Mogu li euro-izbori pridonijeti smanjivanju demokratskog deficita EU, što su ključni problemi i i kakva je vizija EU, ispituje Gong.hr. Foto: Europski parlament
Dok nepovjerenje prema političarima i politici gotovo nezaustavljivo raste, a za dva mjeseca građani bi diljem Europe trebali izabrati svoje predstavnike u Europskom parlamentu, pravo je pitanje mogu li euro-izbori pridonijeti smanjivanju demokratskog deficita EU, što su ključni europski problemi i teme te moguća rješenja i kakva je vizija EU, pogotovo u smislu otvaranja građanima. O svemu tome, međutim, rijetko se i od koga ima čuti, ipak je važnije tko će biti ispred koga na čijoj listi, piše Gong.hr.
U međuvremenu, sve više jača apatija, koja je vjerojatno jedina veća opasnost od euroskepticizma i rasta populizama, bilo lijevih, bilo desnih. No, kao što smo već pisali, teško je očekivati da će građani, pogotovo ako nemaju sustavnog demokratskog obrazovanja, uslijed borbe za osiguranje egzistencijalne sigurnosti i ljudskog digniteta neprestano promišljati kakvu to demokraciju žele. I to dok se istovremeno tome pitanju nisu doista posvetile niti političke elite, a vrlo je upitna i predanost medija javnom interesu u koji zasigurno, između ostalog, spada i informiranje za aktivno građanstvo.
Stoga, ostaje otvorenim pitanje kakva je onda vizija Europe u društvu, i to ne samo hrvatskom, koje još nije shvatilo da je jačanje participativne demokracije i osmišljavanje inovativnih načina sudjelovanja građana u političkom procesu od izuzetne važnosti za vraćanje povjerenja u demokraciju u kojoj će građani i država partnerski izgrađivati društvo.
Foto: Europski parlament
Što o tome misle pripadnici različitih javnosti, pokušali smo saznati od Srđana Dvornika, sociologa i politologa; Hrvoja Jurića, docenta na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i člana grupe “Direktna demokracija u školi”; Nataše Škrbić, sociologinje i savjetnice za neprofitni sektor; te Ivane Dragičević, urednice i reporterke Redakcije vanjske politike HTV-a.
Mogu li izbori za zastupnike u Europskom parlamentu pridonijeti smanjivanju demokratskog deficita Europske unije?
Srđan Dvornik: Sami izbori ne mogu smanjiti deficit demokracije u EU jer taj manjak niti ne postoji zbog toga što bi eventualno sami izbori za zastupnike u Evropskom parlamentu bili nedovoljno korektni. (Usput, oni su barem malo demokratičniji od izbora za bilo koje predstavničko tijelo u Hrvatskoj, gdje birači ne mogu utjecati na redoslijed kandidata s liste, i ne zna se tko će se od njih na kraju naći u predstavničkom tijelu.) Deficit demokracije u EU sastoji se u tome što “parlament” (ma kako bio biran) nema elementarne funkcije demokratskog predstavničkog tijela: biranje najvišeg tijela izvršne vlasti i autonomije u zakonodavnom procesu.
Hrvoje Jurić: Ne samo da izbori za zastupnike u Europskom parlamentu ne mogu doprinijeti smanjivanju demokratskog deficita u Europskoj uniji, nego ništa ne može doprinijeti smanjivanju tog demokratskog deficita. To što se eufemistički naziva “demokratskim deficitom” zapravo je logična posljedica onog tipa politike koji je na snazi i globalno i u Europskoj uniji i u Hrvatskoj. Radi se o pseudo-demokratskoj, birokratsko-partitokratskoj politici koju diktira neoliberalni kapitalizam, pošto je kapital kolonizirao čitavo polje politike. Takva politika je u svojoj srži ne-demokratska, pa i anti-demokratska.Deficit demokracije Evropske Unije samo se prelama na statusu Evropskog parlamenta, ali u biti je određen temeljnim ustrojstvom Unije. Ona je i dalje savez nacionalnih država – a u političkoj praksi de facto nacionalnih vlada – a ne i samih državljanki i državljana. Slično sadašnjoj Bosni i Hercegovini ili nekadašnjoj SFR Jugoslaviji, ne postoji ni procedura niti političko područje odlučivanja u kojem se politička volja može formirati po socijalnim, ekonomskim i drugim interesima, bez patronata “nacionalne reprezentacije”.
Vladavina državnih i nad-državnih institucija te političkih partija, koje su apsolutno alijenirane od političkog naroda, od zajednica, od građana, od ljudi, legitimira se naizgled demokratskom procedurom, ali dovoljno je propitati samu tu proceduru legitimacije, da bi se došlo do zaključka kako se ne radi o demokraciji nego o jednoj novoj formi oligarhije, te da su šanse za istinsku demokraciju danas, u najmanju ruku, jednako malene kao i u drugim ne-demokratskim razdobljima ljudske povijesti. U tom smislu, izbori za Europski parlament, kao i izbori za Hrvatski sabor ili koji drugi parlament, trenutno samo perpetuiraju taj model te, zbog spektakla koji ih prati i lažne važnosti koju im se pridaje, otežavaju i samo prepoznavanje dubinskih problema koji karakteriziraju i politiku Europske unije i politiku općenito
Nataša Škrbić: Ne mogu. Najveći doprinos tih izbora je samo na simboličkoj razini jer se omogućava sudjelovanje svih, pa i najmanjih članica EU. Ako koristimo analogiju to je kao Eurovizija. Svi mogu sudjelovati no npr. Velika Britanija, Francuska i Njemačka imaju pravo direktnog ulaza “bez pravog natjecanja”, odnosno, one i tako donose odluke bez obzira na participaciju svih članica unije. Ostali su tu da se održi neka kohezija, iako ni tu ne treba biti naivan. I tu dolazimo na dio onog što smatram bitnim kad pitate za demokratski deficit. Nove članice, iz kruga bivših komunističkih zemalja posebno, i same su izvorište desnog populizma koje su ga institucionalizirale prvo u svojim parlamentima, a potom i u europskom.
