U tjednim nastavcima donosimo drugo izdanje knjige Marinka Čulića, TUĐMAN, I POSLIJE TUĐMANA, Zagreb: Novi Liber, 2014.
USTANI, BANOVINO! ili OPSJEDNUTOST PODJELOM BiH
Nema ničega tako čvrsto usađenog, gotovo zabetoniranog, u “povjesničaru” i političaru Tuđmanu kao uvjerenje da Bosna i Hercegovina nema budućnosti, i da je treba podijeliti. Mnogo prije nego što je raskrstio s komunizmom, pa čak i prije nego što je nedvosmisleno formulirao ideju hrvatske državne samostalnosti, on je bio siguran da BiH i bosanski Muslimani ne mogu opstati kao samostalni povijesni i politički subjekti. Nije, doduše, moguće sasvim precizno rekonstruirati kada se u njemu ta ideja rodila i zaokružila u cjelinu kakva je postala poznata široj javnosti tek koncem osamdesetih. Ali je sigurno da ju je iznosio polujavno, u privatnim političkim konverzacijama, još ranih šezdesetih godina, i da ju je vjerojatno donio s osobnom prtljagom kada se 1961. vratio, kao netom imenovani general JNA, iz Beograda u Zagreb.
Odavde se neposredno nameće nekoliko zaključaka. Prvo, Tuđman se profilirao u političara nacionalističkih shvaćanja i retorike ne u ozračju afirmacije nacionalne i političke samobitnosti svoga naroda (Hrvata), nego u ozračju negiranja drugog (bosanskih Muslimana). Ovo je jedna od ključnih činjenica njegove biografije iz šezdesetih godina, koja će presudno odrediti njegovo daljnje djelovanje, a slična je još jednoj. Odvajanje pokolebanog titoista Tuđmana od svog intelektualnog i partijskog gurua, nije počelo kritikom onoga što kod njega nije valjalo (ponajprije krutog ideološkog i stranačkog monizma), nego naprotiv onoga što je bez sumnje vrijedilo i još vrijedi (upravo tih godinama muslimanima u BiH priznato je da su “poseban narod”, i otada se oni pišu s poznatim velikim početnim slovom “M” – Muslimani).
Osim svega ovoga, kronologija Tuđmanove osobne biografije tih godina sugerira da je kod njega hrvatski nacionalizam (koji u lošim stereotipima slovi kao obrambeni), sazrijevao i stasao pod utjecajem srpskog nacionalizma (koji naprotiv slovi kao agresivan i ekspanzivan). Ima čak mišljenja da je Tuđmanov antibosanski i antimuslimanski stav izravno ponikao u beogradskim generalskim krugovima, gdje se on naučio vjerovati kako je srpski nacionalizam racionalan i prikladan za dogovore i pogodbe, dok s muslimanskim (bošnjačkim) stvari stoje sasvim suprotno. Ovome, međutim, proturječi činjenica da je Tuđman još šezdesetih izrastao u, uvjetno kazano, nacionalističku megazvijezdu”, koja će čekati da se njegovi nacionalistički parnjaci pojave na srpskoj strani barem jedno desetljeće, a na muslimanskoj i dva (donekle je s njime usporediv samo Dobrica Ćosić, no njegov razilazak s Titom šezdesetih ipak je manje dramatičan, a što je još važnije, Ćosić se i nije nametnuo kao toliko ključna figura u srpskom nacionalizmu koliko Tuđman u hrvatskom).
No, sam će Tuđman s vremena na vrijeme indirektno podgrijavati tezu o beogradskim korijenima svoga antibosanstva i antimuslimanstva, govoreći više puta o radikalnoj nepomirljivosti srpstva prema Muslimanima. To će devedesetih godina biti korišteno i u dnevno-političke svrhe, jer se dokazivalo da je ta nepomirljivost dovoljan dokaz kako su Srbi, a ne Hrvati, prvi krenuli u nijekanje i komadanje BiH. Stvarno se, međutim, Tuđman već šezdesetih bacio u grozničavo, da se ne kaže ljubomorno, traženje izvorno hrvatskog uporišta za tezu da je BiH komunistička izmišljotina i da je najbolje tu iluziju zatrijeti još u zametku, dok još nije uhvatila korijena. On je to shvatio i kao svoju osobnu pionirsku političku misiju, o kojoj tek treba osvijestiti Hrvate, koji su za njegovog službovanja u Beogradu hrkali onako temeljito kmetski kako su hrkali Krležini Kumrovčani kada ih je Tito posjetio nakon povratka iz Moskve.
No, misionar Tuđman dugo po povratku u Zagreb nije imao zamjetnijeg uspjeha, i to čak ni u krugu relativnih istomišljenika. Stipe Mesić svjedočio je 1998. u zagrebačkom tjedniku Nacional da je i desetak godina kasnije, na sjedeljkama u krugu poraženih hrvatskih “proljećara”, koji su se održavali u stanu prvakinje Hrvatskog proljeća Savke Dabčević-Kučar, beogradski povratnik ostajao usamljen. “Oko Bosne”, kazuje Mesić, “Tuđman nas je već tada uvjeravao kako su republičke granice nepravedne, kako je Bosna umjetna Titova tvorevina i kako je trebala pripasti Hrvatskoj.” Najčešće bi mu, veli Mesić, odgovarao general Ivan Šibl, koji bi mu “vrlo duhovito replicirao, što je Tuđmana, koji je bez ikakva smisla za humor, ljutilo”. Ova zgoda živo odražava Tuđmanove odnose s “proljećarima”, koji nikada nisu bili previše srdačni s njime, a distancu je ponajviše održavalo upravo različito gledanje na bosansko pitanje.
No, Tuđman će svoje nesporazume s Dabčević-Kučar, Tripalom, Šiblom, Haramijom i ostalima uvijek prebacivati na drugi razboj, tumačeći ih njihovom navodnom kolebljivošću i kunktatorstvom. Kada je 1990. došao na vlast, to će im i otvoreno reći, a u međuvremenu se zadovoljavao povremenim pakosnim prijekorima i predbacivanjima, kao 1981. godine kada je u povodu prvog sudskog procesa pokrenutog protiv njega napisao prvacima Hrvatskog proljeća: “Dosad ste šutjeli. I šutnja je u neka doba – najrječitiji govor! Ali samo za one što znaju slušati i prigušeno bilo zdvojna i uznemirena puka.”[1] Premda im to nije nikada otvoreno rekao, Tuđman je u osnovi optuživao “proljećare” za mačekovski grijeh nečinjenja, s tim što je u ovom slučaju sve to imalo i jednu osobnu notu.
