U želji za “rasterećenjem” učenika, maksimalizira se vrijeme za usvajanje činjenica, a minimalizira za razvijanje kreativnog mišljenja. Foto: M.K.
Pročitajte reakciju Udruge za promicanje vizualne kulture OPA na predložene izmjene u Pravilniku o tjednim radnim obvezama učitelja i stručnih suradnika u osnovnoj školi.
Je li Hrvatska uistinu jedina zemlja u Europi koja smatra da su odgoj i obrazovanje za umjetnička područja pitanje osobnog izbora (talentiranih) pojedinaca, a ne nužnost i pravo svih koji čine ovo društvo?
Već gotovo dva desetljeća naš se školski sustav guši u problemima zbog loše obrazovne politike koja se vodi jeftinim birokratskim rješenjima. Kao da se radi o nekoj križaljci, u MZOŠ-u se gumicom brišu ili zacrnjuju kvadratići bez pravog uvida u ono što se događa u školama i bez vizije kakve nam škole trebaju.
Tako su 90-ih, uz velike rasprave o rasterećenju učenika, te kako interpretirati hrvatsku povijest i tradiciju u novonastaloj državi, smanjene satnice likovne, glazbene i tehničke kulture s dva na jedan sat tjedno. Bila je to još jedna, za MZOŠ, naoko kozmetička promjena unutar velike križaljke obrazovanja. Učenici su tako “rasterećeni” od svega što im omogućuje da se individualno izražavaju, da stječu praktične vještine, a najviše su rasterećeni od kulture. Rasterećenje se dogodilo i u popratnim sadržajima, jer iako nigdje nisu zabranjeni, odlasci na koncerte i u muzeje postali su teško izvedivi.
Minimaliziranjem satnice likovne, glazbene i tehničke kulture ovi su sadržaji i potpuno minorizirani. Kultura je postala nešto što se razvija i usvaja onako usput, i to samo ako se želi i ima za to “senzibiliteta”. Petnaestak godina nakon ove promjene, vode se mnoge rasprave o nakupljenim problemima te nesposobnosti školskog sustava da osigura radnu, proizvodnu, intelektualnu i kulturnu osnovu društva sposobnog da odgovori na zahtjeve suvremenog života.
Ove se godine ponovo krenulo s brisanjem – ukoliko se ne možete domisliti rješenju, svakako je lakše izbrisati čitav stupac u križaljci. Ovog puta se radi o pravima učitelja, tj. o definiranju njihovih poslova. U MZOŠ-u tako smatraju da su mnogi poslovi učitelja, a osobito oni koji nisu vezani izravno za nastavu, zapravo fiktivni. Tako se kao “benificije” učitelja (jer prema mišljenju MZOŠ-a služe isključivo brojčanom punjenju satnice nekih učitelja) navode sljedeći poslovi: razredništvo, vođenje zbora, dodatne i dopunske nastave, estetsko uređenje škole, vođenje učeničke zadruge, satničarstvo. Jedino nije posve jasno treba li ove poslove posve ukinuti ili pak očekivati od učitelja da ih rade na volonterskoj bazi. Jer, mnogi će ravnatelji potvrditi, bez ovih zaduženja nemoguće je funkcioniranje škole.
I ponovo se o mogućim promjenama raspravlja na razini birokratske računice, a bez uvida na koji će se način one odraziti na kvalitetu naših škola.
Kao udruga koja se bavi problemima vezanim uz likovnu i vizualnu edukaciju, ovdje ćemo se posebno osvrnuti na dio iz ovog članka koji se odnosi na likovnu kulturu u osnovnoj školi.
Učitelj likovne kulture ima “beneficiju” od četiri sata tjedno za estetsko uređenje škole. Onome tko to smatra beneficijom zapravo nije jasno što taj posao podrazumijeva ili ga pak smatra nevažnim.
Stoga držimo da je nužno pojasniti što estetsko uređenje škole podrazumijeva. Prije svega to je svakodnevno uređivanje prostora u kojem učenici borave (od uređivanja panoa i prostora škole do oslikavanja i uređivanja vanjskog prostora). Riječ uređivanje u ovom se kontekstu ne odnosi na vješanje dekoracija već na promišljeno “kultiviranje” prostora u kojem se boravi i uči. Tu je zatim tematsko uređivanje škole u doba blagdana: Božića, Dana kruha, Uskrsa, Fašnika… Mnogi od ovih blagdana popraćeni su i dodatnim događanjima u školi za koje se pripremaju rekviziti, scenografije i sl. Tu su i veće školske priredbe sa svim popratnim materijalima. U estetsko uređenje također spada i rad na vizalnom identitetu škole kroz pozivnice, plakate, Spomenicu, grafičko uređenje školskog lista i monografije škole (što dodatno govori koliki raspon vještina i znanja mora imati svaki učitelj likovne kulture).
Ukoliko mislite da se neke od ovih obveza mogu izvoditi u vrijeme redovne nastave likovne kulture – varate se, jer njena minimalna satnica to ne dopušta. Iz istog se razloga i odlasci u muzeje uglavnom organiziraju izvan redovite nastave likovne kulture.
