Sada makar znamo što treba znati: »America first«. Svi ostali second! A prvi će odlučivati šta to znači za druge. Ako ima dilema, objasnit će John McCain našim predsjednicima. Jezik tu nije problem. Kao u Siriji
Zašto nam je glasnik nove-stare američke ideje o tome koga se mora slušati baš dotični kapetan bojnog broda u penziji John McCain, inače nimalo fan zaigranog Trumpa? Pa zato što mu i biografija od ulaska u politiku do danas kazuje ono što je sada bitno – ne smije biti dileme o »snazi« i karakteru poruka koje prenosi, jer je jasno i koje je orjentacije, temeljno, takav glasnik.
Gledao sam ovih dana na tv američki ratni film o Vijetnamu, iz starih, slavnih vremena. I nešto kontao, ako su se u Vijetnamu onako satirali buljuci neprijateljskih vojnika i onako pobjeđivalo u izgubljenom ratu, kako li je tek moralo biti tamo gdje su nadmoćno pobijedili. Kao u Iraku, recimo, pa Libiji, a evo započinju i u Siriji… Valjda čudna koincidencija, John McCaina, čuveni američki heroj iz »Vijetnama« baš se tih dana vrtio po regionu. Onda mi je, uz malo bosanske šege, palo na pamet kako su, zapravo, njemu u čast i prikazali na HRT-u onaj film o pobjedama u Vijetnamu. Kad već nisu na slovenačkoj TV gdje je bio dan ranije. Doduše, današnjeg senatora iz Arizone, predsjednika senatskog Odbora za naoružanje (a za što drugo?) su u Vijetnamu 1967. zarobili, bacili u tamnicu, i razmijenili tek šest godina kasnije. U penziju je otišao osam godina poslije kao heroj sa činom kapetana bojnog broda. Zločesti Trump ga je prije izbora tim povodom malo pecnuo kazavši kako u Vijetnamu nije bio heroj nego zarobljenik ali dobro, šala mala. Takva je liberalna politika u velikim demokratskim državama koje uvijek pobjeđuju u filmovima, a ponekad i u zbilji
Onda sam uz TV dnevnik shvatio da stvar nije za šegu. Vidim, McCain heroj, mornarički akademac, unuk i sin dvojice mornaričkih admirala, dva puta republikanski kandidat za predsjednika SAD i oba puta gubitnik, jednom (u predizborima) od G. W. Busha (2000.), drugi put od Baracka Obame (2008), odjednom je u Opatiji sa nasmijanom predsjednicom države. Njih dvoje na šminkerskoj fotografiji uz ogradu, a iza sinje more. U priopćenju je da ga je KGK pozvala na »nastavak redovnog dijaloga«.
I kao uvijek u tim »redovnim dijalozima« rečene su lijepe riječi o sjajnoj saradnji dviju armija itd. Naravno i o NATO-u i sjajnoj granitnoj obrani. Onda je senator nastavio u Dubrovnik na sastanak sa premijerom Plenkovićem i pripadajućom svitom. Opet uz sinje more. Čuo se i kompliment o »jednom od najljepših gradova na svijetu«. Slatko. Malo o energetici, ekonomiji, pa o o sigurnosti, vojsci, koja o Agrokoru (znači lukavi Rusi su blizu, crveni alarm!). O vojnom partnerstvu, normalno. Ipak, nikako da se otkrije o čemu se ovdje, zapravo, radi. Otkud uopšte ovakva posjeta kao grom iz vedra neba. Kapetan bojnog broda i senator predsjednicima i premijerima nešto je morao kazati važno, novo i obavezujuće. I povrh svega, roditeljski. Nježno a bez pogovora.
No, kad je ljuti al pravedni vijetnamski heroj stigao dan kasnije u Beograd bivšem premijeru i novom predsjedniku Srbije Vučiću, i siti se ispričali, Amerikanac je izvjesno i tamo priopćio nešto jako važno. Nije bez veze potegao na toliki put, a kod kuće počinje sudačka nadoknada sa Rusijom. Svi su primjetili da McCain nije komentarisao ono Vučiću najvažnije – ni Kosovo ni NATO pakt. Srbija je čula što je htjela a i rekla »glasniku« iz daljine što joj je važno. Nekako je pomalo nezgodno samo po sebi to što je »vlasnik Odbora za naoružanje« došao u Beograd netom nakon komemoracija povodom američkog bombardovanja grada prije 18 godina. Amerikanac će time samo podvući značaj svoje »operacije« i potvrditi da povodom onih bombi danas nema nikakvu grižnju savjesti. A porušiti i za ubuduće gdje hoće ima se šta. Ne putuju Amerikanci malima nigdje na svijetu baš bez razloga.
