Čačić i mačić

Kad je riječ o odnosima Socijaldemokratske partije i Hrvatske narodne stranke, već je jednom viđena situacija slična sadašnjoj. Bilo je to 2006. godine: tadašnji predsjednik HNS-a i tadašnji varaždinski župan Radimir Čačić, više od godinu dana prije parlamentarnih izbora, bio je pokrenuo dosta široku kampanju u kojoj je sebe nudio za budućeg predsjednika Vlade, a ankete su mu ubrzo počele davati više od 20 posto podrške u pohodu na taj položaj. Čačić je pokušao iskoristiti relativnu nepopularnost i pasivnost SDP-a i Ivice Račana da bi se nametnuo za lidera opozicije, ali projekt je počeo polako propadati kad su iz SDP-a izišli s idejom o podjeli premijerskog mandata između Račana i ekonomista Ljube Jurčića, a definitivno je krahirao nakon što je Račan preminuo, odnosno kad je za novog šefa SDP-a izabran Zoran Milanović. Ankete su se tada okrenule u korist socijaldemokrata i njihovog dvojca Milanović-Jurčić, pa se Čačić utišao i odustao od megalomanskih ambicija.

Čak i u slučaju predizborne koalicije sa sdp-om, vrlo je vjerojatno da hns ne bi mogao računati na devet zajamčenih parlamentarnih mandata, nego na njih najviše šest ili sedam

Aktualni predsjednik HNS-a Ivan Vrdoljak nije izišao sa svojom premijerskom kampanjom, barem ne zasad, no u posljednja dva mjeseca trudi se ostaviti dojam da je on šef opozicije, a da to nije Davor Bernardić, predsjednik stranke koja u parlamentu ima četiri puta više zastupnika od HNS-ovih devetero parlamentaraca, s tim da ih ne bi bilo ni devetero da Bernardićev prethodnik Milanović nije bio tradicionalno široke ruke kad je riječ o razmještaju HNS-ovaca na koalicijskim izbornim listama. Kao i Čačić 2006. godine, Vrdoljak pokušava iskoristiti slab rejting SDP-a i još tanju Bernardićevu popularnost u anketama da bi ojačao političku poziciju svoje stranke, što je već predvidljiv i pomalo izlizan HNS-ov obrazac operiranja: u razdoblju između parlamentarnih izbora, medijskom sveprisutnošću stvarati dojam – to jest privid – o vlastitoj političkoj snazi, a kad se primakne vrijeme izlaska na izbore, ispostaviti SDP-u taj privid u formi čvrstih političkih zahtjeva, odnosno u formi broja sigurnih mjesta na zajedničkim izbornim listama.

Čini se, međutim, da u ovom času nije izgledno da će HNS još jednom uspjeti prodati SDP-u isti trik, premda ni ta opcija nije sasvim isključena. I zato Ivan Vrdoljak već tjednima agitira protiv skorih parlamentarnih izbora, iznoseći pritom najbanalnije razloge i poduzimajući – gledano iz opozicijske perspektive – veoma nelogične političke akcije, a sve tonom tronutosti, patetike i zabrinutosti za državne interese, za državni proračun i za državnu stabilnost, uz stalno patronizirajuće pozivanje drugih aktera da budu pristojni, što god mu to značilo. Vrdoljak, i ne samo Vrdoljak, stabilnost proglašava vrhovnom vrijednošću, a izbore izravnim atakom na Hrvatsku i unaprijed zna da bi prijevremeni izbori bili besmisleni, jer bi sve opet bilo isto, što je, naravno, potpuno obesmišljavanje opozicijskog djelovanja i što je najobičnije prodavanje obmana. Vrdoljak, naime, zna da nakon eventualnih izvanrednih parlamentarnih izbora na jesen ne bi sve opet bilo isto, barem ne što se tiče njegove partije, i ta žalosna spoznaja u potpunosti upravlja prozirnim manipulantskim potezima tog opozicionara koji ne želi izbore, jer da je to skupo i nepotrebno.