Ovdje ćemo se nadovezati i samo kratko spomenuti još jednu zabludu, a ta je da se učitelji likovne kulture za nastavu pripremaju manje od ostalih učitelja. Ova je zabluda toliko duboko vezana uz sve druge zablude o ovom nastavnom predmetu, a iz nje proizlazi i pretpostavka da poslovi koje učitelji odrađuju pod estetskim uređenjem spadaju pod ostale opće poslove poput pisanja priprema.
Foto: M.K.
Do pojave učeničkih zadruga, ovakve artikulacije poslova vezanih uz estetsko uređenje i sl. došlo je kada je satnica likovne, a i ostalih “kultura” smanjena s dva na jedan sat tjedno. Ubrzo nakon smanjenja satnica, sam je školski sustav uočio da nešto s novom organizacijom rada nije u redu i da posao koji određeni učitelj u školi obavlja (bez obzira koliko sati provodi u nastavi i s koliko učenika)zahtijeva njegov pun angažman. I tako su pronađeni novi načini da se taj angažman pravno artikulira.
Također, kada je satnica likovne kulture iznosila dva sata tjedno, učenici su bili direktnije uključeni u brigu o estetskom uređenju škole, tj. u sve ono što je njihovo školsko okružje činilo kvalitetnijim i poticajnijim. U uvjetima u kojima se danas izvodi nastava likovne kulture, to je nemoguće, stoga se organiziraju mnogobrojne izvannastavne aktivnosti poput učeničkih zadruga i likovnih grupa, a osobni angažman učitelja izvan redovite nastave znatno je veći. Učiteljski se posao ne svodi na predavanje u učionici i ispravljanje domaćih zadaća. Nastava različitih predmeta je različita i svaki predmet ima svoje specifičnosti. Nerijetko su upravo učitelji likovne kulture ti koji ostaju u školi i po nekoliko sati nakon što su odradili rad “u razredu”.
Zbog smanjene satnice mnogi učitelji likovne kulture već sada rade na dvije škole, a neki i na tri. Ne smijemo smetnuti s uma da to uglavnom znači i da se pri radu u više škola osim redovne nastave uistinu umnažaju i svi dodatni poslovi. Ukoliko dođe do najavljenih promjena, ova će se brojka znatno povećati i mnoge će škole izgubiti vrijedne i profesionalne radnike koji se brinu o svemu onome što MZOŠ tako sustavno omalovažava, a što dobre škole čini vidljivima. U nekim krajevima Hrvatske već je sada praksa da se mala satnica likovne kulture raspodjeljuje učiteljima drugih nastavnih predmeta pa se tako događa da likovni predaje, primjerice, učitelj biologije. To su rijetke situacije, ali ipak postoje. Ako pretpostavimo da MZOŠ poštuje obrazovanje i profesionalnost svih učitelja, može li onda i učitelj likovnog kojem nedostaje satnica, predavati matematiku?
Ostavimo li čak po strani prava učitelja likovne kulture i ostalih učitelja, moramo se kao društvo zapitati kako se ovakva obrazovna politika odražava na generacije koje izlaze iz naših osnovnih škola.
Trebaju li nam nastavni predmeti kao što su likovni, glazbeni i tehnički? Želimo li publiku u muzejima i na koncertima? Želimo li spretne mlade kreativne ljude koji će moći konkurirati na europskom tržištu rada? Želimo li se manje sramiti zbog arhitektonskog i urbanističkog zagađenja našeg okoliša (osobito jadranske obale) i devastacije kulturnih spomenika? I želimo li se manje sramiti zbog opće nekulture i nekultiviranosti koja vlada u mnogim sektorima našeg društva?
Pitamo li se zašto su učenici u školama pod velikim stresom? U Hrvatskoj još uvijek postoji pogrešna predodžba o tome kako se uči pa se u iskrivljenoj želji za “rasterećenjem” učenika, maksimalizira vrijeme za usvajanje činjenica, a minimalizira vrijeme i prostor potrebnih za razvijanje praktičnih vještina i kreativnog mišljenja.
Doista je vrijeme da odgovorne institucije, ali i javnost, shvate da su “kreativne aktivnosti” temelj zdrave škole, zdravog i produktivnog društva te da su za razvoj mnogih životno važnih kompetencija neophodni i sadržaji koji ne spadaju u “čistu” redovitu nastavu.
Također, kao učitelji likovne kulture ne dopuštamo da se naš rad obezvrjeđuje zato što se odvija u drugačijoj formi nego rad učitelja nekih drugih nastavnih predmeta.
Provedba najavljenih izmjena dotičnog Pravilnika još će više udaljiti hrvatsko školstvo (a time i čitavo društvo) od ideje o Hrvatskoj kao “zemlji znanja”, ali i kao “zemlji sposobnosti” ili “zemlji kulture i tradicije”.
Izvor: h-alter