Don Ivan Grubišić je bio čovjek nadasve, čovjek koji je nepopustljivo zastupao kršćanske stavove koji se nerijetko nisu dopadali crkvenim veliko-dostojnicima i administra-torima vjere. Govorio je da Crkva mora ostati uz narod, uz maloga čovjeka, umjesto što se gura uz političke elite…
Ja sam svoj čovjek. I imam snagu javno reći što mislim, bez straha za posljedice. Imam svoju osobnost, svoj stav i svoje držanje. U tom se smislu ne bojim nikoga, mogu sa svakim razgovarati, ali sam u svojim stavovima nepokolebljiv. Koliko se god netko s tim slagao ili ne slagao. Borba za biti pravi čovjek ne traje dugo. Samo dok smo živi.
Tako je govorio don Ivan Grubišić, svećenik na čije su propovijedi u splitskoj župi sv. Roka uz vjernike odlazili i ljudi koji sebe nisu smatrali vjernicima. Svi ti ljudi su – bilo da su vjernici, agnostici ili ateisti – u don Ivanovu duhovničkom, duhovnom i humanističkom angažmanu prepoznavali borbu za čovječnost nadasve. Borbu da se bude pravi čovjek. Borbu koja nije prestala ni jučer, kada je don Ivan Grubišić preminuo u domu za svećenike.
To kraljevstvo vjere i dobrote što ga je – kako je to prije nekoliko godina, nakon don Ivanove oproštajne mise, zapisao Ante Tomić – ovaj svećenik ostavio u ljudskim srcima, nastavlja živjeti i kada čovjek zaklopi oči. I kada počne živjeti samo u sjećanjima ljudi koji pamte njegove riječi i djela. I njegovu življenu vjeru u Isusa iz Nazareta.
A ta njegova vjera u Krista je čitav život ostala čvrsta, kakva je bila i u Ivanovu djetinjstvu. Djetinjstvu obilježenom smrću oca i brata, koje su ubili partizani. Djetinjstvu gladnom i siromašnom. Ali i djetinjstvu vjere i dobrote, jer – govorio je Ivan i kao dječak i kao svećenik s pedesetogodišnjom službom – »ja sam, prije svega, kršćanin«.
A bio je kršćanin – kršćanin nadasve – i kada je s oltara, i na predavanjima i tribinama, i u javnim istupima nepopustljivo zastupao kršćanske stavove koji se nerijetko nisu dopadali crkvenim velikodostojnicima i administratorima vjere. Kada je govorio da Crkva mora ostati uz narod, uz maloga čovjeka, umjesto što se gura uz političke elite. »Politika Crkvi može dati privilegije, veliki novac, ali joj ne može dati duh«, upozoravao je don Ivan.
Duh je ono što čini čovjeka. I ono što čini Crkvu. Zato se don Ivan Grubišić nije ustezao ukazivati na zlokobnu spregu trona i oltara, koja se u Hrvatskoj počela stvarati još početkom devedesetih. »Na Hrvatsku nitko nema monopol, ni vjerski, ni politički. Ona pripada svim građanima«, uporno je ponavljao. I baš zato je kritizirao biskupe koji su »pretvorili Crkvu u poduzeće s možda najvećim kapitalom u Hrvatskoj«, a ujedno i državu koja je – kako je tvrdio – »zapravo kupila Crkvu«.
Licemjernim je smatrao floskule političara o velikom značaju uloge Crkve u društvu, jer je prepoznavao da je u takvoj konstelaciji »prava uloga Crkve s etičkim vrijednostima, s duhovnim vrijednostima, s načinom življenja, minimalna ili nikakva«.
Uočavao je, s druge strane, kako je »korištenje Crkve u političke i politikantske svrhe ušlo u sve pore«. Protivio se manifestacijama moći koje su onemogućavale da Crkva doista utječe na moralnu i duhovnu preobrazbu hrvatskog društva.
Bio je glasan protiv vjeronauka u javnim školama i protiv nekih »blagodati« Vatikanskih ugovora. I protiv pokazivanja crkvene snage izgradnjom dvora od oniksa i sličnih grandioznih zdanja. Jer za njega je moć kršćanstva bila u »njegovoj slabosti, poniznosti, skromnosti, solidarnosti, a ne u veličini zgrada«, budući da ni »Isus uopće nije želio gradnju, ni instituciju koja će mu se klanjati«.
Pokušavao je otvoriti nove putove za drugačiju Hrvatsku, za slobodnu zemlju koja neće ovisiti o sprezi trona i oltara. Stoga je osnovao Hrvatsku akademsku udrugu – Čovjek nadasve, da bi potom zajedno s Ivanom Supekom utemeljio Alijansu za mir i pravdu, zatim je formirao i Građansko-etički forum Hrvatske, te na koncu i Savez za građansku i etičku Hrvatsku, s kojim je uradio ono što mu Crkva nikada nije oprostila – ušao u aktivni politički život.
Izabran je za zastupnika u Hrvatskom saboru, ali je i Crkva izabrala da don Ivana Grubišića kazni oduzimanjem svećeničkih ovlasti služenja mise i obavljanja ispovijedi. Takva se suspenzija primjenjuje samo u rijetkim slučajevima, i to prema svećenicima okrivljenim za najteže kršenje crkvenih pravila.
O onome što je don Ivan značio svojim vjernicima i ostalim dobronamjernicima u župi sv. Roka, svojim suradnicima i ljudima koji su prepoznali njegovu čovječnost nadasve, institucije mogu suditi što im volja. Ali svoje će reći i onaj don Ivanov mali čovjek i Krist maloga čovjeka u kojega je vjerovao.