Gošća posljednje emisije Nedjeljom u 2 bila je srbijanska istraživačka novinarka Brankica Stanković, autorica i glavna urednica kultne emisije Insajder. Televizijski je to format koji je nastao prije deset godina na B92, mediju koji se popularno naziva devedesetdvojkom i koji ima reputaciju ozbiljne televizije na kojoj komercijalniji sadržaji teško prolaze. U tom je vremenskom rasponu nastalo gotovo 30 emisija u kojima su se obrađivale osjetljive teme poput privatizacije, duhanske mafije, nogometnog huliganstva i nasilja na stadionima, atentata na srbijanskog premijera Zorana Đinđića …
Prijelomni trenutak u postojanju emisije Insajder i istraživačkom radu Brankice Stanković bio je prosinac 2009. godine kada je saznala da je potencijalna meta atentata. Dobila je službenu potvrdu nadležnih institucija o onome što je do tada mogla samo nagađati. Visoki dužnosnik MUP-a Srbije osobno joj je rekao da joj je život ugrožen. Od tada živi pod policijskom zaštitom. Četiri godine kasnije odlučila je prekinuti šutnju te opisati i napisati ono što je proživjela.
Knjiga “Insajder: moja priča” objavljena je prije par mjeseci u izdanju Samizdata B92. Poslužila je kao konkretniji povod Aleksandru Stankoviću da svoju beogradsku kolegicu pozove u emisiju Nedjeljom u 2. Intervjuiran za uvodni prilog Nu2, Veran Matić, glavni i odgovorni urednik informativnog programa B92, izrazio je zapanjenost time što knjiga nije naišla na bitan odjek, obrazloživši da time misli na solidarnost struke, pitajući se kakva je to država/regija i kakvi su to ljudi koji ne razumiju da su ovakve knjige i ovakva pitanja iznimno bitni za medije, državu i društvo u cjelini.
Veran Matić, zapanjen što knjiga nije naišla na bitan odjek (SCREENSHOT: HRT)
U Hrvatskoj je također, otprilike dva mjeseca nakon knjige Brankice Stanković, izdana knjiga koja je donekle usporediva s autoričinom i koja također otvara pitanja mogućnosti i dosega istraživačkog novinarstva na području regije. Pet godina nakon ubojstva vlasnika Nacionala Ive Pukanića, Berislav Jelinić, bliski Pukanićev suradnik, objavio je u vlastitoj nakladi knjigu pod naslovom “Zašto je ubijen Ivo Pukanić: tko je naručio, tko je izvršio a tko i zašto nije spriječio teroristički atentat u središtu Zagreba“. Bila je to još jedna objava ograničenog dosega o čemu svjedoči mizerno pisanje medija o knjizi, kao i to da je izdana u vlastitoj nakladi. Stanković je nije ni spomenuo u svojoj emisiji, iako je govorio o Ivi Pukaniću, ali tek u kontekstu njegovog pisanja o Zoranu Đinđiću. Berislav Jelinić je u svojoj knjizi o naručitelju Pukanićevog ubojstva mogao samo nagađati. Isto vrijedi i za Brankicu Stanković koja zna da bi izvršitelj njezinog ubojstva bio Luka Bojević iz Zemunskog klana. Zna se i cijena (700 000 eura), ali naručitelj je, kao što to obično biva, skriven.
Uvodna ironija HRT-ovog “meštra”
Aleksandar Stanković je emisiju počeo u ironičnom stilu pitajući se, u ime gledatelja, koji bi mogli biti razlozi pozivanja upravo ovakve gošće. Našalio se da je to vjerojatno zato što su teme poput nogometne i građevinske mafije te korupcije u najvišim državnim tijelima, nešto što se sigurno ne dotiče Hrvatske pa se, eto, zaželio nekoga iz jedne egzotične zemlje. U nastavku emisije izgubio je sigurnost i ironijsku oštrinu. Banalizirao je gošću postavljajući joj pitanja o razlozima zbog kojih se bavi ovakvim tipom novinarstva te igra li ulogu novac kada je “glava u torbi”. Zbog takvih pitanja, rezultat ovo malo kraćih medijskih osvrta na dotičnu gošću bilo je njeno svođenje na hrabru ženu koja ne voli nepravdu, ili još kićenije, na svojevrsnog medijskog Don Quijotea. Ona je pokušala voditelju udarne HRT-ove emisije objasniti da plaća ne spada u set motiva koji novinara gone da se bavi ovakvim tipom rada, da je ne koleba ni činjenica što je majka jer da joj je i zbog djece bitno u kakvoj će zemlji odrastati budući naraštaji. Sve je to rekla bez traga arogancije u tonu, poštujući, sa svoje strane, voditelja koji se nije potrudio dublje shvatiti svoju gošću.