Predsjednik HNS-a svjestan je da bez predizborne koalicije sa SDP-om, odnosno samostalnim izlaskom na izbore ili u koaliciji s IDS-om, njegova stranka ne može osvojiti više od tri-četiri mandata u Saboru, što je dva-tri puta manje nego što ima sad. Čak i u slučaju predizborne koalicije sa SDP-om, vrlo je vjerojatno da HNS ne bi mogao računati na devet zajamčenih parlamentarnih mandata, nego na njih najviše šest ili sedam.

Nije sigurno bi li na podršku hdz-u pristalo svih devetero hns-ovih parlamentaraca, a još je nesigurnije kako bi na to reagirali hns-ovi birači na izborima koji se jednom ipak moraju dogoditi

– Većina vodećih ljudi SDP-a u ovom trenutku bliža je opciji gradnje strateškog partnerstva s HSS-om i HSU-om i guranja HNS-a prema samostalnom izlasku na izbore, jer ionako nema i ne može biti nikakve garancije da se HNS-ovci nakon izbora, ovisno o rezultatima, neće prikloniti HDZ-u – kaže naš sugovornik blizak socijaldemokratskom vrhu.

– Vrdoljakovo ponašanje prema SDP-u – dakle ne ponašanje svih ljudi iz HNS-a, nego baš Vrdoljakovo ponašanje – u protekla dva mjeseca bilo je prilično nekorektno, na samom rubu bezobrazluka. To se prije svega odnosi na dogovore oko lokalnih izbora: poduzimao je pritisak da SDP stane iza Anke Mrak-Taritaš u Zagrebu, a kad se to dogodilo, odjednom se počeo praviti nevješt i nemoćan da zaustavi kandidature nekih HNS-ovaca u drugim gradovima, primjerice u Rijeci. Da i ne govorimo o cirkusu koji je proizvodio u Saboru u vezi smjenjivanja Bože Petrova, što je objektivno išlo na ruku HDZ-u. Stoga je važno Vrdoljaka i HNS hitno istjerati na čistac oko toga što, zapravo, žele, a to se svakako mora dogoditi prije drugog kruga lokalnih izbora – dodaje naš sugovornik.

Kupuje li Vrdoljak vrijeme, infantilnim durenjem na SDP, do okončanja drugog kruga lokalnih izbora e da bi onda odlučio kojim će pravcem krenuti? Je li mu, zapravo, jedini način za očuvanje devet ruku u Saboru, to jest za eskiviranje novih izbora, davanje podrške HDZ-u i Andreju Plenkoviću? I ne samo za očuvanje devet ruku u Saboru, nego i za ulazak u izvršnu vlast, što donosi operativnu moć i ovladavanje dijelom državnih financijskih tokova, naime donosi mogućnost namirivanja stranačkih ljudi? Takva kalkulacija nije za automatsko odbacivanje, no nije sigurno bi li na to pristalo svih devetero HNS-ovih parlamentaraca, a još je nesigurnije kako bi na to reagirali HNS-ovi birači na izborima koji se jednom ipak moraju dogoditi, premda ne bi bilo iznenađenje ni kad bi Vrdoljak počeo zagovarati tezu da su izbori općenito precijenjeni i besmisleni.

S druge strane, kao i prije jedanaest godina, slabiji anketni rezultati SDP-a, uz dodatak netalentiranosti i nesnalaženja sadašnjeg predsjednika, doveli su do unutarstranačke ideje da se funkcija šefa stranke odvoji od premijerske kandidature, a odmah se – poput onomad Jurčića – našao i stručnjak spreman da uskoči i pripomogne: sad je to Zvonimir Mršić, bivši gradonačelnik Koprivnice i donedavni predsjednik Uprave Podravke. Nakon što ga je aktualna Vlada degažirala iz Podravke, Mršić se – sad bogatiji za više milijuna kuna – odlučio vratiti u politiku, i to ni manje ni više nego kao premijerski kandidat najjače oporbene partije. Mršiću pritom nije palo na pamet da se kandidira za šefa SDP-a, da vodi kampanju i bitku za to mjesto koje podrazumijeva premijersku kandidaturu: ne, on i ljudi koji ga podržavaju – i koji u dotičnom vide game changera – naprosto misle da je Bernardić nesposoban biti premijer, a da je Mršić sposoban za tu funkciju: kad se proglasiš sposobnim, valjda ne trebaš izlaziti na izbore i zamarati se tricama poput prljavog unutarstranačkog nadmetanja, nego se samo trebaš prijaviti i eto te u poziciji da se, sa šansama koje nisu zanemarive, utrkuješ za najmoćniju funkciju u državi. A ako ne uspiješ, nikom ništa.