Vrativši se iz Beograda, gdje je prestala njegova vojna karijera, u Zagreb, gdje mu je nedugo poslije oduzeta i članska iskaznica Saveza komunista Jugoslavije, Tuđman nikako nije mogao razumjeti da su obje ove žrtve učinjene uzalud. Hrvatska je svog budućeg predsjednika dočekala kao uspavana i nagluha domovina koja nije bila sposobna čuti njegove nacionalističke trube, i tek će više od dva desetljeća kasnije biti spremna da ga krotko slijedi u vratolomnoj avanturi koja će sudbinski odrediti budućnost i nje i susjedne BiH. Ali, Tuđman nije imao vremena toliko čekati i počeo je tražiti oslonac u nacionalistima čvrste, revolucionarne orijentacije, što ga je već šezdesetih odvelo na noge hrvatske, ponajprije hercegovačke političke emigracije, što će presudno utjecati na njegovu kasniju viziju “trupnog” nacionalističkog pokreta.
Istodobno, on će postaviti i čvrste, do danas nepromijenjene idejne temelje tom pokretu, time što se već ranih šezdesetih zainteresirao za iskustvo Banovine Hrvatske i odmah zauzeo afirmativan stav prema njoj. Tada je još bio član SK i vjerovao je da ovim ne izlazi iz okvira marksističkog pogleda na svijet, a najmanje da ih time ruši. Naprotiv, upravo je iz krutog i štreberskog čitanja marksističkih čitanki i proizišao njegov blagonaklon stav prema Banovini. On je, naime, kao i mnogi drugi komunisti koji se nisu razišli od SK jer su ga idejno nadrasli nego zato što nisu mogli slijediti ni njegove minimalne transformacije, čvrsto vjerovao u “znanstvenu” utemeljenost socijalizma, tvrdo držeći da se povijest događa prema stamenim i uvijek provjerljivim “zakonima društvenog razvitka”.[2] A jedan od takvih zakona, koji je pretvorio u svoje najomiljenije povijesno geslo, Tuđman je našao u tezi o povijesti kao kruženju jednih istih događaja. Preuzeo ju je od “velikog mudraca kralja Salomona”, čiju misao citira u Bespućima: “Što je ono što jeste? Upravo ono što je bilo. Što je ono što je bilo? Upravo ono što jest. Pod suncem ništa nova.”
Koliko je Tuđman fasciniran tom navodnom “kružnošću” povijesti, svjedoči to što je ovu gotovo sedamsto stranica debelu knjižurinu započeo upravo apologijom cikličnosti povijesti: “Stara je i poznata spoznaja da u povijesti nema slučajnosti. I, u biti, gotovo ništa nova.” Već je u analizama nezavisnih hrvatskih novina ranih devedesetih uočeno da je Tuđman ovaj svoj kružni determinizam primijenio na noviju hrvatsku povijest i ugradio je u svoj politički program. Na toj osnovi radio je paralelograme većeg broja povijesnih zbivanja, kao što su međusobni sukobi povijesnih hrvatskih vladara, ili rješavanje hrvatsko-srpskih odnosa kroz izravnu pogodbu njihovih čelnih ljudi i poglavara. Tako mu je sporazum Stjepan Radić-Svetozar Pribićević dugo služio kao uzor da i on nađe “svog Pribićevića”, kojeg je shvaćao kao hrvatskog Srbina koji se ne odriče svog etničkog porijekla (kao u rastvoru američkog “melting pota”), ali ga dobrovoljno ipak utapa u kupci hrvatskog državotvorstva. Ipak, najvažniji parnjak do kojeg je Tuđman na ovaj način došao, proizišao je iz njegove procjene da današnji hrvatski politički prvaci trebaju, po ugledu na Vladka Mačeka, naći na srpskoj strani neku suvremenu repliku kneza Pavla, odnosno Dragiše Cvetkovića. Njih trojica su uoči Drugog svjetskog rata pokušali spasiti Kraljevinu Jugoslaviju od galopirajućeg međunacionalnog amoka i raspada tako što su namjeravali stvoriti više etničko-geografskih banovina.
Tako je najprije ustanovljena Banovina Hrvatska, koja je obuhvatila veliki dio Bosne i Hercegovine, pa i manji dio današnje Srbije (s druge strane, manji dijelovi sjeveroistočne Hrvatske pripali su Srbiji). Zaljubljen u svoje povijesne krugove koji fotografski preslikavaju prošlost na sadašnjost, Tuđman je došao do čvrstog zaključka da istu takvu teritorijalnu i etničku komasaciju treba, uz manje modifikacije, obaviti i danas. Poslije će izvršiti i odgovarajuću podjelu novih-starih povijesnih rola, dodijelivši sebi ulogu Mačeka, dok je Slobodana Miloševića zapalo da igra Dragišu Cvetkovića. Bila je to kruna Tuđmanovog shvaćanja povijesti kao ukoričene zbirke starih recepata po kojima se mogu spravljati i događaji koji upravo traju ili tek predstoje. Ali, koliko god se može reći da je Tuđman puna tri desetljeća samo čekao da se pojavi netko s kim će realizirati taj ključni recept, ne bi bilo dobro preskočiti ovo dugo razdoblje, jer je to vrijeme njegovog postupnog samoizgrađivanja u nacionalista kakvoga danas poznajemo.
Početak tog pripremnog razdoblja pada u rane šezdesete (1964.), kada je Tuđman saslušan pred posebnom partijskom komisijom (Komisija za historiju SKH), gdje je morao odgovarati na unakrsna pitanja u vezi Banovine Hrvatske. Strogim ispitivačima zapela je za oko njegova ocjena da je “sporazum Cvetković-Maček ipak bio korak naprijed u odnosu na ranije stanje”, te da je “njime uglavnom bilo riješeno nacionalno pitanje jedne od ugnjetenih nacija, i to najveće, hrvatske, a to je uostalom bio zahtjev KPJ i KPH”. Oprezno objašnjavajući što je pod ovim mislio, Tuđman je morao proći kroz prilično ponižavajuće komisijsko ispitivanje, ispunjeno oštrim upadicama pa i sarkastičnim smijehom, tako da je izgledalo da mora biti više nego zadovoljan što se tad izvukao. Stvarno je, međutim, to bio njegov mali trijumf, jer je on tada prvi put jednom kompetentnom stranačkom tijelu, koje je vodio čelni čovjek ondašnje komunističke nomenklature, Vladimir Bakarić, upravo “nacrtao” da će, čim ojača, nasrnuti na zaglavni kamen jugoslavenskog federalizma – na Bosnu i Hercegovinu.