Berislav Jelinić je u svojoj knjizi o naručitelju Pukanićevog ubojstva mogao samo nagađati, a isto vrijedi i za Brankicu Stanković (FOTO: Lupiga.Com)
U daljnjem tijeku svog pristupa sugovornici, Stanković je, smijući se i u benignom tonu, izjavio da mu je posao, između ostaloga, tražiti logičke greške kod osoba koje mu dolaze u emisiju. Upitao je, potom, beogradsku novinarku zašto s jedne strane govori da ljudima najviše zamjera oportunizam i apolitičnost, to da ih jednostavno ne dira dubinska trulež ljudi i institucija koje su na papiru od povjerenja, a s druge je strane sama izašla na zadnje izbore samo da bi prekrižila listić. Opet mu je mirno rekla samo da joj je dosta glasanja “protiv” nekoga, a ne “za” nekoga. On je, dovodeći u uzročno-posljedičnu vezu dvije odvojene stvari, pokazao da nije razumio da su njoj konkretne političke opcije manje bitne od toga da stvori kvalitetne uvjete u kojima bi sve političke opcije koje bi se pojavile bile manje uvrjedljive za dostojanstvo glasača.
Kvalitetni uvjeti, a ne više plaće bili su ono za što se borila i na svojoj televiziji. Kvalitetni uvjeti, za Brankicu Stanković znače adekvatan prostor i više mjeseci za kvalitetnu obradu teme. Obrada teme ima svoje točno određene faze. U prvoj se fazi, objasnila je, obrađuje doslovno svaki pisani medijski trag objavljen o toj temi, čak i tzv. žutilo, kako bi se imala šira slika. Zatim se kvalitetno informira za svaku temu te radi popis sugovornika. Dodala je da je specifičnost Insajdera, to što nikome ne vjeruju u potpunosti, nakon što prikupe iscrpnu dokumentaciju od stručnjaka i drugih, u daljnjem ju radu, prije snimanja, analiziraju sami. Moglo bi se reći da je u jednom trenutku emisija pretvorena u predavanje iz područja istraživačkog novinarstva.
Snaga volje, argumenata i posvećenosti
Aleksandar Stanković, novinar koji je u svojem studiju „saslušavao“ poznate hrvatske političare i druge javne osobe, od kojih su neki bili poprilično nečiste prošlosti kada je o korupciji riječ, pitao se, poput naivnog studenta koji je tek iskusio novinarsku teoriju, kako su njegovoj prezimenjakinji neke stvari uopće prošle. Doslovno je izjavio da je njemu “fenomenalno s novinarske strane” kako se ona uspjela izboriti za takve uvjete rada, kao da je novinar lokalne tiskovine koji obrađuje dnevne, male vijesti koje ne ostavljaju traga, a ne svojevrsni brand mainstream novinarstva u Hrvatskoj. U više je navrata za slučajeve koje mu je opisivala rekao da se i u Hrvatskoj događaju slične stvari. Ono što mu nikako nije bilo jasno i zbog čega se i pretvorio u uho ispitujući sugovornicu o trikovima profesije koja je i njegova (!) bilo je to pitanje „kako“. Kako doći do toga da se odluči ne šutjeti o stvarima koje su javna tajna, kako doći do faze u kojoj se neke stvari i neki fenomeni prestaju ignorirati jer je to “jednostavno tako”.
