Evo opet Sirije, reklo bi se onako, iz mraka.
A nije. Pomislili su možda mnogi u planetarnom haosu da se to tamo smiruje. Greška. Još uvijek malo ko razmišlja o onome kako jeste: Ne smije se smiriti. Mir nije biznis.
Sve je počelo krajem minule sedmice kada je prvo Nikki Haley, američka predstavnica u UN-u, izjavila da im rušenje Assada nije više prioritet, već je to konačni poraz ISIL-a. Šef State Departmenta Rex Tillerson je ovaj kapitalni zaokret Washingtona potvrdio dodatkom i da će sami Sirijci, kasnije, odlučivati o svom predsjedniku. Dovoljno za frustraciju među onim svjetskim kobajagi “Prijateljima Sirije” što su još od 2011. podržavali (i naoružavali) svakog živog spremnog eliminirati Assada. Ove izjave su, ujedno, postale i poklon s neba onima kojima je od minulog januara jedini san kako srušiti Trumpa i njegove “prijatelje”, uključujući Putina, Irance, još malo pa i Hezbollah. I inače, danas ništa više u Siriji nije onako loše kako mora biti da bi korporativni profit bujao dalje, a oni bi mir. Bliži se i oslobađanje Raqqe i Mosula nakon Aleppa. Čisti se oko Damaska, vode kakvi-takvi pregovori u Ženevi i Astani… Raspada se ISIL, inozemni koljači bježe kud koji a domaćim revolucionarima rade o glavi kod kuće…
Iza priče o “hemijskom napadu” u Siriji nalazi se, ipak, složenija storija. Dramu civila u gradiću Khan Shaykhun kraj Idliba, utočištu preostalih terorista što su harali Sirijom, sada likujući koriste poraženi na američkim izborima, kao dokaz za razne optužbe protiv nesnađenog Trumpa. Ushićeni su i mnogi što silno priželjkuju poraz Rusije na Istoku i šire. U Europi, Zalivu, Izraelu i još ponegdje sretni su neprijatelji Assada jer vjeruju da mu je ovo, odjednom, konačni kraj. Istine se više ne propituju, za njih je zadužena i plaćena “Sirijska opservatorija za ljudska prava” (SOHR), najupornija prljavo-propagandna londonska mašinerija u šest godina drame, uz takozvane “Bijele šljemove”, noviji lažno humanitarni izum smišljen u istim kabinetima. Trijumfira, naravno, i američka ratno-korporativna mašinerija za rušenje nedavno izabranog predsjednika, jer on nije “njihov”. Sve ostalo je usput. Uključujući raznorazne podaničke strasti malih okolo koje su prirodni otpad u potpuno pomahnitaloj globalnoj “političkoj” realnosti.
Pobjeđuju negativci i zlo a ruke trljaju oni kojima je najvažnije da je krvi do koljena, to medijski ide k’o halva. Šta ima veze ko je tu ko.
Pažnju je u utorak, kao u sirijskoj Istočnoj Guti 2003, privukla vijest o bojnom otrovu i pobijenim civilima, djeci i ženama. Onaj SOHR i “Šljemovi” iz Londona javili su kako su civile gađali sirijski avioni otrovnom municijom. Kasnije je precizirano – u pitanju je sarin. Neimenovani svjedoci rekli su da tamo nema nikakvih vojnih objekata! Onog augusta ’13. bilo je skoro isto samo što nisu bili avioni nego ručno proizvedena granata! Tipično za profesionalnu vojsku, nema šta. Obama je tada spominjao “crvenu liniju” i sve pripremio da satare Damask i Assada. On je bio glavni cilj, uz nešto geostrategije plinskih puteva i vojnog biznisa. Ali, kakvi-takvi fakti onda su još uvijek igrali. U sekundu do dvanaest, mudri ljudi u vojsci i nekim obavještajnim službama shvatili su da su ti fakti o “Assadovoj hemiji” na jako klimavim nogama. Uspjeli su to objasniti i Kongresu. Dokazi protiv Assada ni kasnije nisu pronađeni. SOHR je, dobro plaćen čak i iz EU fondova, čekao nalog za novu lukavu prevaru.
Ovaj put Assad postaje američki hemijski otrov u zakulisnoj igri rušenja Trumpa i spašavanja poraženih terorista i njihovih sponzora. Poraženi klan korporacija, politike, obavještajnih službi, banaka, medija, Hollywood i ostalih dobiva jedinstvenu šansu. Dodatno proglašeni Trumpov prijatelj Putin, za američke i europske “liberale” jedini veći negativac od samog Trumpa, pričom o zločinu kraj Idliba također treba biti poražen. Pa on je najveći zaštitnik krvnika Assada!
Idlib postaje sudbinski važniji za Siriju od Istočne Gute. Cilj je veći i značajniji. Fakti više apsolutno ništa ne znače. Laž kao interes i nalog porazila je medije. Sjedinjene Države, Velika Britanija i Francuska mašu draftom rezolucije u Vijeću sigurnosti UN, protiv Assada. Bez ijednog opipljivog, provjerenog i relevantnog dokaza o napadu civila iz aviona hemijskim oružjem. Sirija ga više nema od 2014. a Rusi i Amerikanci su se o tome složili. Damask tužbe energično odbija. Rusi imaju uvid u zračne operacije u Siriji pa su detaljno objasnili o čemu se radi: Avion jeste bombardirao, u zoni terorista kraj Idliba, veliko centralno skladište municije, mina, raketa i raznih granata. Tu su punjene i granate bojnim otrovima i odatle transportirane u Irak. Do nedavno i u Alep za borbe protiv sirijske vojske. Iz razorene tvornice gas je procurio i dopro do ljudi u okolini. To je nazvano sirijskim bombardiranjem hemijskim otrovom. Oni koji su tu formulaciju očekivali, krenuli su u napad.