Davor Bernardić jednako je nedorastao funkciji koju zauzima kao i prije šest mjeseci, kad ga je 65 posto SDP-ovaca koji su izišli na unutarstranačke izbore izabralo za šefa stranke: ti ljudi glasali su za njega s ispravnim uvjerenjem da ujedno glasaju i za premijerskog kandidata svoje stranke. Sve kad bi to i htio, a čini se da mu ne pada na pamet, Bernardić zbog svoje političke budućnosti i zbog onih koji su mu dali glas ne može prepustiti nekom drugom kandidaturu za predsjednika Vlade: time bi priznao svoju nesposobnost i ubrzo više ne bi bio ni šef stranke. Zoran Milanović bio je u drukčijoj situaciji, jer je Ljubo Jurčić već figurirao kao SDP-ov kandidat za premijera i jer je Milanovićeva unutarpartijska pobjeda donekle ovisila o tome hoće li pristati na takvu raspodjelu uloga. Sve ovo zna i Mršić, kao što znaju i ljudi koji ga podržavaju, ponajprije Siniša Hajdaš Dončić, no svejedno inzistiraju na svojoj genijalnoj zamisli, a kad netko u dnevnoj politici uporno inzistira na nečemu što je evidentno nerealno i nelogično, onda je lišen ili inteligencije ili dobrih namjera.

Bernardiću je stoga unutrašnji džep (ili džepovi) otpora veći problem od zategnutih odnosa s HNS-om. Kakvu god odluku donio Ivan Vrdoljak, to za SDP na nešto duže staze ne može imati ni naročito negativne ni naročito pozitivne efekte: Vrdoljakova potreba da se po svaku cijenu nametne i istakne na kraju će njega samog dovesti u politički ćorsokak. No privatno motivirani neposluh nekolicine SDP-ovih saborskih zastupnika mogao bi ugroziti sve važnije političke akcije SDP-a, a predsjednik stranke tim ljudima, zapravo, ne može ništa. Njih nekoliko ne želi izvanredne izbore, jer znaju da ih neće biti na Bernardićevim listama i da će im biti ugrožena mjesečna primanja, pa su, čini se, spremni na sve da zadrže status quo, uključujući i tihu podršku Plenkovićevoj vladi. Pritom za brigu o vlastitim prihodima imaju spremna načelna opravdanja: stabilnost države, skupoća izlaska na birališta, zabrinutost za SDP-ov izborni rezultat u slučaju skorih parlamentarnih izbora… To bi za njih dugoročno bilo političko samoubojstvo, ali ljudi znaju činiti i veće gluposti i iracionalnosti da bi još neko vrijeme zadržali komfor na koji su navikli.

Stierkanje u HDZ-u

Nije sasvim puklo, ali nema sumnje da ministar vanjskih poslova i politički tajnik HDZ-a Davor Ivo Stier više ne pripada krugu najpovjerljivijih suradnika Andreja Plenkovića: upućeni kažu da je tako već mjesecima, a da je HDZ-ovo razvrgavanje koalicije s Mostom samo formaliziralo stvarno stanje. Stier je, naime, u utorak izjavio da se zalagao za raspisivanje prijevremenih izbora nakon što je Plenković smijenio četvoricu Mostovih ministara, dok su Plenkoviću izbori i dalje krajnja opcija. Ministra vanjskih poslova s Mostom povezuje snažna privrženost Katoličkoj crkvi i civilnim grupacijama turbokonzervativne i protumanjinske provenijencije, a usto je i gorljiv protivnik pokušaja stvaranja nove parlamentarne većine s HNS-om i IDS-om. U svakom slučaju, ako Plenković uspije sa štitom izići iz frtutme koju je osobno kreirao, Stierova zvijezda na političkom nebu počet će gasnuti.