Nakon toga trebalo bi uslijediti internacionalno povezivanje jer u svijetu u kojemu nacionalne granice znače vrlo malo, postojanje progresivne političke organizacije unutar samo jedne zemlje znači još manje. To bi bilo moguće upravo na platformi ljudi koji su sposobni svojim znanjem djelovati na mase i stvarati relevantne i objektivne programe. Popratne posljedice ove progresivne društvene promjene bile bi onda vidljive i preko više medija jer bi bile neizbježne – počelo bi se govoriti kako se “nešto može učiniti”, a ne da je “nešto nemoguće” kako nas, recimo, sada uvjeravaju “financijski stručnjaci za dug” čiji su proizvod mjere štednje sposobne da gule do gole kože. Dug je moguće otpisati, ali nema neke instance koja bi to izrekla da se shvati ozbiljno i da to postane jednom od točaka političkoga programa. Naravno, u pitanju dolaze i brojne druge stvari – egalitarna ekonomska zajednica (npr. balkanska federacija kao jedina takva u kojoj bi Hrvatska mogla biti konkurentna), nacionalizacija banaka, rješavanje privatizacijske pljačke, stvaranje radničkih samouprava i drugih kolektivnih kooperativnih tijela na različitim razinama, besplatno obrazovanje i zdravstvo, itd. Dijagnoza postojećega stanja postaje revolucionarna tek tada kada počinje bitno ukazivati na mjesta gdje se mogu generirati rješenja i na momente koji nedostaju da se gradi pozitivan kritički diskurs – konkretna rješenja.
Karlo Jurak, autor ovoga priloga, student je treće godine filozofije i lingvistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Aktivan je član Udruženja studenata filozofije i jedan od urednika časopisa studenata filozofije Čemu. Piše sporadično kratke kolumne za stranicu Udruženja studenata. Predstavnik je studenata svoje godine u Vijeću odsjeka za filozofiju. (op.ur.)
Izvor: h-alter