Istina, tada još ni Tuđman nije povezivao podjelu BiH s raspadom Jugoslavije, tj. vjerovao je da se BiH može podijeliti i tako da to ne dovede u pitanje opstanak Jugoslavije. Dakle, nakana mu je bila bukvalno preslikati banovinski federalizam monarhijske Jugoslavije u njenu socijalističku sljednicu. U spomenutom saslušanju pred Komisijom CK SKH Tuđman je branio stav da je stvaranjem Banovine Hrvatske buržoazija kraljevske Jugoslavije ipak počela rješavati nacionalno pitanje u dotad unitarnoj monarhiji i tako, i ne znajući, komunistima obavila pola posla. Bilo je, naime, potrebno samo oteti “barjak nacionalne borbe” buržoaziji, što je toliko “olakšavalo revolucionarnu klasnu borbu” da je pobjeda komunista bila nadohvat ruke. Ovoj temi Tuđman će se vratiti i nekoliko godina kasnije (1969.) u knjizi Velike ideje i mali narodi, gdje tvrdi da je sporazum Cvetković-Maček pogodio “podjednako sve separatističke i unitarističke snage”. To je praktički značilo da je jedino tim sporazumom mogao biti utrt put komunistima da očuvaju Jugoslaviju i od separatista, koji je nisu htjeli nikakvu, i od unitarista, koji je nisu htjeli išaranu federalnim granicama.
No, konzekvence ovakve “obrane” Jugoslavije bile su jasne. Ona je, po Tuđmanu, održiva jedino uz uvjet da se prekriži BiH, koja je, reći će kasnije kada se o tome moglo slobodnije govoriti, “nekada bila čisto hrvatska i katolička zemlja”, ali je “izmijenjena silom turske i srpske penetracije”.[3] Zanimljivo je da je Tuđman bio toliko zaokupljen BiH da ju je smatrao i ključem mirne demontaže Jugoslavije, samo što je ovaj put taj ključ bio okrenut na drugu stranu. U hrvatskim nacionalističkim krugovima tvrdilo se, naime, da se osamostaljenje novih država u Jugoslaviji ne može dogoditi ako BiH ostane cjelovita i samostalna. Podjela BiH bila je, dakle, imperativ koliko očuvanja Jugoslavije, toliko i njenog razdvajanja. Riječ, bez dvojbe, o opsesiji Bosnom, što je i dovelo do prije spomenutog paradoksa da se u hrvatskim nacionalističkim krugovima podjelu BiH vrijednosno tretira čak iznad samostalnosti Hrvatske.
Zapravo bi se moglo reći da je Tuđman samoga sebe zadužio za sistematično osporavanje BiH pod svim i svakakvim okolnostima, smatrajući to nekom vrstom svog osobnog povijesnog poziva, i jedva čekajući da može objaviti kako je taj njegov obol kristalizaciji južnoslavenskih nacija dao ploda. Tako će na 4. saboru svog HDZ-a, u veljači 1998., slavodobitno objaviti da je “na tlu Bosne i Hercegovine, u razdoblju u kojem živimo, došlo do raspada ne samo socijalističkog sustava, nego su se raspale i sve višenacionalne državne zajednice u Europi”. Ovo, razumije se, uopće ne stoji – nijedna među zapadnoevropskim višenacionalnim državama (Švicarska, Velika Britanija, Belgija, Nizozemska, Španjolska) nije se raspala, štoviše, nije se to dogodilo ni sa samom BiH, no Tuđman te zemlje očito tretira samo kao posljednje pošteđene džepove u pobjedonosnom maršu novih nacija. Još u Velikim idejama i malim narodima zapisat će da je dvadeseto stoljeće vrijeme konačnog trijumfa “nacija i afirmacije nacionalne samostalnosti i suverenosti pojedinih nacija, nasuprot svim onim različitim teorijama što su u prošlom stoljeću, najprije u ime socijalističkog internacionalizma, predviđale propadanje užih nacionalnih individualnosti i stapanje manjih etničkih skupina u veće cjeline”.
Ipak, Tuđman tada još nije vjerovao da se ovo odnosi i na socijalističku Jugoslaviju, štoviše, smatrao je da njeno ponovno uspostavljanje “na programu pune samostalnosti, poštivanja samobitnosti i prava samoodređenja svakog naroda… jamačno ima svoje višeznačno značenje”. Jedino Bosnu i Hercegovinu nije okrznula Tuđmanova milost, nego se baš na njoj iskaljivala mrzovolja prema višeetničkim državama koja je u ovom razočaranom vjerniku socijalističkog federalizma iz godine u godinu rasla. Ovo tim više pada u oči što je on u ono vrijeme pokazivao naglašene simpatije prema “malim narodima”, upozoravajući, pod prepoznatljivim Titovim utjecajem, na opasnost da oni budu zgnječeni kliještima “velikih ideja”, među kojima dominiraju “neoimperijalizam” i “neostaljinizam”. No, poslije će baš on pervertirati odnos prema malim narodima, namećući im isti onaj zakon darvinističkog proždiranja što ga prema njima iskazuju snagatori “velikih ideja”. Žarki zagovornik “malih naroda” tako je konvertirao u epigona “velikih ideja”, potajno nesretan što narod iz kojeg je ponikao nije brojniji, a zemlja kojoj je postao predsjednikom veća, kako bi se riješio ovog liliputanskog grča. U tom svjetlu bilo je očekivano da će s vremenom u njemu rasti ekspanzionističke težnje prema susjednim zemljama, pri čemu je prema već uhodanim šablonama najprije dolazila u obzir neka u kojoj Hrvati čine zamašniji dio stanovništva. Po mogućnosti geografski i emotivno što naslonjeniji na matičnu hrvatsku državu. Bosna i Hercegovina najbolje odgovara tom opisu.
Pritom je BiH bila samo “realni” minimum Tuđmanovih teritorijalnih pretenzija, a on je zapravo želio više, što je najcjelovitije iznio u članku “Nacrt programskih osnova Hrvatskog narodnog i socijalističkog pokreta” iz 1977. (prvi put objavljeno u knjizi Usudbene povjestice, 1995.). Ondje on traži reviziju republičkih granica tadašnje SFRJ, tvrdeći da su one po dvije osnovice na štetu Hrvatske – “jer su iz povijesnih granica Hrvatske (trojedne) kraljevine, Hrvatskoj oduzeti i Srijem i Boka Kotorska”, a po “prirodnom pravu nisu joj priključeni čisto hrvatski krajevi iz Bosne i Hercegovine (koji su bili ušli čak i u Banovinu Hrvatsku 1939.), a niti hrvatski dio Bačke (sa Suboticom)”. Tuđman će za ovu graničnu “otimačinu” oštro napasti komunističke vlasti, a među njima posebno hrvatske, mašući njihovom “anacionalnošću” i plašljivošću kao hipotekom kojom se prema potrebi može pljusnuti i po Socijaldemokratskoj partiji Hrvatske, nasljednici reformiranih komunista.
No, dobro je znao da ovo kombiniranje “povijesnog” i “prirodnog” prava – poslije tipično za srpske maksimalističke zahtjeve – ne može proći. Za tim će kasnije posezati više iz propagandnih razloga, da raspali nacionalističke strasti u Hrvatskoj – kao u tjedniku Polet 1989., gdje je izjavio da je “čitav Srijem do Zemuna pripadao Hrvatskoj” – a istodobno će teritorijalne revandikacije fokusirati samo na BiH. Ovome je vjerojatno pomogla i činjenica da je on u međuvremenu, u Bespućima dao “teorijsku podlogu” za preseljenje naroda – kasnije poznato pod nazivom “humano preseljenje”, koje se može shvatiti i kao alternativa za potpuno “prekapanje” tadašnjih međurepubličkih granica. U knjizi on kaže da nasilna preseljenja mogu dovesti do “većeg sklada nacionalnog sastava pučanstva i državnih granica pojedinih zemalja”[4], dok “miješanje pučanstva” može izazvati “takve poremetnje u etničkim i državnim zajednicama koje mogu dovesti do komešanja i sukoba s dalekosežnim posljedicama”.
