Alojzija Stepinca, koji je neosporno bio tamna ličnost hrvatske povijesti, zapravo se i ne pokušava braniti, nego ga se i dodatno ocrnjuje kako bi poslužio kao maskota za današnje obračune za “komunistima” na vlasti. Sve, dakako, to uz gromki zagovor – “santo subito! Iako se prije, puno prije može reći – “santo stupido”.
Hrvatska je pred divovskim međunarodnim priznanjem, ali kod nas se o tome uglavnom nezahvalno šuti. Tko zna, možda smo siti tih priznanja. Jer, kada ih provučeš kroz iskustveni filter vidiš da od njih nije bilo bogzna kakve vajde. Ljetos smo primljeni u Evropsku uniju i još se nije čulo da je netko rekao da mu je od toga bolje, s ulaskom u NATO je isto, s tim da od toga nitko i nije ništa očekivao, a čak i međunarodno priznanje Hrvatske više ne kotira bogzna kako. Iz današnje perspektive izgleda kao uzbudljiv svadbeni dernek, na kojem je, to svakako, vrlo strastveno konzumirana prva bračna noć, ali nakon toga su uslijedili umor, deluzije… čak i prva pitanja je li nam to uopće trebalo.
Kako bilo, ovo najnovije priznanje Hrvatskoj – a riječ je o najavljenom proglašenju svetim, tj. kanonizaciji Alojzija Stepinca – palo je na izjalovljeno tlo, prekriveno gotovo isključivo korovom i dračom iznevjerenih očekivanja. Ulazak Stepinca u nebeski Hall of Fame nije izazvao praktički nikakvo uzbuđenje, tako da je čak i pobožni Večernji list to propustio najaviti na naslovnoj stranici. Važnije mu je bilo tu staviti ulične nemire u Bosni i Hercegovini, pa čak i nekakav rutinski ekonomski izvještaj Hrvatske narodne banke, što ni Boris Vujčić, ta junačina podložništva međunarodnim financijskim bogovima, sigurno nije očekivao.
O da, oglasilo se nešto onih s krajnjih strana političkog spektra, odakle su reagiranja u ovakvim prilikama unaprijed zadana. Alen Budaj, iz zagrebačkog Margelovog instituta oštro se suprotstavio kanonizaciji Stepinca, nazvavši ga sukreatorom ustaške države i ustaških zločina. Pozvao je i sve države slijednice Jugoslavije, plus Srpsku pravoslavnu crkvu, da i po cijenu prekida diplomatskih odnosa s Vatikanom, protestiraju zbog toga. Da budem iskren, ne bih baš svakome od spomenutih dao da u moje ime interpretira istinu o Stepincu (i šire o Drugom svjetskom ratu, o broju jasenovačkih žrtava etc), jer to u nekim slučajevima nije bolje od duboko sumnjive, zapravo i skandalozne odluke Svete Stolice o njegovoj kanonizaciji.
Ali, u ovom slučaju rado pristajem da Budaj bude i moj glasnogovornik. Jer, s druge strane oglasio se svat koji, suprotno opisanoj tupoj ravnodušnosti u javnosti, kanonizaciju Stepinca smatra tobože prijelomnom točkom u preporodu Hrvatske. Nadbiskup Josip Bozanić izjavio je u povodu vijesti iz Vatikana da je, pažljivo citiram, Hrvatskom zavladao “importirani umjetni identitet”, a sada se, kao, s radošću možemo vratiti korijenima, a to je Stepinac. Njega je, veli, “Bog odabrao”, a on se nesebično “odazvao”, da bude, i on zbilja i jeste, “kompas hrvatskog naroda”… Truć, truć, buć, buć. Čovjek bi najradije pitao nadbiskupa “jede li se to”, ali je to prekomplicirano pitanje za ovog umnika, koji je imao sasvim jednostavnu zadaću da Katoličku crkvu napravi barem malo boljom od ove neuspješne hrvatske države. Ali, vraga, ona je puno gora čak i od nje!
Postoji puno načina da se to pokaže, ali kada se Bozanić već uhvatio Stepinca, hajmo na to. Stepinac je uistinu u širem smislu bio, kako veli Budaj, sukreator ustaškog režima, ali je istodobno htio biti i njegov unutrašnji humanitarni korektiv (što je najviše došlo do izražaja u nadbiskupovoj bijesnoj kritici jasenovačke “ljage”). U tom smislu bio je vrlo nalik tadašnjem papi Piju XII, čija se kanonizacija također najavljuje (što je jednako sporno kao u Stepinčevom slučaju), čak bi se moglo reći da je bio njegova lokalna replika. Ali, postoji i jedna važna razlika. Zagovornici papine kanonizacije ističu da se on suprotstavljao nacizmu, istina više tajno nego javno, uz opravdanje da bi njegovo izravnije i glasnije protivljenje vjerojatno samo pogoršalo progone i istrebljenje Židova i ostalih (naravno, stvari se mogu i obrnuti, pa reći da do progona možda ne bi ni došlo da je papa nedvosmisleno i na vrijeme digao glas).
Sa Stepinčevim zagovarateljima ovdje u Hrvatskoj stvari stoje sasvim drukčije. Oni se uopće ne pozivaju na njegovo protivljenje brutalnostima Pavelićeve države, nego ga brane u totalu. Kao da žele ostaviti dojam, i bez brige ostavljaju ga, da ga brane samo zato što je podržao ustašku vlast, a njegovo protivljenje ustaškim zločinima uzima se kao nešto rubno i nevažno. Ono se, uostalom, spominje samo kao alibi za osudu navodno puno težih i nečovječnijih zločina koje su počinili komunisti. Drugim riječima, Stepinca, koji je neosporno bio tamna ličnost hrvatske povijesti, zapravo se i ne pokušava braniti, nego ga se i dodatno ocrnjuje kako bi poslužio kao maskota za današnje obračune za “komunistima” na vlasti. Sve, dakako, to uz gromki zagovor – santo subito! Iako se prije, puno prije može reći – santo stupido.
Zašto stupido? Jednostavno zato što se pokazuje da Katolička crkva u Hrvatskoj nije danas ništa bolja nego u NDH, prije gora. Jer, za Stepinčevo protivljenje ustaškim zločinima, koliko god limitirano i također više tajno nego javno bilo, ipak je trebalo nekakve hrabrosti. Danas ta hrabrost uopće nije potrebna, Kaptol ne mora imati ama baš ništa u mudima, trebao bi imati samo nešto u glavi, ali ni tu, žalibože, ničega nema. Kome to izgleda prestrogo, neka ovo kod nas usporedi sa stanjem u crkvama u dvjema glavnim saveznicama NDH, i sve iluzije morat će ostaviti pred vratima zagrebačke Katedrale. U Njemačkoj je denacifikacija Crkve obavljena jednako temeljito, doduše i uz ista krzmanja, kao u zemlji u cjelini, a u Italiji smo nedavno gledali kako nijedna katolička crkva nije htjela služiti misu za umrlog nacista Pribkea.
To je jedno. Drugo je što se kovanjem Stepinca u svetačke zvijezde – za što odgovarajući dio krivice ide, da se ne lažemo, i na adresu dobrog, ali ipak pretjerano hvaljenog pape Franje – Hrvatsku definitivnu uvlači u pasatističku priču. U kojoj će mitovi iz prošlosti biti toliko ultimativno oživljavani da je to moguće postići jedino tako da se žrtvuje, ubije sadašnjost. I to upravo i gledamo, ovolika opčinjenost Stepincem moguća je samo zato što je Crkva mrtva za goruća egzistencijalna pitanja svijeta oko sebe.
Izvor: h-alter