Foto: Patrik Macek/PIXSELL
Otkud ministru hrvatskih branitelja Tomi Medvedu toliko „demokratske“ osviještenosti i pravničkog znanja da se njima usudi javno izvrgnuti ruglu? Da je čitao Ustav RH, kao što nije, već bi u Temeljnim odredbama najvažnijeg zakona u državi – čl. 1., st. 2. – pronašao snažan razlog za to da nije smio čak ni pomisliti, kamoli reći to što je rekao. „U Republici Hrvatskoj vlast proizlazi iz naroda i pripada narodu kao zajednici slobodnih i ravnopravnih državljana“, piše u Ustavu, te se pojašnjava u čl. 1.,st. 3.: „Narod ostvaruje vlast izborom svojih predstavnika i neposrednim odlučivanjem“. Branitelji, dakle, nemaju nikakve ovlasti, pravo niti su pozvani samostalno ili posredstvom svojih vođa suditi i presuđivati bilo kome u zemlji, ucjenjivati legitimnu vlast RH, prijetiti i nametati svoju političko-ideološku volju kao opću normu u državi, što su činili iritantnih 555 dana
Marijan Vogrinec
Zaslužan 555-dnevni šatoraš sa Savske 66 u Zagrebu Tomo Medved, ministarski trećepozivac za branitelje u nakaradnoj HDZ&“domoljubi“&Mostovoj vladi kojega je premijer Andrej Plenković ostavio na istom ministarskom fotelju, opet je nabijanjem braniteljskog kompleksa građanima zgrozio javnost. Prešlo mu to u naviku? Nije se posramio kad je frku Đakić-Kovačić zbog premještaja državnih službenica Vesne Nađ i Višnje Tafre iz braniteljskog u Ministarstvo uprave pokušao anulirati mudroslovljem na kakvo se u znatno kritičnijim slučajevima ne vadi čak ni redikulozni Kim Jong-un. Medved je kazao sedmoj sili da „branitelji sude o svim državnim službenicima“ te da se sva javnost mogla uvjeriti u to „što su o njoj imali reći tijekom 555 dana šatora“.
Foto: Goran Stanzl/Pixsell
Otkud Medvedu toliko „demokratske“ osviještenosti i pravničkog znanja da se njima usudi javno izvrgnuti ruglu? Da je čitao Ustav RH, kao što nije, već bi u Temeljnim odredbama najvažnijeg zakona u državi – čl. 1., st. 2. – pronašao snažan razlog za to da nije smio čak ni pomisliti, kamoli reći to što je rekao. „U Republici Hrvatskoj vlast proizlazi iz naroda i pripada narodu kao zajednici slobodnih i ravnopravnih državljana“, piše u Ustavu, te se pojašnjava u čl. 1.,st. 3.: „Narod ostvaruje vlast izborom svojih predstavnika i neposrednim odlučivanjem“. Branitelji, dakle, nemaju nikakve ovlasti, pravo niti su pozvani samostalno ili posredstvom svojih vođa suditi i presuđivati bilo kome u zemlji, ucjenjivati legitimnu vlast RH, prijetiti i nametati svoju političko-ideološku volju kao opću normu u državi, što su činili iritantnih 555 dana.
„Imali ste priliku 555 dana vidjeti na koji način je populacija hrvatskih branitelja ocijenila rad gospođe Vesne Nađ“, kazao je ministar Medved novinarima. „Tijekom navedenog prosvjeda preminula je i jedna braniteljica, ratni vojni invalid, gospođa Nevenka Topalušić. O osobnosti i karakteru gospođe Nađ govori to da ni tada nije izašla iz Ministarstva branitelja, pružila potporu, odnosno ponudila svoju ostavku.“ Medved zaobilazi istinu: nije se radilo o prosvjedu ni o populaciji hrvatskih branitelja, nego o „domoljubnom“ kršenju javnog reda i mira usred Zagreba, politikantskom desničarskom provociranju sukoba s legitimnom SDP-ovom koalicijskom vlašću, u izvedbi čelnika svega šest od oko 1300 veteranskih udruga.