Ove stavove on će primijeniti i na samu BiH, ali opet u goroj varijanti nego za ostatak zemlje, jer se ovdje preseljenje stanovništva ne pojavljuje kao alternativa nego kao dopuna teritorijalnom razgraničenju. Bosna bi, dakle, imala biti podvrgnuta dvostrukom – teritorijalnom i demografskom – inženjeringu moćnijih susjeda. Da bi se to opravdalo, slika Bosne i Hercegovine morala je biti prezentirana u najmračnijim tonovima. S jedne strane, Tuđman za nju kaže da je “stvorena turskom okupacijom hrvatskog teritorija”, što je u “drastičnoj suprotnosti s time da se vodstvo SFRJ svuda u svijetu zauzima za ukidanje svih kolonijalnih zaostataka” (Usudbene povjestice, 1995.). BiH je, dakle, kolonizirani dio Hrvatske, na koji ona ima legitimno pravo do današnjih dana, a to što će dio prepustiti Srbima samo je izraz njene dobre volje. S druge strane, Tuđman jednako radikalno niječe i etnički subjektivitet Muslimana, kao najbrojnijeg naroda BiH, uvjeren da je “muslimanska vjera nastala stjecajem povijesnih okolnosti u okviru njegovog (hrvatskog – op. a.) nacionalnog bića”.
I u više navrata kasnije Tuđman će izjaviti da su “Muslimani povijesno, govorno i geopolitički izvorno pretežito Hrvati” (njemački tjednik Focus, 1995.). Da bi na svaki način dokazao kako su ovi hrvatski korijeni u bosanskih Muslimana ostali živi do danas, on je još zarana upadao i u najsumnjivije logičke konstrukcije. Tako je u Velikim idejama i malim narodima zapisao da je veliki dio muslimanskog naroda bio “spremnim da prihvati koncepciju NDH”[5], što je u opreci s njegovim općim podcjenjivanjem utjecaja koji su u običnom puku imali Pavelićev režim i ustaški pokret. Taj pokret je, reći će kasnije, “po broju bio neznatan”, i u vrijeme “najveće jačine imali su 60 tisuća članova od Sutle do Drine” (4. sabor HDZ-a, 1998.). No, ne može se reći da uza sav nadmeni paternalizam Tuđman nije ulagao stanovitog truda, jasno, u okviru poznate krute duhovne konstitucije, da privuče bosanske Muslimane, iako je završni efekt najviše sličio medvjeđem zagrljaju.
On ipak prema njima nije iskazivao, barem ne eksplicitno, onoliko uvredljivog omalovažavanja i pakosti – koja kao da raste s količinom patnje koju podnose – kao prema Židovima. Kako već rekosmo, Bespuća su pravi herbarij šovinističke idiosinkrazije, pretrpan najotrovnijim izjavama izrečenim na račun židovstva, koje je on slagao „analitički” hladno i bez ograda, čak i kada se radilo o izljevima najprimitivnijeg antisemitizma i rasizma. Tako se na 395. stranici ove knjige našla izjava osnivača protestantizma Martina Luthera da su Židovi “kao kuga, zaraza i nesreća”. Nju Tuđman mirno objašnjava sve većim židovskim useljavanjem u njemačke zemlje, te činjenicom da je reformacija držala kako Židovi ugrožavaju kršćanstvo isto koliko ga rimski pape izopćavaju. U narednom primjeru bit će još izravniji, pa se upušta u pseudoznanstveno razglabanje antisemitizma, propitujući koliko su sami Židovi krivi za izopćavanje kojem su podvrgavani tokom stoljeća urastanjem u narode s kojima su se miješali. Odavde izvodi i onaj zaključak koji je ključan za njegovo poimanje židovskih stradanja, a to je da su sami Židovi “izazvali mržnju prema sebi”, time što su uporno zadržavali svoje “kozmopolitsko-internacionalističke ideje”, koje su s pravom izazivale odbojnost kao “anacionalne, a ponekad i protunacionalne”.[6] Kada se odavde opet vratimo bosanskim Muslimanima, doista može izgledati da Tuđman koristi oštre riječi o njima s onom skrivenom privrženošću kojom otac, zabrinut za odgoj svoje djece, koristi pljuske ili klečanje na kukuruzu. Ali, to zapravo govori samo o različitoj razini aspiracija prema Muslimanima (Bošnjacima) i prema BiH, tj. o potrebi da se te aspiracije ne prokockaju pretjeranim mahanjem verbalnom batinom. U stvarnosti, on njima predbacuje ono isto što i Židovima, a to je pad u anacionalni grijeh univerzalizma, koji je u ovom slučaju čak i veći zbog još naglašenije religijske izdvojenosti i, što je posebno važno, zbog toga što još opasnije razara i “odnarođuje” hrvatsko nacionalno biće.
Zna li se da je Tuđman u jednom razdoblju – nakon što je propao pokušaj da svoju stranku predstavi kao “demokršćansku” i uključi je u evropsku asocijaciju demokršćanskih stranaka – oštro istupao čak i protiv katoličkog univerzalizma, lako je zamisliti kakav tek gnjev u njemu izaziva univerzalizam islama. Još je lakše zamisliti s kakvom je sladostrašću on kroz režimske medije popularizirao one autore (Samuel Huntington, Henry Kissinger) koji su u novije vrijeme varirali staru tezu Oswalda Spenglera o nepomirljivosti civilizacija koje žive jedna uz drugu. Štoviše, Tuđman je dugo vjerovao, a vjeruje i danas (autor je knjigu, podsjećamo, objavio 1999. – op. ur.), da stavovi tih autora zapravo odražavaju unutrašnji glas velikih zapadnih zemalja, koje su u diskreciji navodno odlučile jednom zasvagda rasjeći bosanski civilizacijski čvor. Odatle i čvrsta uvjerenost da je baš njemu pripala uloga da kristijanizira dio BiH i od nje napravi novi bedem katoličanstva, jer na Zapadu navodno priželjkuju da Hrvatska opet preuzme ulogu antemurale christianitatis koju je igrala u dugom razdoblju evropske povijesti.
