Drukajući otvoreno za prozapadni ukrajinski blok, Bruxelles, a s njim i Zagreb, samo produbljuju postojeće podjele, što je iz hrvatskog kuta isto kao da se Hrvatsku devedesetih nagovaralo da ipak pristane na neku vrstu srpske državne neovisnosti unutar svojih granica.
Vrag ti je to. Kada je Hrvatska početkom devedesetih odabrala državnu samostalnost, važno napomenuvši da se time opredjeljuje za demokratski Zapad, obrazložila je to navodno samorazumljivim pravom na nacionalno samoodređenje koje joj se tamo jamči. Ali, kada na to pogledaš današnjim očima, vidiš da u stvari ništa nije samorazumljivo. Vidiš, zapravo, i nešto puno apsurdnije. To je da je Hrvatskoj pravo na samoodređenje puno više jamčio sistem iz kojeg je glavom bez obzira pobjegla nego sistem u kojem je našla, tako je tvrdila, spasonosno utočište. Jer, pravo na samoopredijeljenje do odcjepljenja zapravo je komunistički izum, na barjak proleterske revolucije digao ga je još Lenjin, a to je dosljedno primijenjeno i u jugoslavenskom (hrvatskom) ustavnom poretku.
Tko želi izaći iz jugoslavenske federacije, pisalo je u Titovim ustavima, dovoljno je da to javno stavi na znanje, i, nema problema, dobit će razrješnicu. I tako je stvarno i bilo. Istinabog, u međuvremenu su tzv. ustavobranitelji i tzv. ustavoreformatori krvavo zaratili oko toga tko pravilnije čita ustavno slovo. Ali, na kraju je baš tako bilo, tko je želio izaći, izašao je. A pogledaj sad! Katalonci su zaželjeli državnu neovisnost od Španjolske i uoči raspisivanja referenduma uputili su poziv na podršku na više adresa, među ostalim i Milanovićevoj vladi u Zagrebu. Jedini, koliko sam primijetio, kome se nisu obratili za pomoć je administracija Evropske unije u Bruxellesu. Zaključili su, izgleda, da je ona pružala podršku samo indipendendističkim projektima koji su razvaljivali nekadašnje socijalističke federacije (prvenstveno Jugoslaviju), ili koji slabe Putinovu Rusiju (kao u slučaju Ukrajine danas). Ostali – stoj i ne mrdaj!
Da je zaključak Katalonaca sasvim točan, vrlo brzo se pokazalo. Hrvatska vlada, bogobojazno čitajući s usana službenog Bruxellesa, nije ni odgovorila na pismo katalonskog predsjednika Artura Masa. Katalonski snovi o nezavisnosti za nju jednostavno ne postoje. Ne postoji čak ni za HDZ-ove indipendetističke barjaktare, koji nas ni danas ne prestaju daviti pričama o divotama hrvatskog osamostaljenja i o herojstvu razaranja jugoslavenske tamnice naroda. Tako je evrozastupnik Davor Stier otklonio svaku grižnju savjesti prema Kataloncima ovakvim riječima. “Za razliku od bivše Jugoslavije, koja nije bila temeljena na demokratskim vrijednostima te je onemogućavala pravo hrvatskog naroda da slobodno izrazi svoju političku volju, Španjolska je nakon pada frankizma na demokratski način i širim političkim i društvenim konsenzusom odredila sadašnje ustavno uređenje. U tom kontekstu, smatramo da u Kraljevini Španjolskoj postoji dovoljno zrelosti za pronalazak adekvatnog odgovora na to pitanje, u skladu s demokratskim načelima”.