Brankica Stanković je opet istaknula ono sto je njoj zdravorazumski jasno, a njemu se to možda ne bi uspjelo objasniti ni u još nekoliko emisija. Rekla je da se emisija poput Insajdera ne može drugačije raditi, da se to radi ili ovako, do kraja, ili nikako i da novinari koji ulaze u njezinu redakciju ni ne postavljaju pitanja o plaći ili o opasnosti koju nosi ovaj posao. Ne shvaća čuđenje onih kojima nije jasno odakle im izvori kada se zna da svaki novinar ima i mora imati svoje izvore i to u svim institucijama. Stanković je konkretizirao stvar upitavši ju kako joj je uspjelo dobiti dozvolu od urednika svoje privatne televizije da napravi emisiju o sumnjivim srpskim poduzetnicima. Ostavila je voditelja bez riječi rekavši kako joj ne može urednik direktno reći da ne smije pustiti tu emisiju jer televizija ovisi o financijama određenih ljudi iz svijeta poduzetništva. Bitno je imati argumente i sigurnost u tome da nema niti jedne netočne ili dvosmislene formulacije u emisiji. Na taj se način urednik dovodi u poziciju iz koje ne može “van” jer bi storniranje takve emisije bio direktni dokaz za stvari kojima se emisija bavi.
Stanković se pretvorio u uho ispitujući sugovornicu o trikovima profesije (SCREENSHOT: HRT)
Stanković se zapravo, kroz ovu emisiju, pokazao kao osoba koja u određenoj mjeri utjelovljuje ono sto srbijansku novinarku tišti: mirenje. Mirenje ljudi sa stvarima oko njih. O tome je ona pričala kada je istaknula da ne shvaća apolitičnost i oportunizam, ljude koji se bore samo kada ih se nešto direktno tiče. O granici mirenja i djelovanja govori se i kada je riječ o prosvjedima i pobuni, odnosno nedostatku prosvjeda i pobune u nekom konkretnom slučaju. O tome što je to ono nešto teško uhvatljivo što čini razliku i tjera pojedinca ili kolektiv da “lupi šakom o stol” i kaže “dosta”, može se govoriti i koncentrirajući se na primjer Stankovića i način na koji je pristupio ovoj sugovornici. Pokazao je da, kao novinar koji ima puno veći spektar mogućnosti djelovanja od većine hrvatskih novinara, jednostavno ne zna kako iskočiti iz pozicije u kojoj je nešto “javna tajna” i “jednostavno tako”. On ne zna kako učiniti zaokret prema djelovanju i makar za početak, guranju u fokus pitanja o (ne)postojanju pravog istraživačkog novinarstva u Hrvatskoj. On, kada je o novinarstvu riječ, utjelovljuje poznati (hrvatski) moto “ne može se, pa nećemo ni probati”. U ovoj je emisiji sugovornici pristupio, na neki način čak i senzacionalistički. Uz to, javno je izjavio ono što bi se moglo parafrazirati: imam/o što naučiti od vas. Priznao je praktički da je on kao hrvatski novinar i hrvatsko novinarstvo u cjelini u fazi postavljanja početnih pitanja i inicijalnih nesigurnosti. Onih istih početnih teškoća koje je Brankica Stanković već odavno prošla, shvativši da je zapravo i ona, tek na početku i da je bliže istini to da nije napravila “puno” od toga da je se glorificira i proglašava mjernom jedinicom za hrabrost.
Recepcija emisije
Ipak, ono što se definitivno treba priznati Aleksandru Stankoviću i zbog čega ga se treba pohvaliti je sam izbor ovakve sugovornice. Definitivno ostaje nejasno zašto ju je pozvao tek sada, imajući u vidu s jedne strane ubojstvo Pukanića iz 2008. godine, a s druge činjenicu da je ona od 2009. godine pod policijskom zaštitom zato što je pisala o stvarima za koje samo najnaivnija i/ili najideologiziranija osoba može misliti da se tiču samo Srbije. Sama je u emisiji rekla da je njezin serijal o nogometnoj mafiji izazvao pomutnju u cijeloj regiji i da je uredništvo emisije imalo brojne pozive iz Hrvatske. Ivo Pukanić, također se nije bavio stvarima koje se tiču samo Hrvatske.