Posljednji američki ambasador u SFRJ, Warren Zimmerman, bio je zapanjen kada je došao u priliku da se prvi put susretne s tom prozelitističkom groznicom šefa jedne male države, koji je bio iskreno uvjeren da mu je Zapad namijenio ulogu graničara prema religijski (muslimani) i civilizacijski (pravoslavci) drugorazrednom Istoku. U knjizi Izvori jedne katastrofe Zimmerman piše da ga je u siječnju 1992. Tuđman “preko sat vremena uvjeravao da Bosnu treba podijeliti između Hrvatske i Srbije. U svim mojim godinama rada u Jugoslaviji, nikada nisam vodio tako iznenađujući pojedinačni razgovor kao u toj prilici”, primjećuje Zimmerman. Zatim opisuje detalje tog čudačkog razgovora, koji vrijedi šire citirati: “Tuđman je počeo s 15-minutnim monologom. Upravo je bio primio delegaciju bosanskih Hrvata, koji su ga izvijestili da se osjećaju ugroženi Izetbegovićevom politikom. Tuđmanov opis te politike oduzimao je dah. Muslimani, rekao je, žele stvoriti islamsku fundamentalističku državu, i to tako što će Bosnu preplaviti s 500.000 Turaka. Izetbegović u rukama ima i demografski adut. On vodi politiku tajnog nagrađivanja velikih obitelji, pa će za nekoliko godina Muslimani u Bosni postati većina (u to su doba činili 44 posto stanovništva).
Utjecaj islamske Bosne će se onda proširiti kroz Sandžak i Kosovo (muslimanski dio Srbije) na Tursku i Libiju. Izetbegović je fundamentalistički predstavnik Turske s kojom zajedno kuje urotu o stvaranju Velike Bosne. Katolici i pravoslavci će nestati s lica zemlje. Kažem vam, gospodine veleposlaniče, ako mi u Hrvatskoj prepustimo Hrvate u Bosni takvoj sudbini, oni će se okrenuti protiv nas. Neki od njih će postati teroristi, a budite sigurni da u svojim osvetničkim akcijama neće poštedjeti Zagreb.” Zimmerman dalje piše kako mu je Tuđman “priznao da je ove tlapnje razglabao s Miloševićem, s čelništvom Jugoslavenske armije i s bosanskim Srbima i svi se slažu da je jedino rješenje podjela Bosne i Hercegovine između Srbije i Hrvatske. Tuđman je velikodušno pridodao da ne ustrajava na podjeli pola-pola. Neka Milošević uzme veći dio; ionako ga kontrolira. Mi ćemo se zadovoljiti s manje od 50 posto. Spremni smo Muslimanima prepustiti mali dio oko Sarajeva. To im se neće svidjeti, ali stabilni Balkan je moguć jedino ako se promijene bosanske granice, pa što god Muslimani o tome mislili.”
U nastavku se Zimmerman usprotivio ovakvom viđenju, tvrdeći da Izetbegović nije radikalni fundamentalist i da SAD neće dopustiti podjelu BiH. Ali, Tuđman nije popuštao, štoviše optužio je SAD da uopće ne razumije o čemu se ovdje radi. “Velika muslimanska država”, rekao je ljutito, “nije opasnost samo za Srbiju i Hrvatsku. Ona predstavlja opasnost i za Europu i Sjedinjene Države. Razlog zbog kojeg tamo nema mira je taj što se nije dobro pristupilo bosanskim Srbima. Nove granice će riješiti njihove probleme i smanjiti napetosti.” Premda je ovaj zajapureni razgovor dvojice ljudi koji se jedva razumiju došao do ruba otvorene svađe, ne bi bilo dobro samo iz njega izvlačiti zaključke o odnosu Sjedinjenih Država i drugih zapadnih zemalja prema BiH. Njihov stav prema bosanskom pitanju dugo je bio, a djelomično je i danas, ispunjen kolebljivošću a nerijetko i konfuzijom i notornim nelogičnostima. Osnovna je nelogičnost to što je međunarodna zajednica puno lakše priznala nezavisnost BiH nego njenu cjelovitost, kao da se dugo dvojilo moraju li te dvije stvari uopće ići zajedno.
Tako se cijelo vrijeme nametao dojam da je smisao mirovnog procesa u BiH ne osigurati integritet ove zemlje nego kontrolirano zadovoljiti teritorijalne pretenzije Srbije i Hrvatske, kako bi se “relaksiralo” njihove agresivne apetite i zadržalo ih se na podnošljivoj razini. Najjasnije se to vidjelo početkom 1994. kada je potpisan Washingtonski sporazum, kojim je stvorena bošnjačko-hrvatska Federacija, a jednim stavkom sporazuma (doduše neobaveznim) otvorena je mogućnost da se taj dio BiH konfederalno poveže s Hrvatskom. Sa samo malo geopolitičke mašte, a nje Tuđmanu nikada nije nedostajalo, lako je bilo zamisliti taj konfederalni plašt što ga je Hrvatska dobila pravo prebaciti preko BiH, kao slabo prikrivenu repliku banovinske Hrvatske. Doduše, poslije će u Daytonskom sporazumu (koncem 1995.) ta konfederalna klauzula otpasti, a umjesto nje ugrađena je sasvim nejasna i neuhvatljiva odredba o “posebnim odnosima” bošnjačko-hrvatskog “entiteta” s Hrvatskom, a srpskog s Jugoslavijom.
No, Tuđman je i dalje ostao intimno uvjeren da je nova BiH skrojena po njegovim zamislima, samo što zapadni sponzori bosanskog mirovnog plana to ne žele naglas priznati. Ugađajući toj njegovoj fiksaciji, hrvatski režimski mediji nazvali su svog umišljenog šefa imenom koje savršeno odgovara toj mesijanskoj uobrazilji, pomiješanoj s jakom primjesom političkog patrijarhalizma – “otac Daytona”. Kako je, međutim, međunarodna zajednica nakon Daytonskog sporazuma odlučila snažno vojno i politički stati iza novog mirovnog rješenja, stvarajući neku vrstu neproglašenog protektorata u BiH, bilo je jasno da otvoreni pokušaji podjele ove zemlje više ne mogu proći. Uza sve proturječnosti međunarodne politike u BiH, Daytonski sporazum ipak je bio, a takav je i danas, najznačajniji i najskuplji mirovni projekt svjetske zajednice, i stvoreno je uvjerenje da se ni po koju cijenu ne može dozvoliti da propadne.
Tako je Tuđman bio prisiljen da svoje apetite u BiH zadrži na razini verbalne aneksije, i to pretežno u funkciji toga da psihološki i propagandno kompenzira ustupke koje je morao dati. Najveći takav ustupak bilo je ukidanje “Herceg-Bosne”, koja je osnovana s tobožnjom namjerom da zaštiti nacionalne interese Hrvata u BiH. Stvarno je, međutim, zaštitu tih interesa teritorijalizirala na relativno uskom prostoru jugozapadne BiH, gdje je živjela izrazita većina Hrvata, uz otvoreno stimuliranje pa i prisiljavanje hrvatskog življa iz srednje i sjeverne Bosne da se tu doseli. Tako je stvarana etnička i paramilitarna (odlično naoružana, ali nikada priznata) osnovica najprije za odcjepljenje tog dijela Bosne i Hercegovine tokom hrvatsko-muslimanskog rata. Kada su, pak, Sjedinjene Države čvrsto odlučile zaustaviti i isključiti sukobe i dojučerašnje ratne protivnike uvezati u Federaciju BiH, oglasio se Tuđman i objavio da Hrvati pristaju na obustavu rata jedino ako dođe do političko-teritorijalnog povezivanja Federacije i Hrvatske.
