Plenković je na početku svog mandata nesumnjivo pridonio smirenju političke retorike, no nije dobro odgovorio na drugi klerikalno-konzervativni nalet koji je brzo uslijedio, dopustivši mu ulazak u politički mainstream. Plenković se pritom ponio kalkulantski i politikantski, izbjegavajući politički sukob s ekstremistima u vlastitim redovima
Teško je osporavati da su Milorad Pupovac i SDSS u proteklom razdoblju bili krajnje korektan i pouzdan koalicijski partner HDZ-u, svakako pouzdaniji od prevrtljivog Mosta.
Izglasavanje povjerenja ministru obrazovanja Pavi Barišiću jedan je od primjera koji to potvrđuju. U trenutku kada se premijer Plenković zatekao u vrlo neugodnoj situaciji žestoko braneći ministra za kojeg je i Odbor za etiku u znanosti presudio da je plagijator, među onima koji su podržali Barišića nije bilo 15 suzdržanih zastupnika Mosta, ali su se protiv njegove smjene izjasnili zastupnici SDSS-a, premda među njima nije bilo i samog Pupovca.
Drugi primjer koji potvrđuje SDSS-ovu privrženost suradnji s HDZ-om odnosi se na nedavni izbor Kazimira Bačića za novog ravnatelja HRT-a. U trenutku kada HDZ nije imao potporu Mosta za Bačićev izbor, potpora SDSS-a bila je neupitna. Pupovac je i Plenkovićev izbor i za šefa HDZ-a i za premijera iskreno pozdravio, a snažno je odjeknula i njegova izjava kako je Plenković jedan od onih koji se plaćaju »suhim zlatom«.
No, čini se da je i Pupovčevo oduševljenje Plenkovićem nakon samo nekoliko mjeseci snažno splasnulo, o čemu svjedoči njegov intervju subotnjem Novom listu. Prije samo pola godine Pupovac je biranim riječima govorio o Plenkoviću kao o čovjeku koji ne proizvodi konflikte i okuplja, smatrajući da će voditi vladu u pravom smislu te riječi i biti »full time« premijer. Sada, međutim, Pupovac ozbiljno dvoji upravo u Plenkovićevu sposobnost i odlučnost da kao premijer ustane u obranu temeljnih ustavnih vrijednosti i suprotstavi se »klerikalno-konzervativnom pokretu«, za kojeg Pupovac kaže da želi preuzeti vlast.
Plenković je na početku svog mandata nesumnjivo pridonio smirenju političke retorike, no nije dobro odgovorio na drugi klerikalno-konzervativni nalet koji je brzo uslijedio, dopustivši mu ulazak u politički mainstream. Plenković se pritom ponio kalkulantski i politikantski, izbjegavajući politički sukob s ekstremistima u vlastitim redovima, opravdavajući pritom svoje nedjelovanje tobožnjim okretanjem rješavanju ekonomskih problema, premda se time ovaj sukob ne rješava, nego samo odgađa.
Zato je ovaj Pupovčev istup značajan. Taj istup, koji će svakako dobiti na važnosti ako i hrvatski Srbi odbiju sudjelovanje na skoroj državnoj komemoraciji u Jasenovcu, ukazuje na činjenicu da i oni koji su u Plenkovića najviše vjerovali i koji su mu bili najskloniji, sada počinju u njega ozbiljno sumnjati, a Pupovac nije od onih koji se olako razmeću pohvalama i pokudama.
Premijer Plenković, premda je u jednom trenutku nedvojbeno odigrao pozitivnu ulogu, ne samo da nema liderski kapacitet i nije kadar zaustaviti retrogradne procese u društvu, nego ih svojom neodlučnošću i političkim kukavičlukom zapravo potiče.