Kanonizacija „braniteljskih zasluga“
Kakve veze ima Vesna Nađ, tadašnja pomoćnica ministra branitelja Predraga Matića-Freda (SDP) ili bilo tko u tom ministarstvu sa smrću Nevenke Topalušić, koju su veteranski militanti teško bolesnu gurali pod šatorske parole „1991. oba su pala, 2015. oba će pasti“, „1991. protiv Jugoslavije, 2015. protiv Jugoslavena“, „100% za Hrvatsku“… Družina što se 555 dana okupljala u savskoj šatri – pod vodstvom Đure Glogoškog i Josipa Klemma, uz neskrivenu logistiku HDZ-a i Katoličke crkve – kanila je silom, uličnim neredima i uznemiravanjem cjelokupne hrvatske javnosti srušiti SDP-ovu koalicijsku vlast. Cilj je bio dovesti Kolindu Grabar-Kitarović (HDZ) na Pantovčak, HDZ na vlast, a Tomislava Karamarka za premijera. Plan se izjalovio u dijelu da se HDZ-ova vlast totalno osramotila 2016. godine, a Karamarko je bio prisiljen oprostiti se od svojih karijernih ambicija kao najnepopularniji političar u RH.
Foto: Patrik Macek/PIXSELL
Budući da je bio akter tog cirkusa, gdje se pod šatrom krkalo janjetinu, odojke, birane morske delicije, ispijalo alkohol pod svetim slikama, pjevale ustaške pjesme pored Tuđmanove biste i mahalo šahovnicama s bijelim početnim poljem, ali i „domoljubno“ postavljalo plinske boce zagrebačkim obiteljima pod prozore, Tomo će Medved bolje od ikog znati zašto u tom društvu nije bilo mjesta Vesni Nađ. Šatoraši su ultimativno, a da nisu mogli suvislo objasniti zašto, zahtijevali smjenu/ostavke ministra Matića-Freda i njegovih pomoćnika Vesne Nađ i Bojana Glavaševića. Prostački su ih vrijeđali i čak fizički napadali pri dolasku i odlasku s posla, jer su šatru zločesto postavili na sami ulaz u Ministarstvo.
Sin radijskog novinara ubijenog na Ovčari, Glavašević, bio je šatorašima dvostruki trn u oku: em je bio član „komunjarskog“ SDP-a pa je bilo nezgodno žrtvu njegova oca zlorabiti u svoje prevratničke svrhe, em se usudio retorički upitati kako to da među hrvatskim braniteljima ima više od 35.000 oboljelih od PTSP-a, a kod agresora, koliko je poznato – ni jedan. Oko njih nisu eksplodirale mine i granate, fijukali meci, nisu bili u strahu kad su vidjeli ubijene prijatelje, izmasakrirane leševe, nisu prošli torture u zarobljeništvu…? „Braniteljski“ kriterij za kadroviranje u državnoj službi jednostavno ne drži vodu, jer RH nije privatno veteransko vlasništvo niti ta populacija smije imati veća prava od svih ostalih građana. Pa ni pravo na posao. Kamoli pravo nekoga izbaciti ili premjestiti samo zato što „nije iz našeg jata“.
Bit će da je tragedija ove zemlje ne samo to što se političko licemjerje programirano trsi kanonizirati braniteljske „zasluge za našu slobodu, uspostavu države i sve što danas imamo“ nego i dopušta nekolicini najglasnijih veteranskih vođa, mahom s HDZ-ovim ili iskaznicama bliskih opcija, kadrovirati po cijeloj državnoj piramidi. U ime svih oko 1300 (sic) veteranskih udruga. Kad bi saborski zastupnik i šef Hvidre Josip Đakić (HDZ) i imao legitimitet u ime svih članova te najveće veteranske udruge čitati bukvicu vladinom potpredsjedniku i ministru uprave Ivanu Kovačiću (Most) zato što je zaposlio Vesnu Nađ i Višnju Tafru u svom resoru, a nema jer ga nisu ovlastili niti ih je pitao, taj bi mu legitimitet porekli i Ustav i Zakon o obvezama i pravima državnih dužnosnika. Na razini osnovne ljudskosti, treba li šikanirati premještanjem na manje važna/plaćena mjesta ili čak izbaciti s posla i ostaviti bez kruha zaposlenike državnih i javnih služba koji su radili za prethodnu vladajuću opciju?
