U Sloveniji, blizu Krškog, dogodilo se ubojstvo. Dvojica su nasmrt pretukla jednog. Na selu, ispred zapuštene, ruševne kuće, u kasnu zimu, prije nekoliko dana. Zločin za vijesti na lokalnim radio stanicama u nekoliko okolnih općina, za otprilike isto toliko zavičajnih internetskih portala i, možda, za mjesne novine, ako takve još uvijek postoje. Negdje u dnu stranice s vijestima iz pokrajine – gdje obično piše o međunarodnim uspjesima lokalnih vinara, izgradnji nove ceste ili omladinskoj svečanosti u napuštenom rudniku – sasvim izuzetno u velikim i ozbiljnim slovenskim novinama, Delu, Dnevniku i Večeri, bit će objavljena i vrlo kratka vijest o ubojstvu kod Krškog. I to iz dva razloga: način izvršenja bio je vrlo okrutan, a drugi razlog još ćemo neko vrijeme tajiti.
O ubojstvima se izvan zabrana crne kronike ne piše i ne govori, osim u rijetkim slučajevima. Najprije, mnogo se ubija, pa nasilna smrt sama po sebi i nije velika vijest. Onda, kada govorimo ili pišemo o ubojstvu (ili o silovanju, protjerivanju, uličnom prepadu, genocidu…), to ne može biti neutralna informacija. Treba u njoj biti neke moralne pouke. A kako živimo u nepoučna i strašna vremena, danas, kao i tokom cijeloga dvadesetog stoljeća, vijesti o zločinima u našoj okolini bivaju prešućene ako su bez poante i pouke. I naravno da je dobro što je tako. I naravno da je loše što je tako.
Možemo li zamisliti situaciju u kojoj premlaćivanje u nekoj hudoj vasi blizu Krškog prelazi granicu na Bregani i postaje vijest u Hrvatskoj? Teško. Osim, recimo, da je nasmrt premlaćen hrvatski državljanin. Ili da je, ne znam kako, premlaćivanjem ugrožena sigurnost obližnje nuklearne elektrane. Ali žrtva je mještanin, ubojice su mu dojučerašnji prijatelji, motiv ubojstva – djevojka. Što je čitatelje, gledatelje, njuškatelje u Hrvatskoj briga za takav banalan zločin u Sloveniji, kakvih i ovdje ima taman toliko da nam ovakva ubojstva iz bližeg i daljeg susjedstva ni po čemu ne mogu biti zanimljiva? Ne može, dakle, biti vijest da je u Sloveniji ubijen čovjek. Bila bi vijest da u Sloveniji ove godine nitko nije ubijen.
Ipak, jedina hrvatska državna agencija, čiji je rad subvencioniran pa nema razloga da se pretvara u tabloid, objavila je senzacionalnu vijest o zločinu kod Krškog, i to sve s izjavom profesora s ljubljanskog Pravnog fakulteta, kriminologa Dušana Petrovca, u kojoj on poziva medije “da u spomenutom slučaju pokažu veliku mjeru suzdržanosti”. Na hrvatskim internetskim portalima Hinina vijest objavljena je uz zamagljeno krvavo lice žrtve zločina, stop-kadra video snimke skinute s društvenih mreža. Ili to nije ta snimka, nego neka slična, pa su se urednici weba potrudili da malo prevare svoju publiku, e ne bi li joj vijest iz Slovenije učinili sočnijom. Kao naročito krvav i crvav odrezak. Bilo bi zanimljivo vidjeti kako bi sve izgledalo da nisu pokazali preporučenu “veliku mjeru suzdržanosti”. Ili preporuka važi samo za Sloveniju. Ali ako je tako, zašto je Hina prenijela preporuku i zašto je ona objavljena na našim portalima i novinama?
Sljedeći korak je da se reporter pošalje na lice mjesta u Sloveniju, da prošeta selom Žabjek u općini Podbočje, i da sazna sve o ubojicama i njihovoj žrtvi. Zašto? Što to Hrvatske novine motivira da istražuju slučaj ubojstva u Sloveniji, koji je, uostalom, policijski već istražen, a ubojice su u zatvoru? I nisu navijači Dinama niti Hajduka, nisu izbjeglice iz Sirije, nisu čak ni Srbi…
Razlog oduševljenog interesa najprije hrvatske državne informativne agencije, a onda i hrvatskih novina leži u okolnosti da su ubojice svoj zločin snimale kamerom mobilnog telefona, a snimku prenosile i dijelile na Facebooku. U nekoliko sati, precizno objavljuju jedne od ovdašnjih novina (a priču su, da se i to razumijemo, objavile sve novine u Hrvatskoj), snimku je vidjelo 236.000 ljudi. Pretpostavlja se, mahom Slovenaca.
A onda je, voljom cenzora, nestala iz distribucije. Da je zagnjuriti glavu u septičke jame komentara ispod novinskih tekstova – što nam nije ni na kraj pameti činiti – ili da je prošpartati po otvorenim fejsbucima – što također nije namjera – sigurno bi se našlo onih, naročito u nas, u Hrvatskoj, koji smatraju da je i ovakav oblik cenzure kršenje njihovih ljudskih prava da informiraju i da budu informirani.