Bez dana istrage, analize, nezavisne komisije izvana kao u slučaju Gute, presuda je donesena. U Americi je hajku protiv Trumpa i Sirije odmah poveo notorni desničar, republikanac John McCain, a u Europi mnogi lideri Unije. I inače umjerena Federica Mogherini iz EU izjavljuje da nema dokaza za bombardovanje, ali je prvenstvena odgovornost na sirijskoj vladi. Trump je u srijedu započeo indirektnu odbranu žestoko napadnuvši Assada. Izaslanik UN-a za Siriju Staffan de Mistura traži da tvrdnje o napadu moraju biti dokazane. Hoće li Trump prihvatiti notornu činjenicu da jedino Assad nije imao apsolutno nikakvog razloga za operaciju za koju je optužen. Mnogi okolo ne samo da jesu, već njome spašavaju sebe.
McCain, čovjek koji se koliko lani šunjao ilegalno po Siriji i slikao sa ISIL-ovcima pa potom lobirao u Kongresu za 500 miliona dolara projektu “obuke i naoružanja umjerenoj opoziciji”, uzvikuje prijeteći: “Ostaviti Assada na vlasti protivno je obavezi Amerike da širi demokraciju po svijetu…” Ta njegova “demokracija” dokusurit će Bliski Istok na čijim razvalinama više neće biti prepreka za gasovode i naftovode zapadnih korporacija. Oni znaju da su u Siriji otkrivene enormne količine plina na svega par stotina metara dubine ispod zemlje. Do sada rekordna nalazišta u Egiptu su na nekoliko hiljada metara dubine. Čista “demokratska” matematika.
Da se i ne govori koliko je sve ovo jedinstvena situacija za doživljaj pobjede Saudijaca i vehabija nad Iranom, Muslimanske braće pa Erdogana nad Assadom i saveznicima koji su “sultana” odgurnuli prvo od Alepa a onda i od Raqqe, i to uoči njegovog sudbinskog referenduma.
Sada je prilika dokazati kako je smisao tamošnje drame u patološkoj želji krvnika Assada da sistematski i ciljano satare svoj vlastiti narod. To se očekuje i od UN-a. Obesmisleni su i svjetska politika i međunarodni poredak. Zato mali i histerični John McCain može kazati hoće li ili neće sirijski narod, ili bilo koji drugi, odlučivati o sebi, svojoj zemlji i životu u njoj. Šta još treba da se desi u Europi pa da njene birokrate primijete da su na Bliskom Istoku postali irelevantni. I da je odavno smiješna ona odluka naručenih “prijatelja Sirije” iz Istambula aprila 2012., mimo UN-a ili bilo koga planetarno relevantnog, da prihvate samoproglašeno “sirijsko nacionalno vijeće” kao jedinog “legitimnog predstavnika svih Sirijaca…” Potom još zahtijevaju izbore u Siriji uvjereni tako u rušenje Assada, a on pobjedi sa 88,7 posto glasova, uz izlaznost od 73,4 upisanih birača. Prethodno Sirija na referndumu promijeni Ustav i uvede višepartijski sistem. Šarolika misija promatrača iz svijeta zaključi da su izbori u datim okolnostima bili slobodni, transparentni i demokratski. “Umjereni teroristi” i njihovi neumjereni sponzori to proglase farsom.
Slobodarska i kršćanska Europa nije vidjela ni najstrašniji egzodus kršćana u novijoj povjesti, onaj iz Sirije, pred koljačima i fanaticima koje su oni, Europljani s Amerikancima , direktno i indirektno organizirali, pomagali i naoružavali jer su odigravali imperijalne igre za njih.
Nisu vidjeli razvaljenu jedinstvenu svetu Malulu u kojoj je crkva iz prvog stoljeća, u kojoj se govorio jezik Kristov, aramejski. Nisu čuli vapaje patrijarha Aphrema II, patrijarha Gregorija III Lahama, svećenike iz Svete Tekle, mons. Antoina Auda, biskupa Alepa i mnoge druge kada su poručivali da su “od Zapada tražili samo da prestanu naoružavati naše krvnike, a nisu nas htjeli čuti… Oni su nas izdali, a Assad čuvao”. Nisu shvatili ni jasnu poruku o tamošnjem životu u činjenicu da je Hezbollah, zajedno sa sirijskom vojskom, oslobodio Malulu i spašavao kršćane, a Assad došao iz Damaska da obiđe i ohrabri te ljude dok su mudraci iz Europe i Amerike trabunjali o “vjerskom ratu”.
Nije Europa shvatila ni da su bezmalo svi oni što su raseljeni unutar Sirije, a riječ je o milionima, došli pod okrilje Assadove vojske, a ne pod okrilje terorista. Ni prstom nije mrdnula kada su zvjeri razvaljivale bisere svjetske civilizacije – Palmiru, Bosru, Crack de Chevalier…
Oni, temeljni historijski gubitnici, istovremeno arogantno vjeruju kako mogu odlučivati šta ko u svojoj kući ima pravo a šta ne. Ko će ponovo crtati ovu ili onu tuđu nacionalnu granicu, koga će likvidirati jer im je na putu, a koga odabrati kao pobjednika.
Eto zašto Zapad umire na Istoku. Samo toga nije svjestan. A i kako će kad su ohrabrili ludilo.