Po Josipu Đakiću, da. Po ministru Medvedu, također da, ako to zahtijeva populacija hrvatskih branitelja i formalno se može ugurati pod smokvin list iz njegova priopćenja o radno-pravnom statusu Vesne Nađ: „…te su sva tijela uključena u rješavanje konkretnog slučaja postupila u okviru svojih zakonskih ovlaštenja i mogućnosti“. Tih 19 godina stručnog/poštenog rada Vesne Nađ na braniteljskoj problematici, većinom za HDZ-ovih vlada, mačku o rep. Jer šatoraši o njoj ne misle lijepo, a Tomo Medved je tu gdje jest da provede njihovu volju? I točka. Kada dođe nova politička ekipa na vlast, a doći će, samo je pitanje vremena i biračkog strpljenja, cijela će se kadrovska priča ponoviti. Suludo. Otići će i Medved i svi od njegova povjerenja, ma kako dobri i uspješni bili, a neki će novi Christopher Columbo zaploviti put Amerike.
Tragikomična je koincidencija da se populacija hrvatskih branitelja u liku i djelu baš Josipa Đakića uoči svibanjskih lokalnih izbora obrušava na potpredsjednika vlade i ministra uprave Ivana Kovačića (Most), s čijom će strankom HDZ voditi glavnu bitku na nižim razinama, a Josip Đakić i veterani nijemi i gluhi kad brat glavnog državnog kadrovika, ministra Gorana Marića (HDZ) ravno s burze rada upada u menadžersku elitu Hrvatskih željeznica. Pa se pod pritiskom javnosti povlači, da bi ga odgovarajuće zbrinuo „gradonačelnik Hrvatske“ Milan Bandić. Nismo svi svoji i svi isti, a „braniteljski argument“ prava na državu („koju smo mi stvorili“) ili politička pripadnost „našem jatu“ kriterij je po kojem za jedne ima posla i kruha u ovoj zemlji, a za druge nema.
Licemjerno je kad se baš Đakić našao zamjeriti Kovačiću što nije ostavio bez kruha Vesnu Nađ i Višnju Tafru, i ne samo njih nego i niz drugih SDP/HNS-ovih službenika na državnim poslovima pod Mostovim dijelom vlasti. Đakić slovi u virovitičkom kraju kao jedan od trojice regionalnih HDZ-ovih moćnika – uz sada ministra poljoprivrede Tomislava Tolušića te gradonačenika Virovitice i bivšeg ministra policije Ivicu Kirina – kao osoba bez čijeg se miga nitko ne može zaposliti ni kao čistač ulice. Kamoli nešto više. Javna je tajna kako su u virovitičkom Medicinskom centru na mjestima vozača Hitne pomoći zaposleni njegov sin i nećak, sin njegova brata iz Pitomače.
Prethodno je bio poništen natječaj, jer je od Đakićevog sina s dozvolom samo za B kategoriju vozila bio znatno bolji na testu i kvalificiraniji kandidat (vršnjak mu), s dozvolom za sve kategorije motornih vozila, višom prometnom školom, iskustvom i specijalizacijom za poslove u stanicama za tehnički pregled vozila. Za razliku od Đakićevog sina, „nesretnik“ nije član HDZ-ove mladeži i ne zivka Virovitičane iz stranačkog stožera radi uputstava za koga trebaju glasati na izborima. „Ja sam vam dao posao, ja ću vas i smijeniti ako želim“, navodno zna priprijetiti moćni otac, poznat među sugrađanima i po nasilničkom ponašanju. „Da vidim, tko će riskirati glavu i otpustiti mi sina s posla“, navodno je kazao u omiljenom kafiću kad je obiteljskoj uzdanici istjecao ugovor na određeno vrijeme.