U tome, dakle, leži tajanstvena snaga vijesti o jednome ubojstvu u Sloveniji, koja je motivirala hrvatske medije da se raspišu, raspričaju i raslikaju. I da potraže cenzuriranu snimku koju je prethodno vidjelo 236.000 ljudi. Ponegdje će se, ako samo ponegdje, uz tekst naći i komentar ovdašnjeg sociologa ili psihologa, koji će na stvar gledati fenomenološki, pa će pokušati i da objasni fenomen. (Objašnjenje sociologa Renata Matića u Jutarnjem vrlo je jednostavno: gledatelji videa su svojevrsni pridruženi počinitelji.)
Da je neki hrvatski ili slovenski dugometražni igrani film u kinima vidjelo 236.000 ljudi, bila bi to velika vijest. Ali kad snimku ubijanja, svojevrsni snuff-porno film, na društvenim mrežama vidi 236.000 ljudi, tada to nije vijest, nego je kazneno djelo. A zajednica, ovaj put ne samo zajednica u Sloveniji, ima ozbiljan problem s činjenicom da se radi o tolikom broju evidentiranih počinitelja (jer svatko tko je kliknuo, taj je, valjda, i evidentiran). Problem je višestruko veći od opravdano razglašenih slučajeva dječje pornografije na internetu, kojima se danas aktivno bave skoro sve policije svijeta. Prvo: konzumenti dječje pornografije relativno su malobrojni i zasigurno ih u Sloveniji, i okolnim zemljama čijim je građanima slovenski jezik toliko blizak da su snuff-porno film mogli potražiti na društvenim mrežama, nema 236.000. I drugo: koliko god mučno bilo povlačenje takvih argumenata, ali žrtve dječje pornografije zločin mogu preživjeti bez ikakve traume (recimo, djeca koju je skriven u grmlju gologuzu fotografirao neki manijak), a nijedna žrtva snuff-porno filma nije preživjela; smrt je, naime, upisana u sam žanr.
Ali postoji i treće: neće se dogoditi da tabloidi i web-portali reklamiraju čin seksualnog nasilja nad djecom (bogme, ni nad odraslima), niti ima te mašte koja bi mogla zamisliti državu u kojoj bi postojala državna novinska agencija koja reklamira seksualno nasilje nad djecom i dječju pornografiju. Ono što se dogodilo nakon ubojstva kod Krškog jest reklama za zločin. I to ne za konkretno ubojstvo premlaćivanjem, nego za samu metodu ubijanja sa snimanjem. Način na koji je u susjednoj Hrvatskoj o ovome pisano i govoreno zaziva sljedećeg počinitelja, koji će učiniti nešto što bi moglo nadmašiti 236.000 gledatelja. To je naprosto tako.
Postoji pretpostavka da su dvojica ubojica psihopatski tipovi. Psihički ubrojivi, oslobođeni obzira i straha, ravnodušni prema tuđoj patnji, spremni da čine sve i svašta da bi u sebi pobudili neku emociju. Može biti da su svoju žrtvu tako dugo tukli u nastojanju da se nad njom sažale. I nikako im nije išlo. U novinskom izvještaju piše da se žrtva još uvijek živa gušila u svojoj krvi, a da ju je jedan od ubojica okrenuo na bok, govoreći: “Vidiš kako sam dobar, ne želim da se ugušiš!” Je li to cinizam? Pa, zapravo, i nije, osim u perspektivi promatrača. Ubojica je u tom trenutku za sebe znao da je dobre duše. Ubio je boga u čovjeku da bi to sebi dokazao, da bi osjetio.
Svako, ili skoro svaki, od 236.000 Facebook konzumenata ovako nastalog snuff-porno filma kliknuo je iz istog razloga: da osjeti onu emociju koju prije toga nije osjetio, da doživi nešto novo i jedinstveno. Jesu li svi oni psihopati? Nisu. Oni su onaj puk, onaj narod, koji pada u ekstazu dok kliče Adolfu Hitleru ili iz publike, u jedan glas, na velikoj nogometnoj utakmici kliče ljudožderske parole i pjeva koljačke pjesme. Oni su u dobrom provodu, jer doživljavaju nešto jedinstveno i neusporedivo, nešto što će zasjeniti i nadvisiti cijeli njihov prethodni i kasniji život. Nisu psihopati, ali netko je za njih priredio savršenu seansu. Psihopati su privlačni za puk, dok god to što oni rade ne izbije na loš glas. Tada bi ih puk linčovao. Ubijajući njih, ubijaju svoju empatiju prema njima. Veliki dio onih 236.000 gledatelja, vjerojatno, bi sada linčovalo ubojice iz Žabjeka. I tako bi poništavali svoje razloge za gledanje filma, tako bi prikrivali onu jednu i jedinstvenu emociju.
Na kraju nešto što, naizgled, nije u vezi s temom: cinično su u ove trumpozne dane zvučale riječi Marka Zuckerberga, koji se stavio na onu drugu stranu, protiv američkoga predsjednika, njegovog odnosa prema izbjeglicama, zabrane ulaska ljudi iz muslimanskih zemalja (onih muslimanskih zemalja s kojima Trumpove tvrtke ne posluju) u Sjedinjene Države, te protiv retorike koja sve to prati. Osim što je Zuckerberg stvorio platformu koja će takvoga američkog predsjednika učiniti mogućim, on je, mnogo prije Trumpa, omogućio da mržnja i teror postanu glamurozni i općeprihvaćeni. A nakon što je postao svjestan što je stvorio, nije razmontirao svoj izum niti ga je pokušao pripitomiti i uljuditi, nego je poveo računa o novcu koji mu on donosi. Tek kada zlo prestane biti materijalno isplativo, Zuckerberg će biti spreman da provede restrikcije. A tada će biti prekasno. Vjerojatno i za njega samog.ž