Zanimljivo je da je politička odluka da se pripremi osnivanje “Herceg-Bosne”, koja je u početku radno nazvana “Hrvatskom banovinom u BiH”, donesena još u ljeto 1991., na sastanku što ga je 19. i 20. lipnja u Zagrebu, Tuđman održao s grupom budućih rukovodilaca ove paradržave. Bilo je to više od pola godine prije međunarodnog priznanja Hrvatske, što i simbolički potkrjepljuje prije iznijetu tvrdnju da se Tuđman oformio u nacionalističkog agresora na BiH prije nego što se habilitirao kao “osloboditelj” vlastite nacije. U istoj mjeri to potvrđuje i činjenica da je od zagrebačkog utemeljiteljskog sastanka do rata u BiH prošlo još više vremena. To znači da Hrvati u BiH nisu osnivali, na Tuđmanov poticaj, svoju paradržavu kao odgovor na srpsku agresiju na Bosnu, kako se i danas zapaljeno tvrdi, nego se puno prije može govoriti o projektiranoj namjeri, te o prvom signalu da će BiH biti dijeljena dogovornom podjelom posla (Hrvati će prednjačiti u političkoj, a Srbi u vojničkoj disoluciji ove zemlje). To, uostalom, jasno proizlazi i iz činjenice da je “Herceg-Bosna” službeno osnovana (studeni 1991.) gotovo dva mjeseca prije “Republike Srpske” (siječanj 1992.). I to odmah s ciljem koji nije ostavljao ni sumnje što se hoće, ni prostora za pogađanje oko eventualnog opstanka BiH.
Na jednom sastanku budućeg rukovodstva “Herceg-Bosne”, koji je nekoliko dana prethodio njenom osnutku, zaključeno je da je konačno kucnuo čas za realizaciju “vjekovnog sna – zajedničke hrvatske države”. S tim ciljem odmah su najavljeni i “pravni i politički akti” kojima će se to ujedinjenje ostvariti. To su proglašenje “Hrvatske banovine u BiH” te provođenje “referenduma za priključenje Republici Hrvatskoj”, kao prvih koraka prema “konačnom rješenju” – “stvaranju suverene Hrvatske u njenim etničkim i povijesnim (sada mogućim) granicama”. Zanimljivo je da se slična inicijativa, samo na drugoj, više simboličnoj ravni, javila čak i punu godinu prije, ali je tada ipak odbačena. Na Glavnom odboru HDZ-a, koncem 1990. predstavnici iz Hercegovine i srednje Bosne aklamacijom su tražili da se u grb Hrvatske, koji se tada usvajao, ugrade i insignije bosansko-hercegovačkih Hrvata. No, iako je prijedlog iz BiH bio frenetično pozdravljen, nije imao izgleda proći jer ga je Tuđman oštro odbacio, ukorivši predlagače jednom od svojih poznatih povremenih didaskalija o opreznom ostvarivanju krajnjih stranačkih ciljeva.
Učinio je to, međutim, s obrazloženjem koje odlično funkcionira kao optužnica kasnijoj hrvatskoj politici u BiH. Tuđman je naglasio da Hrvatska još nije ni sama međunarodno priznata država, pa bi iskazivanje pretenzija prema drugoj državi moglo biti pogubno za njenu budućnost kao samostalne države. Uz to, te riječi dobro funkcioniraju i kao najava mrcvarenja kojem je Hrvatska samu sebe izložila nakon međunarodnog priznanja. Nakon 1992. slijede godine ispunjene oštrim političkim i ekonomskim kaznama kojima je međunarodna zajednica penalizirala hrvatsku politiku u BiH, i to je razdoblje možda najveće razvojne stagnacije, u mnogo čemu i nazadovanja, Hrvatske u novije doba. Ali, Tuđman nije odustajao od početnog antibosanskog kursa, točnije, korigirao ga je samo onda i samo onoliko koliko je bilo potrebno da se odgode ili ublaže najteži udari iz svijeta.
Štoviše, njegova zasukana nepopustljivost išla je dotle da je štetama od stalnih vanjskih pritisaka priključio i iste takve štete, ako ne i veće, od iscrpljivanja hrvatske ekonomije, koja je osim vlastite nezasitne birokracije, sada morala alimentirati još jednu. Uz ovo, održavanjem meke i lako propusne granice između Hrvatske i hercegovačkog dijela BiH, “Herceg-Bosna” je svjesno profilirana u zakonom zaštićeno carstvo šverca, što je dugo bio i jedini organizirani oblik “ekonomije” u postratnom razdoblju. Ta nelojalna konkurencija bez ikakvih pravila igre osakatila je hrvatsku privredu i trgovinu posebno u dalmatinskom priobalju. Ipak, najveće štete Hrvatskoj nanijela je “Herceg-Bosna” time što je ona za Tuđmana postajala čak i značajnija što su međunarodni pritisci na nj rasli, a njegova bosanska politika postajala izoliranija u svijetu. Kao da je time “Herceg-Bosna” još više postajala intimno sidrište Tuđmanove ukupne politike, gdje su se njegove političke ideje i fantazmagorije, nakon sudara sa svim i svakim, najradije vraćale i najsigurnije osjećale.
U skladu s tim sve je više rastao i utjecaj Hercegovine i Hercegovaca na politički život u Hrvatskoj, koji je povremeno znao biti i veći od utjecaja koji je išao u obratnom smjeru. Kada su Tuđmana 1994. napustila dvojica njegovih ponajbližih suradnika, Josip Manolić i Stipe Mesić, a položaj učvrstio Hercegovac Gojko Šušak, počelo je dulje razdoblje koje se može nazvati nepotpisanom hrvatsko-hercegovačkom kohabitacijom. Ključno je pritom bilo što su se ova unutrašnja hrvatska prestrojavanja dogodila u potpunoj suprotnosti s tadašnjim međunarodnim inicijativama. Kada je, naime, potpisan Washingtonski sporazum, kojim je praktički zabranjen daljnji hrvatsko-muslimanski rat, iz Tuđmanove okolice otišli su upravo ljudi (Mesić, Manolić i poveća grupa istomišljenika) koji su bili za sređivanje hrvatsko-bošnjačkih odnosa, a primakli su mu se oni koji su bili protiv toga (Gojko Šušak, sa sve većom frakcijom radikalnih nacionalista).
