Što povezuje lipanj 2015. i studeni 2016. godine? Na prvi pogled ništa. Naravno, ako zaboravimo da se 25. lipnja 2015. održao referendum protiv spašavanja Grčke od stane Trojke. Nakon toga je grčki premijer Alexis Tsipras napravio radikalni zaokret za 180 stupnjeva, pogazio volju birača i ispunio sve što su MMF, Europska komisija, Europska središnja banka i “frau” Merkel od njega tražili.
U studenom 2016. je na američkim predsjedničkim izborima pobijedio Donald Trump, koji je dobio na temelju obećanja da će prekinuti američku praksu “svjetskog policajca“, kako neće intervenirati i uplitati se u stvari suverenih država koje se ne tiču običnih Amerikanaca i da će se posvetiti podizanju na noge američke ekonomije, ugrožene od strane financijske elite s Wall Streeta.
Bombardiranje sirijske zrakoplovne baze Shayrat je jedna u nizu grešaka Trumpove administracije u posljednjih nekoliko tjedana. Od odnosa s Iranom i Rusijom, preko napetosti s Bruxellesom zbog uvođenja carina na proizvode podrijetlom iz Europske unije, neuspjeha s ukidanjem dekreta “Obamacare” do mnogo kritizirane zabrane ulaska u SAD državljanima sedam muslimanskih zemalja i ukidanja ovlasti Steveu Bannonu, baš kao što se Tsipras riješio ministra financija Varoufakisa, Trump je bio prisiljen pogaziti na desetke obećanja iz predizborne kampanje, kao i svoj nekonvencionalni stil.
Nakon napada na Siriju je CNN naveo “kako SAD sada imaju pravog predsjednika”, a američki milijarder se tisuće svjetlosnih godina udaljio od imidža bahatog američkog milijardera.
Trump je napadom na Siriju pogazio sve što je govorio u predizbornoj kampanji, baš kao što je Alexis Tsipras kapitulacijom pred moćnicima “Trojke” pljunuo na crvenu zastavu sa srpom i čekićem i “Internacionalu”, neslužbeno obilježje i himnu stranke SYRIZA.
Trump je zbližio s vrhom Republikanske stranke, bez čije podrške ne bi išao jako daleko, jer je američki sustav zapravo zamršeni mozaik provjera i ravnoteže snaga u kojem je Trump htio napraviti nagli odmak ne samo od demokrata, nego i od dijela republikanaca koje je optuživao da su licemjerni i arogantni, te da su financijski i institucionalni sustav stvarni krivci za gospodarsku krizu bez kraja, što smatra i većina Amerikanaca.
Rezultat ovog političkog procesa je da je Trump bio prisiljen uskladiti svoje odluke sa skupinama koje stvarno vladaju Amerikom. Pridružio se stvarnim vladarima koje se rijetko vidi u medijima i sastaju se u elitnim klubovima u kojima mijenjaju stvarnost u svijetu kako odgovara njihovim trenutnim interesima.
Gledajući Donalda Trumpa stvarno je teško ne pomisliti na Alexisa Tsiprasa. Američki predsjednik izgleda da pati od nečega što bi se moglo opisati “Tsiprasovim sindromom“.
Grčki premijer i lideri Siryze su došli na vlast nakon vatrene predizborne kampanje, izgrađene od obećanja o jasnom raskidu s praksom tradicionalnih grčkih stranaka i odbacivanju diktata “Trojke”.
Alexis Tsipras je na kraju kleknuo pred “Trojkom” i pristao je na sve apsurdne zahtjeve Međunarodnog monetarnog fonda. U trenutku je Grčku izvrgnuo ruglu i poniženju, možda najvećem u posljednjih desetak godina.
No, gotovo isto kao Trump, nakon dolaska na vlast je Tsipras kao neprijatelja proglasio Europsku uniju i predstavljao se kao prijatelj Rusije. Nakon toga je učinio sve suprotno od onoga što se očekivalo. Dragovoljno je ušao u klub europske financijske elite, ostavljajući po stranu odnose s Moskvom, za koju su se u početku Grci nadali da će im pomoći u otporu Bruxellesu i da neće morati udovoljiti željama Angele Merkel, Junckera i raznih europskih birokrata.
Kada je Tipras 2015. najavio posjet u Moskvi, Carnegie Europe Centar je napisao opširan članak i tome kako će 8. travnja grčki premijer otputovati u Moskvu u očajničkoj potrazi za jeftinijim energentima i da pridobije Rusiju u svojoj igri protiv Njemačke.
U stvari, to je isti put kojeg je slijedio Trump. Samo je umjesto njemačke kancelarke i predsjednika Europske komisije pred sobom imao struje unutar Republikanske stranke, skupine s Wall Streeta, petrodolare Saudijske Arabije, pa čak i Izrael.
Donald je trebao biti “čovjek mira“, morao je promijeniti situaciju u Siriji, smanjiti sukobe u svijetu, uravnotežiti odnose s Moskvom, a ne ponavljati greške iz prošlosti. Ali, kao što vidite, učinio je upravo suprotno.
Nakon napada na sirijsku bazu Trump više nije škotsko-njemački buldožer, koji se ne pokorava diktatu financijske elite protiv koje je obećao da će se boriti.
Od Donald Trumpa, rođenog u njujorškom Queensu kao četvrto od petero djece poduzetnika njemačkog podrijetla Fredericka C. Trumpa i Mary MacLeod škotske krvi, koji je završio Njujoršku vojnu akademiju (NYMA) i studirao na isusovačkom Sveučilištu Fordham (Fordham University) se ipak očekivalo da će pružiti više otpora. No, to se nije dogodilo.
Ranije je suverenistička ljevica s izdajom Tsiprasa bila prva koja se suočila s ovom tužnom stvarnošću, a sada su to desničarski suverenisti, odnosno “populisti”, kako mainstream i korporativni mediji nazivaju jedne i druge. Ništa strašno. Sve je isto kao i prije, osim što Europljani i Amerikanci polako gube nadu u bolju budućnost. Ali istovremeno gube i strpljenje…