Frank-Walter Steinmeier je nedavno izjavio „da je Njemačka prevelika da bi komentirala svjetsku politiku”.
Sada vidimo na što je mislio. Njemačka ne samo da je komentirala situaciju u Kijevu, već se i aktivno umiješala. Rezultat je diplomatska katastrofa.
Jesu li Merkel i Steinmeier naivni ili su samo željeli biti lukavi? Možda su namjeravali pomoći Ukrajincima ili čak da Putinu pokažu gdje mu je mjesto? Oba ova plana su se izjalovila. Bila podjela ili rat, Ukrajina će platiti visoku cijenu za to što je podlegla zapadnom iskušenju, u čemu i Njemačka ima veliku odgovornost.
Frankfurter Allgemeine Zeitung je prije samo tjedan dana slavio: „Ministar vanjskih poslova Steinmeier je samo nekoliko dana prije povratka na funkciju obećao da će uskoro provjeriti svoj autoritet.” Pohvala iz FAZ-a, koja se odnosila na nedavno zaključeni sporazum između ukrajinske vlade i opozicije, na kome je radio i Steinmeier, bila je preuranjena. Nova njemačka vanjska politika se već na samom početku suočava sa svojim ograničenjima. Međutim, diplomacija je moć percepcije, kako je to rekao stari majstor Kissinger. Svijet moramo promatrati i iz kuta drugih. A to su u ovom slučaju Rusi.
Što su ljudi iz kancelarkinog okruženja i ministarstva vanjskih poslova očekivali od Rusije kada su Kijevu ponudili sporazum o stabilizaciji i pridruživanju? Kada su ohrabrivali ukrajinsku opoziciju da se pobuni protiv – ipak izabranog – despota Janukoviča? Kada su pučističku vladu – kako ipak moramo nazvati nove gospodare u Kijevu – priznali bez oklijevanja?
Što su Rusi mislili kada je američki senator John McCain u prosincu na trgu nezavisnosti u Kijevu uzviknuo: „Ukrajinski narode! Ovo je tvoj trenutak! Slobodni svijet je uz vas! Amerika je uz vas!” I kako su se Rusi osjećali kada su boksač Kličko i plinska princeza Timošenko odmah nakon državnog udara dobili poziv na predstojeći sastanak europskih narodnih stranaka?
Putin ne želi biti partner Zapadu. On radi na svom euroazijskom velikom carstvu. Obostrano nepovjerenje je bezgranično. Uz dobre razloge na obje strane. Ali ovdje počinje jedan realni konflikt interesa. Ukrajina, to znači granica. Ona se proteže između Istoka i Zapada, stvarajući do sada nepremostivi jaz u ovoj zemlji.
Sviđa nam se kad nas naš ministar vanjakih poslova uvjerava da u Ukrajini nije riječ o „geopolitičkoj igri šaha”, već Ukrajinci treba sami da odluče o svojoj budućnosti. Međutim, Vladimir Putin ne misli u kategorijama demokratskog samoopredjeljenja i digitalne globalizacije. Ukrajina je za njega zaštitni zid, koji okružuje njegovu tvrđavu. Zato ovdje nije riječ o početku novog „hladnog rata”. Ovdje su korijeni daleko dublji. Ovo je „velika igra”, o kojoj je govorio i Radyard Kipling. Velika igra za prevlast u središnjoj Aziji, koju su u 19. stoljeću vodili Velika Britanija i Rusija.
Američki geostrateg Zbigniew Brzezinski napisao je 1989. da Ukrajina pravi razliku između toga je li Rusija „azijska imperijalna država” koja se bavi konfliktima u centralnoj Aziji ili je „moćna imperijalna država, koja obuhvaća i Aziju i Europu”.
Međunarodno pravo je ovdje od drugorazrednog značaja, kao što je to slučaj i kada je riječ o američkim napadima dronovima duž granice Pakistana ili izraelskoj okupaciji zapadnog Jordana ili kineskom proizvoljnom povlačenju granica u Južnom kineskom moru. Kada je riječ o obrani vlastitih interesa, Rusija nije jedina koja je agresivna.
Čak i da je Putin „besprijekorni demokrat”, što u stvari nikada nije bio, ne bi mogao da se odrekne Krima. Sjetimo se samo da su upravo njemačka princeza, kasnije poznata kao Katarina II ili „Velika”, i njen voljeni princ Potemkin zauzeli Krim, „od sada pa zauvijek”, dok se njemačko-baltički general Eduard Totleben zahvaljivao Aleksandru II što je tvrđava u Sevastopolju godinu dana odolijevala engleskim napadima tokom Krimskog rata.
Možda je Zapad svo ovo vrijeme radio na podjeli Ukrajine na zapadni i istočni dio. Bolje pola Ukrajine na našoj, nego cijela na ruskoj strani? U tom slučaju je onda njemačka politika daleko mudrija nego što to na prvi pogled izgleda. U svakom slučaju, svijet bi dobro prošao ukoliko bi se kriza završila otcjepljenjem Krima.
Izvor: seebiz