Zahvaljujući tome, Tuđman je, i pored toga što je potpisivao sve mirovne planove za BiH koje su mu donosili, stalno opstruirao rješavanje krize i sve se dublje “zakopavao” u BiH. Nasuprot tome, Milošević je iskoristio jednu od gužvi koju je mirovna inicijativa izazvala među nepokornim bosanskim Srbima, i izvukao se iz Bosne (zadovoljavajući se da ostane prisutan samo posredno, preko utjecajnih deputata koji nisu vladali, ali su relativno uspješno kontrolirali situaciju). Tako se duet iz Karađorđeva raspao, ili se barem može reći da više nije eksplicitno postojao. Tuđman je ostao sam, što je sigurno unazadilo prodornost i učinkovitost njegove bosanske politike, tako da se u većoj mjeri morao osloniti na iskustvo iz rane faze nacionalističkog djelovanja, kada je uglavnom djelovao sam, ili u savezima koji su samo djelomično odgovarali njegovim aspiracijama. Zato je i dalje ostao čvrst u uvjerenju da njegove bosanske “vizije” nisu ničim dovedene u pitanje, a u tome ga nije pokolebalo ni to što je poslije Šuškove smrti (1998.) u “Herceg-Bosni” ojačao krug “mladoturaka”. Oni su ostali na poziciji priključenja “Herceg-Bosne” Hrvatskoj – štoviše, nastojali su ubrzati događaje postavljanjem zahtjeva za razvrgavanjem hrvatsko-bošnjačke Federacije i “trojnom” podjelom BiH – ali ostvarivanje toga više nisu vezali uz slijepu odanost Tuđmanu i Zagrebu.
Kada je nedugo poslije Šuškovog odlaska, HDZ BiH za predsjednika izabrao bivšeg starješinu JNA Antu Jelavića, iako se Tuđman izrijekom suprotstavio tome, počelo je novo razdoblje formalno rasformirane “Herceg-Bosne”. Njeno rukovodstvo, koje je u pravilu birano iz redova nižih aparatčika bivšeg Saveza komunista samo zato da bude podatnija i poslušnija transmisija Zagreba, sada je odjednom postalo ogledalo slabljenja Tuđmanove karizme, a samo tanki sloj ispod toga i bezizglednosti njegove bosanske politike. Što je najgore, odvajanje HDZ BiH od Tuđmana događalo se, na njegov užas, uz istodobnu pluralizaciju među političkim predstavnicima bosansko-hercegovačkih Hrvata. A to je po njegovom dubokom uvjerenju najgore što se može dogoditi jednom narodu u fazi stvaranja vlastite države, pa i dulje vrijeme nakon što se to obavi. No, u osnovi je do te pluralizacije došlo po slabom šavu koji je išao središtem Tuđmanove bosanske fantazmagorije, kojom je on uporno htio spojiti nešto što ne ide zajedno.
S jedne strane, htio je zadovoljiti “vjekovni san” Hercegovaca i spojiti ih s državom matičnog naroda, za što su oni bili jedino zainteresirani. S druge strane, htio je zadovoljiti i svoju fiksaciju o povijesti kao vječnom kruženju jednih istih događaja, i ponovo stvoriti Hrvatsku u granicama nikada zaživjele Banovine, odnosno kvislinške NDH. Te dvije stvari jednostavno se nisu dale strpati pod isti šešir. Hercegovci su, po svemu sudeći, bolje od Tuđmana shvatili da su Banovina i NDH stvorene djelovanjem unutrašnjih i posebno vanjskih činitelja kojih više nema, i samo su mlako podržali njihovo “uskrisivanje” u integralnim granicama. U suštini su bili protiv – koliko god da je nostalgija za Pavelićevom državom bila posebno ukorijenjena baš među hercegovačkim nacionalističkim integralistima – i u tome su se valjda jedino približili Bošnjacima, koji su obnovu replika ovih dviju državnih tvorevina odbijali još i više nego separatno odvajanje “Herceg-Bosne”. Tek nešto više razumijevanja za Tuđmanove “konfederalne” maštarije imali su Hrvati iz srednje i sjeverne Bosne, i to zato što njima zbog izmiješanosti s bosanskim življem nikakva rješenja partikularne secesije nisu odgovarala.
Ne čudi da nakon što se Tuđman morao pomiriti s gotovim činom pred koji su ga Hercegovci stavili izborom Ante Jelavića za predsjednika HDZ-a BiH, počinje razdoblje oštrijeg distanciranja Hrvata srednje Bosne od Zagreba. Na tome valu, nekada visoki funkcionar HDZ-a BiH Krešimir Zubak stvorio je prvu nešto veću stranku bosanskih Hrvata koja nije bila izravno klonirana u Zagrebu, i koja se odmah poslije osnutka rezolutno izjasnila za cjelovitu BiH. Ali, u širem smislu, Tuđmanu svakako pripada duhovno očinstvo i nad tom strankom. Njen je osnivač u doba boljih odnosa sa Zagrebom zažareno izjavljivao da “južno od Mostara zelena može biti samo trava”, i nije nikakvo čudo da na parlamentarnim izborima koji su ubrzo uslijedili, birači uopće nisu prepoznali novu stranku i ona je ostala u sjeni HDZ-a.
Propast konfederalnih sanja Franje Tuđmana, koja je djelomično kumovala i recesiji političkih stranaka srednjobosanskih Hrvata, jedan je od rijetkih ali kapitalnih uspjeha koje je u odnosima s njim postigao Alija Izetbegović. Još od početka devedesetih ta dvojica državnika – čije su se zemlje gotovo istodobno našle u ratu, a zatim bile i međunarodno priznate te primljene u svjetsku organizaciju – bili su kao blizanci upućeni jedan na drugog (zbog više razloga to sa Slovencem Kučanom nije bio slučaj). Ali Tuđman je u svakoj prilici htio da se zna kako njemu pripadaju pravo i počasti starijega. U tome ništa nije mijenjala činjenica što je Izetbegović, kao vođa jedne od tri bosanske nacionalne stranke koje su 1990. podijelile vlast, u osnovi bio Tuđmanov prirodni saveznik i partner. Potonji se otpočetka odnosio prema njemu kao strogi staratelj, stalno nezadovoljan što njegov pitomac nije na razini savjeta i pouka koje mu je davao, što naravno ne čudi, jer je Izetbegović u osnovi upućivan na to da dobrovoljno pristane na ulogu neke vrste stečajnog predsjednika BiH.
