Teško ime Puniša

Hrvatski velikani – Stjepan Radić, HRT, 14. veljače, 20:02

Robert Knjaz došao je na koliko šašavu toliko i genijalnu ideju da u Beogradu, u emisiji o Stjepanu Radiću, potraži Punišu Račića. Računao je da će tamo sigurno naći čovjeka s njegovim imenom. I što se dogodilo? Našao ga je! I ne samo to, već je pronađeni Račić izravni potomak svoga pretka, ali ne bilo kojega, nego upravo onoga zloglasnog Račića. Prizor je toliko sadržajan da ga moramo prepričati. Knjaz telefonira. Račićev telefon zvoni.

– Dobar dan, Robert Knjaz s Hrvatske televizije, radimo emisiju o Stjepanu Radiću, pa bismo htjeli snimiti Punišu Račića.

– Jao, bre, kako i uvek pogodite kad nam ćale nije tu, jebote.

– A gdje je?

– On je otišao do centra grada, ‘ajd nazovite za tri-četiri sata, mislim, ako imate vremena.

Tri-četiri sata kasnije…

– Dobar dan, Robert Knjaz s Hrvatske televizije. Puniša Račić? (Ispod ide potpis: direktni potomak Puniše Račića.)

– Ja sam.

– Poštovanje. Evo, konačno smo se uspjeli čuti. Kakav je čovjek bio Puniša Račić i zašto je pucao u našeg Stipicu?

– Za mene je bio idealan, ne samo za mene nego za čitav taj kraj. Puniša Račić je bio školovan čovjek, domoljub.

– A zašto je pucao u našeg Stipicu?

– ‘Dosta si pokrao manastirske šume, dosta si ovdje danas došao da nam držiš predavanje…’

– Tko je to rekao?

– Stjepan Me… ovaj, Stjepan Radić Puniši. Puniša mu je rekao: ‘Uzmi riječ, Stjepane.’ Tri puta mu je rekao. Znači, na crnogorski, da vrati riječ. Tri puta ga je zvao da povuče riječ. Prvi put, drugi put, treći put – onda je ovaj potegao pištolj.

Knjaz ponovno:

– Što je tom drugom Puniši trebalo da pobije toliko ljudi? Ljudi se svađaju u politici, a on izvadio pištolj…

– Pa to je kod nas pitanje časti. Ne može on da kaže ‘čorbu ti čorbinu, kozo crnogorska…’ Ovaj mu je rekao: ‘Ja sam, Stjepane, ovu zemlju krvlju zalio.’ Bio je ranjen u Prvom svjetskom ratu. ‘Koliko si krvi prolio, da ti je zlatom platim?’ E, krv se zlatom ne plaća. To je to.

– Da, ali on je njemu prijetio i prije. Znači, ako dođeš, ja ću tebe ubiti.

– Ma nije.

Nešto kasnije, opet Knjaz:

– A recite, to što se zovete Puniša Račić, kako vam se to odrazilo u životu?

– E, vi ne znate što je komunizam u Crnoj Gori. Meni je maltene bilo zabranjeno da se igram s djecom u školi jer je u to vrijeme Puniša Račić bio negativna ličnost, a i danas je.

– Da ste se zvali Stjepan Radić, bi li vam to pomoglo?

– E, to ne znam. Bi ovamo sigurno, a u to vrijeme bi i u Crnoj Gori. Ja sam učio istoriju sasvim drugu, u kojoj je Stjepan Radić pozitivan čovjek. Kad me prozovu Puniša Račić, svi su me sumnjivo gledali. Ja sam morao sve da znam, to nisam smio spominjati. A i kao porodica smo bili izolirani. Nekad su nas zvali ‘revolveraši’ i ne znam kako.

– Kako su vas zvali?!

– Revolveraši. Ali što, to je bilo takvo vrijeme i takva politika – završava Račić.

Potom doznajemo da je Račić suđen na 20 godina zatvora, ali ih je provodio na visokoj nozi. Knjaz potom pita povjesničarku dr. Branku Boban što se dalje zbivalo s Račićem.

– On je bio u zatvoru, negdje do 1943. godine – kaže ona – a onda su ga ubili partizani, srpski. Ušli su u zatvor i kad su otkrili da je to on, izveli su ga i ubili jer su ga smatrali krivim za to što se desilo…

Ova pričica sadrži više neočekivanih pouka. Prva je da su i u ono doba čestitim ljudima dodijavali domoljubi, koji su ‘nosali krvave gaće po albanskim gudurama’, a zapravo su, skrivajući se iza patriotske galame, krali manastirske šume. Druga je da ni takvi nisu mogli ubijati nekažnjeno, ali su na robiji imali de luxe tretman. Točno kao kod nas, 80 godina kasnije! Jedan je naš domoljub, koji je ‘nosao krvave gaće’ – a ubijao je babe – s robije napravio kuću, dok je drugi lavovski dio kazne izdržao po zagrebačkim birtijama, trećemu još sude jer su mu ‘borci’ ubili dijete, četvrtom su sudili dvadeset godina pa je na kraju završio s prekršajnom kaznom. Solunaštvo je nerazoriva supstanca naših heroja, očito. Treća pouka je da je onda došao drugi Tito čiji su partizani, i to srpski, ubili ubojicu vođe hrvatskoga naroda, bez suda, što ne zvuči baš antihrvatski, premda nije ni vrhunski standard pravne države.

