“Dobro riješ, stara krtice!”, tako je Marx opisao posao urađen revolucijom u devetnaestom stoljeću. Ista slika može se upotrijebiti i danas, u preokrenutom smislu, kako bi se opisalo ponašanje NATO-a u Ukrajini.
Ono je počelo, kad se 1991, nakon propasti Varšavskog pakta, raspao Sovjetski Savez i umjesto jedne jedinstvene države, koja bi bila u stanju spriječiti širenje NATO-a na Istok, došlo je do formiranja petnaest država, a među njima bila je i Ukrajina. Sjedinjene dražve i njihovi europski saveznici smjesta su se pokrenuli, kako bi iskoristili nastalu geopolitičku situaciju.
Godine 1999. NATO uništava ratom Jugoslavensku federaciju, državu koja bi eventualno mogla spriječiti prodiranje NATO-a na Istok i u NATO uklapa prve zemlje bivšeg Varšavskog pakta, Češku republiku i Mađarsku. Potom, godine 2004. i godine 2009. NATO će se proširiti na Estoniju, Letoniju i Litvu (koje su prije bile dio Sovjetskog Saveza, pa na Bugarsku, Rumunjsku, Slovačku i Hrvatsku (dio nekadašnje Jugoslavije) te na Albaniju.
Ukrajina, koja se prostire na teritoriju od 600 tisuća kvadratnih kilometara ima ulogu jastuka između NATO-a i Rusije, njom prolaze i energetski koridori između Rusije i Europske Unije – ostaje međutim autonomna. Ipak postaje dijelom ‘Vijeća za sjevernoatlansku suradnju’ i godine 1994. član organizacije ‘Partnerstvo za mir’ te doprinosi operacijama ‘peacekeeping’ na Balkanu.
Godine 2002. prihvaćen je ‘Plan akcije NATO-a u Ukrajini’ i predsjednik Kučma najavljuje namjeru da uđe u NATO savez. Godine 2005. na tragu ‘narančastih revolucija’ predsjednik Juhačenko pozvan je da prisustvuje summitu u Bruxellesu. Odmah nakon toga uspostavlja se ‘intenzivan dijalog o o namjeri Ukrajine da uđe u NATO’ i 2008. održava se summit u Bukureštu, na kojem je dato zeleno svjetlo za taj čin.Godine 2009. Kijev potpisuje sporazum, koji dozvoljava prolaz kroz Ukrajinu sveg materijala potrebnog oružanim snagama u Afganistanu. Sad se čini kako je ulaz Ukrajine u NATO potpuno siguran, ali 2010 novoizabrani predsjednik Janukovič izjavljuje da se, iako nastavlja suradnju, ulazak u NATO ne nalazi na njegovom programu.
U međuvremenu NATO-u je pošlo za rukom da isplete mrežu povezanosti unutar same ukrajinske vojske. Visoki vojni kadrovi već godinama sudjeluju na tečajevima usavršavanja NATO-a u NATO Defense College u Rimu i u Oberammegau (Njemačka), gdje se obrađuju teme integracije ukrajinskih vojnih snaga s NATO-om. U isti okvir ubraja se i stvaranje nove institucije, priključene Vojnoj Akademiji Ukrajine, ‘multinacionalnog sveučilišta’, na kojem predaju nastavnici iz NATO-a. Značajno se razvila i povećala znanstveno-tehnička suradnja na polju naoružanja, kako bi potpomogla, većim međudjelovanjem, sudjelovanje oružanih snaga Ukrajine u ‘združenim operacijama mira’ pod vodstvom NATO-a.
Osim toga, ‘budući da mnogi Ukrajinci nemaju dovoljno informacija o ulozi i ciljevima Atlantskog Saveza i zadržavaju još uvijek u vlastitom pamćenju stereotipe iz vremena hladnog rata’ NATO otvara u Kijevu Centar za informiranje, koji organizira susrete i seminare kao i posjete ‘predstavnicima civilnog društva’ u vrhovnom štabu u Bruxellesu.
I budući da ne postoji samo ono što je javno vidljivo, jasno je da NATO posjeduje mrežu veza u civilnim i u vojnim krugovima daleko veću i širu od onog što izgleda. To potvrđuje zapovjedni ton kojim se generalni tajnik NATO saveza obratio 20.veljače ukrajinskim oružanim snagama, upozoravajući ih da ‘ostanu neutralne’, pod prijetnjom ‘teških negativnih posljedica za naše odnose’.
NATO sada osjeća, da sasvim sigurno već može poduzeti daljnji korak u vlastitoj ekspanziji na Istok, obuhvaćajući vjerojatno polovicu Ukrajine, dok uporno nastavlja svoju kampanju ‘protiv prevaziđenih hladnoratovskih stereotipa’.
Izvor: advance