Drskost s kojom je Tuđman to od njega tražio išla je dotle da je, po Zimmermanu, on o tome jednom razgovarao s Miloševićem, nimalo se ne obazirući što je sastanku prisustvovao i Izetbegović. Doduše, to u neku ruku pokazuje da Izetbegović možda i nije bio toliko nepodatan savjetoprimac, kako je grmio Tuđman, što se uostalom kasnije i potvrdilo, kada je 1993. pristao na tajnu konfederaciju muslimansko-hrvatskog dijela BiH s Hrvatskom. Bilo je to gotovo godinu dana prije potpisivanja Washingtonskog sporazuma, što znači da je Tuđman već bio osigurao dovoljno vojnih, ekonomskih i drugih aduta da to, neposredno prije aktivnog uključenja međunarodne zajednice, pokuša nametnuti Izetbegoviću. Iz perspektive kasnijih zbivanja vidjelo se da to nije bilo lupanje na sasvim zamandaljena vrata, jer je i Izetbegović izgleda bio sklon nekom obliku podjele BiH, s tim da se o tome javno ne govori, zatim da to bude trojna, a ne dvojna podjela, te na kraju da se njome ne naruše vanjske granice. U takvoj podjeli Bošnjaci bi stvorili “pravu” državu barem na jednom dijelu bosanskog teritorija, dok su taktičkim pristankom na dvojnu konfederaciju samo kupovali odstupnicu prema frktavo nestrpljivom Tuđmanu.
U osnovi istu će taktiku poslije primijeniti i Amerikanci koji su 1994. pristali na konfederalno povezivanje Hrvatske i dijela BiH, ali su poduzeli sve da ta ideja odumre čim je obavila glavnu funkciju, a to je privoljeti Zagreb na obustavu hrvatsko-bošnjačkog rata i na stvaranje dvojnog sistema vojne ravnoteže s bosanskim Srbima. Tako se Izetbegović uz dosta pokunjenog uzmicanja pred Tuđmanom, ali i lukavog taktiziranja – a najviše uz pomoć izvana – ipak nekako uspio othrvati Tuđmanovom “bratskom” zagrljaju. Pokislom hrvatskom imperatoru prepušteno je da “konfederira” samo s hercegovačkim Hrvatima i šačicom Srba koji su se zadržali u sjeverozapadnom dijelu BiH, što ga je Hrvatska vojska, uz Izetbegovićevu suglasnost, zauzela u ljeto 1995. Ali, moglo bi se reći da su Tuđmanovi snovi o hrvatsko-bosanskoj konfederaciji propali i prije nego što su joj presudili američki mirovni posrednici.
Oni su se nasukali na njegovoj zadrtoj uvjerenosti kako Muslimani nisu samostalni narodni subjekt, nego islamizirani izdanak dviju pribrežnih nacija, Hrvata i Srba. Čak i kada su se muslimanski politički predstavnici opredijelili za nacionalno ime Bošnjaci, napuštajući kontroverzan i neprikladan naziv Muslimani, Tuđman se nije dao smesti, nego se odmah nastojao prilagoditi novoj situaciji. Na 4. saboru svoje stranke, 1998. godine, tobože se poveselio ovoj promjeni, izjavljujući da će to “olakšati psihičko opredjeljenje muslimana u Hrvatskoj, jer ako su u Bosni Bošnjaci muslimanske vjere, jasno je da u Hrvatskoj neće biti Bošnjaci hrvatske vjere, nego da mogu biti Hrvati muslimanske vjere”. Ovo otkriva da je Tuđman kao i Pavelić, koji je Muslimane tretirao kao “cvijet hrvatstva”, svjestan dublje ukorijenjenosti nacije od vjere, i zato mu ne smeta muslimanstvo (kao ni pravoslavlje) koje pristaje da bude uzidano u jedinstveni stup hrvatske nacije. Ali, objektivno je Tuđman pao ispod razine Pavelićevih etničkih konstrukcija, jer se prema Muslimanima ne odnosi inkluzivno, kao u NDH gdje su oni bili uključeni i u najviše organe vlasti, nego ekskluzivno, tj. držanjem na distanci, a kada je bilo moguće i na uzici. Zato je on uvijek volio biti okružen s nekoliko muslimana koji su se izjašnjavali kao Hrvati (Muhamed Zulić, Suad Rizvanbegović, Mirsad Bakšić, Armin Pohara…), ali oni nikada nisu dobivali iole značajne političke funkcije, nego su samo beživotno figurirali kao dio zamjenjivog dvorskog inventara.
Najspektakularniji dio ovog etničkog muzeja voštanih figura čine Tuđmanovi razmjerno bliski odnosi s turskim predsjednikom Suleymanom Demirelom. Ali, to čudno prijateljstvo ujedno je i najbolji dokaz besmislenosti njegovog antimuslimanstva. To antimuslimanstvo fokusirano je samo na bosanske Muslimane, iako je njihovo muslimanstvo dugo figuriralo samo na razini folklora i narodnih običaja, a iščezava kada se radi o zemljama tradicionalnog islama, i to ne samo razmjerno laičkim (Turska), nego i izrazito bigotnim (Iran). Ovo je posebno kulminiralo u toku hrvatsko-muslimanskog rata. Tada je Tuđman s jedne strane održavao tople odnose s Demirelom, s druge tetošio lokalnog muslimanskog vođu prohrvatske orijentacije, Fikreta Abdića – od kojeg je vjerojatno imao obećanje o priključenju zapadne BiH Hrvatskoj – a s treće, trpao bosanske Muslimane u konclogore koji su niknuli po Hercegovini.
Sama činjenica da se “drugi ešalon” hrvatske nacije bacalo u žicu i da se to Tuđmanu nije činilo nikakvom preprekom konačnom ujedinjenju Hrvata katoličke i muslimanske vjeroispovijesti, svjedoči da je ta ideja mogla doći jedino s ruba političke pameti. Nikako se drukčije ne može objasniti to što je Tuđman s jedne strane smatrao da je za stvaranje samostalne Hrvatske potrebna “pomirba zavađenog hrvatstva”, dok je u mnogostruko složenijem stapanju dva navodno ista naroda različite vjeroispovijesti u novoj Banovini – posegnuo za ratom i progonima. Ali koliko god te somnambulne zamisli izazvale tragičnih stradanja, postoji barem jedna utješna stvar. To je da su se te Tuđmanove etničke kule u pijesku počele raspadati pod njegovim rukama. Valjda je najbolji primjer za to skandal koji je 1998. izbio oko izbora za Miss Hrvatske, kada se htjelo spriječiti izbor Dubrovčanke Lejle Šehović. Skandal je izbio kada je iz više izvora doprlo da sam Tuđman nije htio dozvoliti da Hrvatsku na svjetskoj smotri ljepote predstavlja djevojka muslimanske vjeroispovijesti (njegova glavna opunomoćenica za estradu, Ksenija Urličić, izjavila je pred novinarima da se u izboru ljepotica Hrvatska neće držati Daytona, i da njoj osobno ne pada na pamet “voditi jednu muslimanku po svijetu”).
U čitavoj ovoj rasističkoj gunguli većini promatrača je promaklo da se Lejla Šehović izjašnjava kao Hrvatica muslimanske vjeroispovijesti, dakle upravo onako kako je Tuđman zamislio povratak muslimana u matično hrvatsko nacionalno gnijezdo. Da li je to promaklo i umornom imperatoru? Ili se, razočaran što su njegove konfederalne fikcije propale, i sam odrekao svojih nesretnih maštarija?
Izvor: tacno