Ova je sugovornica bila inspiracija puno manjem broju novinara nego što je to uobičajeno slučaj nakon Nu2. Emisija je popraćena na razini vijesti/izvještaja, a ne na razini komentara, pokušaja dublje analize. Ako je suditi po komentarima čitatelja na portalima i raspravama na forumima, postaje jasno da postoji određeni udio u javnom mnijenju koji osuđuje i sam izbor Stankovićeve gošće. S jedne strane, prigovara mu se što je izabrao ovu gošću i ovu temu u trenutku u kojem za Hrvatsku (i svijet), tvrdi se, ima bitnijih stvari, dok na najnižoj razini rasprava biva pretvorenom u čisti, ideologizirani napad s desno-konzervativnog fronta. Na jednom se forumu, bez potkrjepljenja, piše o “upornom Stankovićevom inzistiranju na temama iz susjednih država” uz neizbježnu riječ “region” koja ima prizvuk kletve. Jedan drugi forumski diskutant se pita kako je tema mafije u Srbiji bitna za Hrvatsku. U finalu forumskog napada na Aleksandra Stankovića, netko je u navali inspiracije konstatirao da mu je valjda krajnji cilj dodvoriti se regionalnim medijima kako bi prešao u njihove redove.
Hrvatska i Srbija
Upravo činjenica da je ova emisija “došla i prošla”, kao i to da postoje ljudi koji na nju reagiraju na gore opisan način, koji misle da je ova gošća nepotrebna, u ovom trenutku ili općenito, dokaz su dubine samozavaravanja prosječnog Hrvata i odsustva usmjerenosti službene politike kada je riječ o problemima koji ne samo da su bitni, nego su vjerojatno i najbitniji jer predstavljaju zdravi temelj. Jedinu i nužnu podlogu koja je povezana i s nezaposlenošću kao problemom u svezi s kojim se ipak, u odnosu na ovakve stvari, manje “zabija glava u pijesak”. Stanković je ipak bio, korak ispred presjeka hrvatskog puka, kada je prepoznao, makar nedovoljno i relativno kasno, bitnost sugovornice koju je poželio imati u emisiji. Prosječnom diskutantu s foruma koji dobiva alergijsku reakciju čim čuje prezime Stanković i silno želi vjerovati u goleme i nemjerljive razlike u mentalitetu, stupnju nacionalizma, stupnju korupcije i drugim stvarima kada je o Hrvatskoj i Srbiji riječ, vjerojatno je dovoljan “žig” Europske Unije kao dokaz uljuđenosti i nekorumpiranosti zemlje koja je 2013. ušla u “društvo odabranih”.
Ostavila je voditelja bez riječi rekavši kako joj ne može urednik direktno reći da ne smije pustiti tu emisiju (SCREENSHOT: HRT)
Razlika između Srbije i Hrvatske, ako govorimo o svijesti o korupcijskim stupovima politike i društva, ekvivalentna je razlici koja na individualnoj razini postoji između osobe koja je krenula raditi na sebi te osvijestila postojanje vlastitih psiholoških problema i obrazaca, ali ne zna točno koji su i one koja to nije. Možda je to tako jer je Srbija “dotaknula dno” i jer su neke stvari koje se tiču korupcije bile očitije, češće i više popraćene, što ne znači da ih u Hrvatskoj nema, možda su samo “potisnutije” i skrivenije iza maske nove europske uglancanosti.
Kako bi naivnosti na razini “internetskog javnog mnijenja”, ali i novinarske i drugih struka bilo manje, neizbježno je da voditelji poput Stankovića i drugi novinari brže reagiraju i češće zovu ovakve sugovornike, te ne dopuste da ovakve emisije, ovakve teme i ovakvi ljudi prođu nezapaženo. Da se osvijesti da Jugoslavija, kao paralelna mafijaška tvorevina, u određenoj mjeri sasvim lijepo funkcionira i danas dok se “narod” koji je u sve te pozadinske stvari malo ili nimalo upućen, „kolje“ oko trivijalnosti i sve više međusobno udaljava. Potrebno je što prije osvijestiti da su mnogi problemi Hrvatske i Srbije zajednički problemi i usredotočiti se na njihovo zajedničko, konstruktivno i dugoročno rješavanje, bez ponašanja kao da je riječ o dva izolirana otoka.
Izvor: lupiga