Iza zavjese, HRT, 15. veljače, 21:15

Malnarova ‘Noćna mora’ dobila je nasljednika, ali u prime timeu, što je hrabar programski eksperiment HRT-a. No zadatak nije lak: kako naći zamjene za Ševu, Hampija, Cezara, Bracu? Tko može producirati sve one bujice riječi? Nakon osuđivanog prevaranta i robijaša Romana Leljaka, bivšeg špijuna JNA-ovog KOS-a, Dujmović je i u prošlotjednoj emisiji našao dostojnu gošću koja je imala zanimljivu rečenicu. ‘Za mene su Pavelić i Tito isto’, rekla je iznimno simpatična gospođa Markić. Šteta je što gđa Markić ne drži do nalaza uglednih hrvatskih znanstvenika. Evo mišljenja dr. Slavena Letice: ‘Duboko humani i vojnički genijalan Titov odnos prema ranjenim i oboljelim partizanima, narodu, pa i zarobljenom ili ranjenom neprijatelju, doveo je do potpune identifikacije vojske s narodom i naroda s Titom. Odnos Tita i njegovih boraca prema ranjenicima i bolesnima bio je, jest i bit će inspiracijom i mjerilom etičnosti u svakom ratovanju i u općem odnosu prema bolesnom i nemoćnom čovjeku (…)’

Duboko human i genijalan odnos naših političara prema našim ljudima velika je rijetkost, ali takav odnos prema neprijatelju – svjetsko je čudo. Humani Harry Truman bacio je na 200.000 savršeno nevinih civila atomsku bombu. Hvala dr. Letici na ovom velikom otkriću, koje će se zauvijek vezati uz njegovo ime. Ponavljat ćemo ga kao mantru dalaj lame!

Noćna smjena, HRT, 16. veljače, 20:56

U dobrom dokumentarcu ‘Noćna smjena’, koji je pratio noćne sate troje vrlo različitih ljudi – jednog taksista, jedne zaštitarke i jednog pisca (‘Jedan je meni koliko i tisuću, samo ako je najbolji’, rekao bi Heraklit) – čuli smo dragocjeno svjedočanstvo Ive Brešana o nastanku njegova najpoznatijeg djela, ali i duboke misli o zlu oko nas. ‘’Hamleta’ sam pisao u sitne sate, početkom šezdesetih, još je Ranković bio živ’, rekao je Brešan, otkrivajući kako nikad nije mislio da će taj komad vidjeti daske. ‘Zbog toga sam pisao u atmosferi potpune slobode, posve opušten… Kad bi mi netko oduzeo mogućnost da pišem, ja više ne bih imao razloga da živim’, priznao je Brešan u ovom dojmljivom dokumentarcu.

Brešan kaže da je za njegovu poetiku ključno bilo naći neki apsurd: Hamlet u Mrduši je apsurd, hidrocentrala u Suhom Dolu je apsurd, i tako dalje i tomu slično: u našem društvu očito ne fali apsurdnih relacija, od Kolinde na Pantovčaku do Keruma na tronu Splita. Brešan je ‘Hamleta’ pisao radi čitanja prijateljima, za zabavu uz briškulu i bevandu, no stvorio je besmrtan prikaz naših karaktera. ‘U svijetu je, rekao je pokojni Meštar, sve više zla. Ja sam o tome napisao jedan roman, ‘Astaroth’, u kojemu sotona vlada svime i u sve je umiješan, čak i u Crkvu. No malo tko govori o sotoni, doživljavamo ga kao neko biće, neki entitet izvan nas, a on je u nama, u našem biću, a to se zlo manifestira posvuda.’

RTL Danas, 18. veljače, 18:30

Susret predsjednice Grabar Kitarović s američkim potpredsjednikom Mikeom Penceom trajao je između 12 i 20 sekundi, kaže RTL-ov reporter Hrvoje Krešić. RTL Danas u najavi je rekao da je ‘predsjednica oduševljena susretom s američkim potpredsjednikom, iako je trajao tek dvadesetak sekundi’. To je pravilan tretman naše državnice, žene koja se dan prije na minhenskom skupu pojavila odjevena u stolnjak, kreaciju koju je duhoviti novinar Indexa opisao kao susret ‘Jacksona Pollocka s eksplozijom cvijeća’.

N1 News, 19. veljače, 8:00

Evo zašto je N1 superioran: uvijek idu korak dalje, skidaju svaki komad pozlate. Novinari N1 izmjerili su duljinu trajanja susreta KGK s američkim potpredsjednikom i došli do egzaktne brojke. Predsjednica je s Trumpovim zamjenikom razgovarala – osam sekundi. Što su pričali? Neki komentator nagađa da mu je KGK rekla: ‘Ja sam ona s ograde…’

portalnovosti