A tko je Vesna Nađ prema sinu hrvatskog branitelja Josipa Đakića, HDZ-ovog saborskog zastupnika s 28.200 kuna mjesečne apanaže u sedmom sazivu „Visokog doma“? Nitko i ništa, obična „komunjara“ kojoj ne treba dati kruha u HDZ-Mostovoj vlasti, jer – što reče Medved – „ako je netko 19 godina radio neki posao, ne mora cijeli radni vijek provesti na istom radnom mjestu“. Vesni Nađ, indikativno, nije presudila populacija hrvatskih branitelja, kako resorni ministar pokušava mazati oči javnosti, nego ustaške pjesme, svete slike i plinske boce. A to nije zakon niti su branitelji.
Priča o Klemmu i Zrću
Da se gramzljivo materijalno licemjerje ne skriva iza „domoljublja“, šatorska se skandalozna epizoda iskazala ovih dana skandaloznim nastavkom u Gospiću, gdje je jednom od vođa savskog performansa Josipu Klemmu i petorici partnera u konzorciju Cocomo dodijeljena koncesija na 20 godina na globalnom svjetskom bludilištu na plaži Zrće u Novalji na otoku Pagu. Dok HDZ-ovi đakići i ini materijalno enormno potkoženi jastrebovi žele ostaviti bez kruha Vesnu Nađ, Višnju Tafru, virovitičkog momka čak prekvalificiranog za vozača Hitne pomoći i tisuće onih što su dnevno prisiljeni iseliti se iz Bijedne Naše trbuhom za kruhom, „domoljubna“ nomenklatura honorira „revolucionarno“ djelovanje Josipa Klemma tuđim dobrom. Plažom Zrće na kojoj se valjaju partijanerski milijuni od kojih, na nesreću Mostovog načelnika Grada Novalje Ante Dabe, domicilno stanovništvo neće imati više od neophodnih mrvica.
Foto: Petar Glebov/PIXSELL
„Priča o Klemmu i Zrću“, zapisat će kolumnist Slobodne Dalmacije Jurica Pavičić pod stalnom egidom „Vijesti iz Liliputa“, „nije samo priča o profiterima šatoraške revolucije. Ta priča je istodobno priča o tome zašto ovakve županije (Zrće u Novalji je u Ličko-senjskoj županiji koja, eto, ima „pomorsko dobro“, sic – op. M.V.) kakve danas imamo neće nikad biti ukinute. (…) Zato, jer su one za svaku klijentelističku političku elitu otjelovljenje čitog sna. (…) Istodobno, u tim su županijama podesno koncentrirani svi koruptivno i klijentelistički najperspektivniji atributi vlasti, od zapošljavanja medicinskih sestara, preko urbanističkih planova, pa do – eto, recimo – koncesija na pomorskom dobru. U tim i takvim županijama, decenijski kneževi mogu vladati svojim malim ‘primorjima’ eksploatirati po svojoj volji svoje male ‘kolonije’, a da pritom ni pred kim ne snose nikakvu odgovornost. Dodajte tom ćumezu kao bonus još monopol jedne stranke i faktor ideološkog reketa – i dobili ste Zrće.
Zrće, na kojem će jedan zaslužni subnorovac, par birtaša i veletrgovci pićem idućih dvadeset godina crpiti oblutke, more i žalo. Trošit će ih i raubat, prodavat ih svjetskoj mulariji, kojoj će usput prodavati i Red Bull, votku i džin. A domoroci dva kilometra zapadno u tom scenariju nisu predviđeni čak ni kao konobari. Eto vam hrvatskog ekonomskog modela u 21. stoljeću.“
I onda trećepozivni veteranski ministar Tomo Medved larpurlartizira o nekakvoj volji populacije hrvatskih branitelja!? Ma dajte. Što ta populacija ima ili će imati od toga da će šatoraški vođa Josip Klemm zgrtati milijune na gospićkom „pomorskom dobru“? A taj je Gospić već 27 godina HDZ-ova neupitna politička utvrda i kad se pritom zna tko su sve bili „dežurni prosvjednici“u 555 dana savske šatre – pametnom dosta. „Imamo Hrvatsku!“ – reče onomad model za šatorsku bistu. Umro je 10. prosinca 1999., pa ga više nitko ne može pitati gdje je to što imamo, odnosno tko to ima Hrvatsku. I zašto baš ti i takvi imaju Hrvatsku?