Što slučaj pričesti dječaka Adama iz Gradišta pokraj Županje govori o nama, analizira komentator tportala. Društvo smo, ističe, koje ne prihvaća druge i drugačije – bili oni djeca s poteškoćama, daroviti, uspješni znanstvenici i poduzetnici, iskreni katolici, ateisti, homoseksualci, Srbi… Od rane dobi razrađenim mehanizmima u najboljoj inkvizicijskoj i sadističkoj maniri učimo tražiti i naglašavati razlike. Potom udaratiSlučaj pričesti dječaka Adama iz Gradišta pokraj Županje ne treba čuditi. Ponašanje lokalnog svećenika koji ga je pristao pričestiti, pritom ga segregirajući od njegovih prijatelja, za Hrvatsku je normalno baš kao i SMS poruka nadbiskupa koji je iskazavši suosjećanje s obitelji i nastalom situacijom stao na stranu moćnijeg i starijeg. I prije nego što krenu snažni napadi na Crkvu i još snažnija obrana muškaraca i žena koji se, skriveni iza tastatura, smatraju križarima novog doba, važno je jasno reći: nema vam to veze isključivo s Crkvom – to smo svi mi – tužno, bezosjećajno i jadno društvo. Na bol se, patnju i izdaju na ovim prostorima od djetinjstva treba naviknuti.
Društvo smo koje ne prihvaća druge i drugačije – bili oni djeca s poteškoćama, daroviti, uspješni znanstvenici i poduzetnici, iskreni katolici, ateisti, homoseksualci, premijeri, Srbi, samohrane majke i očevi, turisti, pjesnici… Od rane dobi razrađenim mehanizmima u najboljoj inkvizicijskoj i sadističkoj maniri učimo tražiti i naglašavati razlike. Potom udarati.
Segregiramo jer nas je strah
‘Pogledaj kako je debela? Odvratna je.’, ‘Roditelji su mu razvedeni. Živi sam s mamom – takvi su svi čudaci.’, Ima crvenu kosu. Mora da je neka vještica.’, ‘Njegovi su ti neki vjerski fanatici. Luđaci.’, ‘Tata mu je musliman. Oni smrde. Treba ih sve pobiti.’
Ove stvarno izgovorene rečenice nisu iz lokalnih kafića, gradskog prijevoza ili ureda već iz osnovnoškolskih hodnika i s igrališta. Od nas kao roditelja te su riječi naučene. Od naše djece te su riječi uobličene i izgovorene. Istoj toj našoj djeci te su riječi upućene.
Nemamo razvijene sposobnosti cijeniti sličnosti među ljudima te istodobno smatrati razlike nečim posebno zanimljivim i vrijednim. Kao i djeca na igralištu, krijemo se iza velikog MI. Druge i drugačije odvajamo. U druge redove. Drugačije dane. Segregiramo ih iz jednostavnog razloga. Strah nas je. Oni takvi kakvi jesu, posebni, drugačiji, bolesni, lijepi, omotani, s križem ili bez njega ugrožavaju lažnu sliku o velikom MI. To mi bez njih nije ni veliko, ni snažno već potencijalno izrazito opasno.
Prema osobama s posebnim potrebama osobito smo licemjerni. Često ih kao društvo tretiramo kao nepotreban višak od kojeg nema nikakve koristi. Nemamo razvijene sustavno osmišljene programe koji bi tim ljudima dali mogućnost rada na različitim poslovima. Taj rad kod njih izaziva ponos i osjećaj korisnosti i uključenosti u zajednicu. Vidljivost takvih pojedinaca čini upravo da se razlike koje postoje podrazumijevaju normalnima, a da ih uvelike nadilazi sličnost naših života.
Unatoč trudu tisuća ljudi, udruga, pa i vjerskih organizacija, slučaj iz Gradišta pokazuje da djecu s poteškoćama smatramo manje vrijednom. Brojni ‘akademski uglednici’ o toj djeci govore kao o škartu. Odnos politike prema njima također je sramotan. Državni tajnik u Ministarstvu znanosti i obrazovanja prije nekoliko je mjeseci za loše rezultate hrvatskih petnaestogodišnjaka na PISA ispitivanju okrivio djecu s posebnim potrebama i pripadnike nacionalnih manjina. Ta djeca uopće nisu sudjelovala u ispitivanju.
Adam zna o životu više od svećenika
Slučaj iz Gradišta ukazuje i na naš odnos prema djeci. Tretiramo ih kao mala, nesavršena bića. Ta mehanička slika organizama nedoraslih životnom trenutku jednako je prisutna u svim sferama života.
Razlog koji navodi Adamova majka, zbog kojeg svećenik nije želio pričestiti dječaka s njegovim prijateljima, jest što ‘on ništa ne zna’. Trenutak kada Adam pred kamerama dnevnika Nove TV djetinje iskreno svojoj majci koja plače kaže ‘Nemoj, mama’ jedan je od najosjećajnijih trenutaka koji se mogu vidjeti na hrvatskoj televiziji. Taj je ‘Nemoj, mama’ toliko dubok i proživljen. U njemu se mogu prepoznati svi naši teški obiteljski razgovori o gubitku posla, ovisnostima, preljubima, odlascima iz ove zemlje, bolestima i izgubljenim stanovima i gospodarstvima. Svi naši razgovori o svakodnevnom nasilju.
Ovaj put to nije udarac pijanog oca već naše kolektivno nasilje. Nasilje velikog MI. Adamov ‘Nemoj, mama‘ pokazuje da on, unatoč svojim poteškoćama, o životu već sada zna puno više nego što je svećenik iz Gradišta ikada znao. Adam zna prepoznati ljudske emocije i reagirati na njih.
Tužni smo ljudi. Toliko nesvjesni svojih posebnosti. Toliko slični u svom jadu, bijedi i licemjerju. Licemjeri vođeni licemjerima.