U ovoj rijetko nadahnutoj odi jedinstvenim višenacionalnim državama, u kojoj se ćuti i prepoznatljivi vonj unitarizma, Stieru se pridružila i druga HDZ-ova evrozastupnica, Dubravka Šuica. Ona zbori ovako: “Vjerujem da će Španjolska naći demokratsko rješenje kako bi i Katalonci bili zadovoljni”. Šuica je, vidimo, nešto uviđavnija prema Kataloncima i udijelila im je bombon suosjećanja i simpatije. Ali ni kod nje nema podrške katalonskoj nezavisnosti, još manje tome da se Katalonci za to izbore nekim svojim “Zengama”. Netko će reći da nije korektno ovako govoriti, jer neće valjda Hrvatska gurati oružje u ruke katalonskim secesionistima, nakon što je s vlastitom secesijom imala brdo okapanja s Haagom i s kime sve ne.
Ali, usporedba ne drži ni kap vode. Hrvatska koči i očajnička suverenistička nastojanja Palestinaca, što je blamaža na kvadrat zna li se da ih podržavaju Slovenija i Srbija. A njima, Palestincima, oružje ne treba gurati u ruke, već ga imaju (iako daleko od toga da ga uvijek promišljeno i u dobroj vjeri koriste). Ukratko, prisustvujemo sramotnom kraju hrvatskog indipendetizma. Nakon što je u devedesetima Hrvatska očekivala da njenu državnu neovisnost odmah priznaju svi, i mrštila se na svakoga tko bi malo kasnio, ona danas ne priznaje tu nezavisnost nikome ako za to ne dobije mig iz Bruxellesa (i Washingtona). Ali, zato, opet na isti mig, podupire i one secesionističke projekte koji su evidentno retrogradni (islamistička antiasadovska opozicija u Siriji), ili bi barem trebalo pričekati kako će se stvari dalje odvijati (već spomenuti primjer Ukrajine).
U Ukrajini je situacija vraški komplicirana, jer su u sve beskompromisnijem sukobu prozapadni i proistočni (proruski) dio zemlje, ali stvari postaju puno razumljivije ako ih usporediš s jednim ultrabliskim primjerom. Situacija u ovoj zemlji pomalo, naime, sliči na situaciju u Hrvatskoj u prvoj polovici devedesetih. I tada su u sukobu bili prozapadni dio zemlje, čije je stavove zastupala vlast u Zagrebu, i proistočni, čiji je stolni grad i odmetnuta metropola bio Knin. Kada sam o tome pisao prije nekoliko godina tu neobičnu sličnost sugerirao sam i naslovom teksta. U+Krajina. Jer, na jednoj je strani bila regularna vlast koja je u svom nacionalističkom naboju obilno prelazila granice koketiranja s ustaštvom (U), a na drugoj neregularna, pročetnička vlast koja je dio zemlje u kojoj je srpska manjina imala većinu željela odcijepiti od matične države (Krajina).
Kakvo je rješenje za Ukrajinu, pitanje je za milijun eura, dakle nema tu lakog odgovora. Ali kako je teško zamisliti nekakvu ukrajinsku Oluju koja bi donijela rasplet, rješenje je po svemu sudeći u traženju balansa između prozapadnog i proistočnog bloka. I sada dolazi ono najzanimljivije. Drukajući otvoreno za prozapadni ukrajinski blok, Bruxelles, a s njim i Zagreb, samo produbljuju postojeće podjele, što je iz hrvatskog kuta isto kao da se Hrvatsku devedesetih nagovaralo da ipak pristane na neku vrstu srpske državne neovisnosti unutar svojih granica. I ona bi, držeći se sadašnjih kriterija koje primjenjuje u Ukrajini – to prihvatila. Ovo ukratko znači da je onim kako se sada ponaša prema Ukrajini, popišala prvi nosivi stup vlastite državne nezavisnosti. Onim, pak, kako se ponaša prema Kataloniji i Palestini popišala je i drugi. Ili, još kraće, popišala je sve na čemu se zasniva njena državna neovisnost.
A sve zato da bi što priležnije slušala Evropsku uniju i služila njenim interesima. Dobro, ali onda je vrijeme za repliku starog slogana, koji, dopustit ćete, danas ima i puno više smisla nego nekada. Zagreb radi, Bruxelles se gradi.
Izvor: h-alter