Ovo što ću reći neće spasiti ove sadašnje blokirane, ali bar može spriječiti buduće tragedije. Dakle, u svim se školama mora početi educirati građane kako da ne dođu u ovakvu situaciju i kako da onim čime raspolažu nauče raspolagati krajnje konzervativno. Jer kapitalizmu će generalno i dalje ići dobro, bez brige, ali onima koji ne budu znali ocijeniti s koliko se mogu pokriti, i dalje će se pisati smrtne presude
Broj blokiranih raste, sada je oko 329.000 ljudi koji se ne mogu iščupati iz svoje muke. Kandidati u kampanjama zaklinju se da će im njihov problem biti prvi na redu. Puno je tu glasova, briga i razumijevanje sipaju se kao zrnje pred golubove. Ali kad izbori prođu, blokiranih više nema u političkim govorima. Osnovali su udruge i stranke, ali ni od toga opet ništa.
Nekidan su me zaustavile dvije djevojke s peticijom za blokirane. Pristala sam, dala OIB i sve to. Ne zato što vjerujem da to može pomoći, nego jer mi je neugodno što ljudi u Hrvatskoj nemaju što jesti i djeca im hodaju u potrganim tenisicama. Ne možeš im odbiti taj potpis.
A kamate stalno povećavaju iznose zbog kojih ne mogu spavati. Omča oko vrata se samo steže. Užasno je to za njih, ali i za sve druge, za vjerovnike, za tvrtke koje se ne mogu naplatiti, za kompletnu ekonomiju. Zajedno su dužni trećinu godišnjeg hrvatskog proračuna, više od 40 milijardi kuna.
Hvatajući zrak između sastanaka oko spašavanja Todorića i Agrokora, ministar financija Zdravko Marić poručuje da država namjerava otpisati dugove blokiranima do iznosa prosječne plaće, a proigravaju se još neke ideje. Naravno da sve to skupa, što god na kraju bilo, nije bog zna što. Ali neka baci kamen, da ga vidimo, onaj tko zna kako otkupiti živote 329 tisuća ljudi i zatrpati provaliju od 40 milijardi.
No barem jedna važna stvar se može napraviti odmah, a tog se posla treba uhvatiti ministar školstva, takav kakvoga imamo, Pavo Barišić. Marić sada može nešto krpati, a Barišić mora djelovati.
Ovo što ću reći neće spasiti ove sadašnje blokirane, ali bar može spriječiti buduće tragedije. Dakle, u svim se školama mora početi educirati građane kako da ne dođu u ovakvu situaciju i kako da onim čime raspolažu nauče raspolagati krajnje konzervativno. Jer kapitalizmu će generalno i dalje ići dobro, bez brige, ali onima koji ne budu znali ocijeniti s koliko se mogu pokriti, i dalje će se pisati smrtne presude.
To je naprosto realnost koje moraš biti svjestan ako misliš ostati na nogama. Jer, istina je, mnoge je pokosila kriza, mnogi su pali u blokadu jer su ostali bez radnog mjesta ili im je propao biznis, a to nisu očekivali kad su radili svoje životne i poslovne planove.
No, koliko god blasfemično bilo stavljati sol na ovu krvavu ranu, treba priznati da je puno i onih drugih razloga zbog kojih je broj blokiranih narastao do ovih nevjerojatnih razmjera. A oni spadaju u elementarnu financijsku matematiku svakog domaćinstva i svakog posla u koji se kreće i želi krenuti.
Velik broj blokiranih uletio je u goleme i avanturističke kredite za poslovanje ne računajući na rizik. Mnogi su počeli graditi apartmane, kupili stanove koji realno premašuju njihove mogućnosti, skupe automobile, poljoprivredne strojeve, mnogi su probali mešetariti posuđenim novcem da dobro zarade. Ti preveliki zalogaji prouzročlili su dobar dio ovog velikog kolapsa.
Lako se složiti da zajednica treba pomoći onima koji su dobili otkaze, ali dosta je slučajeva u ovoj priči koji su sporni jer su posve druge prirode. Zato priča o novcu mora dobiti jako mjesto u školskim programima. Rezultati će biti na dugom štapu, ali bar da nove generacije naučimo koliko je kockanje opasno.