Povjerenje nije lako vratiti. Lijevi birači su se posljednjih godina izmaknuli jer su se osjetili napuštenima od svojih zastupnika u politici. Dojam da su u Hrvatskoj sami na svijetu može se preokrenuti do parlamentarnih izbora, ali to se sigurno neće dogoditi na lijepe oči. Dakle, Bernardiću, Vrdoljaku i ostalima, plus za suradnju. A sve ostalo je još uvijek na vrbi svirala
Imaju puno smisla dogovori između SDP-a, HNS-a, a onda i HSU-a i HSS-a, da se stranke Kukuriku koalicije opet čvršće povežu prije lokalnih izbora. Situacija na ljevici sada je klimava, no lijevi birači nisu nestali iz Hrvatske. Ovdje su, kao što su bili i prije, ali danas im je potreban neki puno jači motiv da na izborima u svibnju ne ostanu doma, nego što su to pojedinačne liste lijevih stranaka u gradovima, općinama i županijama.
Nakon dvaju izgubljenih parlamentarnih izbora, ljevica je u padu, traži se neki signal, razlog za optimizam, a taj ohrabrujući faktor može postati prvo vijest o okupljanju, a onda i zajednička kampanja. Naravno, kad bi bila odrađena kako treba u što se, opet, ne treba unaprijed kladiti. No, ljude koji u startu misle da je njihova stvar propala, na biralištima svakako ne treba ni očekivati. Osjećaj da činiš nešto uzaludno demotivira svaku aktivnost, uključujući i izlazak na izbore. A trenutnu situaciju na ljevici znamo, ona izazva samo malodušnost.
SDP sam u ovom trenutku ne vrijedi puno jer je tek u previranjima i traženju smislenijeg identiteta, a k tome još nitko ne zna kako će avantura s Bernardićem uopće završiti. HNS ima deset zastupnika u Saboru, ali njihova biračka baza nije jaka u cijeloj državi, rejting je generalno slabašan, a vodstvo se svojom važnošću sklono pohvaliti malo više nego što ima razloga. HSU može biti samo mala pomoć ljevici, kao i Beljakov HSS koji ni poslije stranačkih izbora još nije jasno definirao što hoće i kamo zapravo želi ići.
Sve u svemu, nema tu velikog poticaja da se obuju cipele i pođe na lokalne izbore. Ali ako bi te stranke izašle na teren kroz zajedničku platformu, to je ipak nešto sasvim drugo. Zato je zvižduk o tome da će SDP u Zagrebu podržati HNS-ovu Anku Mrak Taritaš, a drugdje strategiju dogovarati s HNS-om, inteligentna politička odluka nove ekipe s Iblerovog trga.
Njome se može premostiti SDP-ov tragičan kadrovski deficit u Zagrebu i malo zabašuriti činjenica da najveća opozicijska stranka nema ni izdaleka izglednog takmaca Milanu Bandiću. A osim toga, Anka Mrak Taritaš je kvalitetna političarka i lijevi birači se neće stidjeti kad ih se pozove da njoj daju svoj glas. Dobiti Zagreb bila bi ogromna stvar za ljevicu, pa neka je i paket u pitanju. A ako se stvarno pokaže da je SDP na taj način odlučio priznati realnost, to je već samo po sebi dobro jer drugog puta k ozdravljenju ionako nikad nema.
A stvoriti sinergiju s ostalim strankama Kukuriku koalicije i drugdje po Hrvatskoj može značiti polagani izlaz iz ove sadašnje lijeve depresije. No, sve to skupa opet neće ići nikako bez puno ustrajnog rada, dobrih ideja, uvjeravanja i puno konkretnih jamstava da će stranačke garniture, koje su jeftino prokockale svoju šansu iz 2011. godine, promijeniti stil rada i osjećaj odgovornosti prema svom biračkom tijelu.
Povjerenje nije lako vratiti. Lijevi birači su se posljednjih godina izmaknuli jer su se osjetili napuštenima od svojih zastupnika u politici. Dojam da su u Hrvatskoj sami na svijetu može se preokrenuti do parlamentarnih izbora, ali to se sigurno neće dogoditi na lijepe oči. Dakle, Bernardiću, Vrdoljaku i ostalima, plus za suradnju. A sve ostalo je još uvijek na vrbi svirala.