Na kraju puta, zadnjima u balkanskoj grupi, McCain je došao američkom daytonskom čedu – Sarajevu! Tu se svakako ne mora najavljivati. Dođe kad god ko hoće i ide gdje hoće. Nama duša gosti. A i McCain voli tako da bane na zanimljiva mjesta u pravom trenutku. Svojevremeno u Ukrajinu, pa u Siriju pa evo u Sarajevo… I opet, direktno sa sva tri člana Predsjedništva. Mediji kažu – i sa još »mnogim drugim«. Ne zna se ko su bili ti. Zna se samo da je glasnik jako zadovoljan napretkom od Dayjtonskog sporazuma do danas (Bože nas sačuvaj tog napretka), da je pohvalio narod »kojeg će uvijek podržavati« (ne zna da ovdje nema više narod, već su samo narodi uz ponešto »ostalih«). Rekao nam je kako je »zadovoljan velikim napretkom u borbi protiv ekstremizma« ali istovremeno i »zabrinut podrškom selefijama i ekstremistima…«. I, važno je, zabrinut je »zbog izvještaja u vezi sa nekim informacijama uključujući ruski utjecaj…« Taman dobro da znamo ko to na nas utiče a ko ne, niti će. K’o biber po pilavu, vele u Bosni, kaže da nije htio govoriti Predsjedništvu kako i šta da rade (ne daj Bože) ali da je problem – korupcija! Tu je u pravu, znaju oni sami dobro šta i kako rade.
Dakle, krug je zatvoren, glasnik se nagledalo mora, razgovaralo se sa prvima u četiri države, dakle na uobičajenoj protokolarnoj razini senator – šef države. Prenio je šta malima na »Balkanu« (samo jezička figura, tu su fifti-fifti Europa i Balkan) glede Amerike mora da bude neupitno: »America first!«. Opet, i od sada zavazda. Samo nekoliko dana prije, da ne bi bilo dilema, ista je poruka prenesena u zanosnoj Toscani i poslušnim Evropljanima, onim jačeg kalibra. Oni su bili još sretniji. Taj je roditeljski sastanak proširen i pozivom »partnerima« sa Bliskog istoga…
Zašto nam je glasnik nove-stare američke ideje o tome koga se mora slušati baš dotični kapetan bojnog broda u penziji John McCain, inače nimalo fan zaigranog Trumpa? Pa zato što mu i biografija od ulaska u politiku do danas kazuje ono što je sada bitno – ne smije biti dileme o »snazi« i karakteru poruka koje prenosi, jer je jasno i koje je orjentacije, temeljno, takav glasnik. Kada je »Assad poubijao hemijskim otrovima« one civile kraj Idliba nedavno (a ko će drugi!) otresito je poručeno da je to bilo tako i bez ikakve diskusije. Amerika i Zapad to neće nikome dokazivati. Trump je pola svijeta zadivio dirljivošću reakcije sa »beautiful little babies«, pa su bezbrojni silno podržali one Tomahawke. Tradicionalna je istorijska ljubav Zapada za sudbinu djece na Bliskom istoku. Ono mnogo važnije McCain je kao nalog definirao egzaltiranim uzvikom: »Ostaviti Assada na vlasti protivno je obavezi Amerike da širi demokraciju po svijetu…« Tu je krug zatvoren! Obaveza širenje demokracije po svijetu znači »naše pravo« da odlučujemo koga će se ostaviti na vlasti (u nastavku to znači i u životu) a koga ne. Nastavak je u rutinskoj poruci svima – ili sa nama ili protiv nas!
Predstavnik Bolivije u UN-u Sascha Lorenti ovo je definirao sasvim kratko i jasno: »SAD vjeruju da su istražitelji, odvjetnici, sudije i izvršitelji«. Baš shodno principima organizacije demokratske države. Što se mora širiti unaokolo. U UN-u to poručiti svima, u Toscani prenijeti uz osmijeh posebno Evropljanima, oni svakako brzo shvataju i prihvataju, a u pola-pola Balkan-Europi obavjestiti šefove država »uz još neka druga pitanja«. Rusima, naravno, posebno otići pa šta bude. Saznat će se rezultati, ne odmah.
Za svako od ovih mjesta bili su drugi glasnici. Nas i susjede je zapao McCain. Kaže da nije došao u ime Trumpa, već da prenese osjećanja i misli »većine kongresmena«. Predsjednik trenutno rješava Koreju uz, po njemu, novog velikog prijatelja, sada skoro intimnog – Kineza Xi Jinpinga. Tu je, eto, Putin bivši. Ah taj Holliwood. A gdje je u ovoj priči senator sa njegovom filmskom dramom. Onom sirijskom iz maja 2013. kada mu se tamo u fotografiju sa »sjajnim borcima koji rizikuju svoje živote za slobodu, i trebaju našu pomoć«, kao neočekivao ušuljao lično Abu Bakr el Baghdadi. Lider kalifata u vlasništvu »sjajnih boraca« ISIL-a. Naravno, prema pravu da se fakti ove vrste ne propituju, predsjednik Odbora za naoružanje u posjeti onima koji u Siriji trebaju njegovu pomoć, jednostavno je kazao da to nije tačano! Mali je problem što se onda oglasio Republikanac, senator Rand Paul, kazavši kako se McCain u Siriji doista sastao sa teroristima »ali nije znao ko su oni« uz još nešto o problemima sa njima kad ne znate arapski jezik… Naravno, poznato je da američki senatori hodaju unaokolo po arapskim zemljama bez prevodilaca pa zato ne znaju sa kime se sreću, iako znaju da su to »sjajni borci koji rizikuju svoje živote za slobodu…«
Komplikovana situacija, nema šta. Sada makar znamo što treba znati: »America first«. Svi ostali second! A prvi će odlučivati šta to znači za druge. Ako ima dilema, objasnit će John McCain našim predsjednicima. Jezik tu nije problem. Kao u Siriji.