Demokratski deficit je problem u svim zemljama članicama EU, a kamoli u tako kompliciranom političkom sustavu kakva je Europska unija. No, po meni se demokratski deficit ogleda najviše u održavanju kontinuiranog privida da politička reprezentacija pa i sudjelovanje građana kroz druge oblike političkog odlučivanja doprinose produbljivanju demokracije. Vidjeli smo nedavno na referendumu u Hrvatskoj o ustavnoj definiciji braka da to nije slučaj, jer je jedna skupina građana, koja ničim nije bila ugrožena, odlukom brojnijih i jačih isključila manjinsku skupinu. To je poraz demokracije, a ne pobjeda većine i poželjnih inicijativa i aktivizma samih građana.
Također, zastupnici u Europskom parlamentu u kojem većinu čine, nažalost “desni populisti” što je zabrinjavajuća pojava, nekidan nisu usvojili izvješće o rodnoj ravnopravnosti jer su ga proglasili “ideološkim.” Tu se između ostalog nije radilo samo o tzv. kontroverznim temama nego i o preporuci o jednakoj plaći žena i muškaraca. Smatram to korakom unazad i još jednim dokazom da treba stalno promišljati kakvu to demokraciju želimo. Ne zanima me proceduralna, većinska ili majoritanska demokracija, nego demokracija ljudskih sloboda, jednakosti i socijalne pravde.
Ivana Dragičević: Nisam sigurna mogu li izbori dovesti do toga, jer je pitanje demokratskog deficita višeslojno. Ako govorimo konkretno o Hrvatskoj, mislim da smo u pregovaračkom procesu propustili informirati ljude o tome što je zaista “Europa” i to na način koji bi povećao participaciju na svim razinama i osnovama vezanim za tzv. europske teme. Kažem tzv. jer mislim da su sve europske teme i naše teme i vice versa. Bitno je napokon osvijestiti da ne postojimo “mi” i “oni”, već građani i građanke zemalja članica Europske Unije, koji glasuju za one koji bi u njihovo ime trebali donositi odluke. Pitanje reformi unutar struktura EU-a, trebalo bi ići za tim, dakle za odgovornošću izabranih, kako bi trebalo biti i na nacionalnim razinama.
Što vidite kao ključne probleme i teme o kojima bi društvo (građani, mediji, političari) trebalo raspravljati umjesto bavljenja gotovo isključivo kadrovskim križaljkama u vidu tko će i ispred koga biti na kojem mjestu?
Srđan Dvornik: Kao što je pokazao nedavni slučaj s rodnom (ne)ravnopravnošću, bilo bi pametnije da u fokusu bude ono o čemu će zastupnice i zastupnici u EU odlučivati. To su ne samo dobro poznata pitanja privrede, socijalnih prava, zaštite okoliša, kulture … nego i pitanja samog ustrojstva Unije. K tome, Unija je najveće svjetsko tržište bez unutrašnjih barijera, pa može znatno utjecati i na globalne odnose – primjerice, mjerama protiv socijalnog i ekološkog dumpinga može sistemski, a ne samo kampanjski utjecati na smanjivanje bezobzirnog iskorištavanja ljudi i prirodnih resursa u mnogim dijelovima svijeta koji su predmet poslovnog outsoarcinga.
Ilustracija: EU parlament
Ali kao što se društvo ni u samoj Hrvatskoj ne bavi političkim opcijama, strategijama i mjerama, nego likovima i karakterima političara, nema puno nade da će iskoristiti i one male mogućnosti koje Hrvatska ima za utjecaj na politiku EU.
Hrvoje Jurić: Mislim da se građani Hrvatske i drugih europskih zemalja – ako im je stalo do politike kao skrbi o javnom i zajedničkom dobru, te do takvog političkog angažmana – ne bi trebali baviti ni europsko-parlamentarnim “kadrovskim križaljkama” ni institucijama EU, nego da bi trebali osmišljavati i prakticirati alternativne vidove politike, pri čemu su ključne riječi: direktna demokracija, samoorganiziranje odozdo, lokalna politika, supsidijarnost, solidarnost, kao i sloboda, jednakost i pravednost – pojmovi koji ne igraju nikakvu ulogu ni u EU ni u RH.
Nataša Škrbić: O konkretnim ishodima planiranih politika, a posebno o pitanjima koja su goruća, a koja se potpuno ignoriraju. To je trenutno pitanje siromaštva, izgubljene generacije mladih, imigracije odnosno slobode kretanja ljudi, prava na izbor životnog mjesta bez toliko restrikcija kojima smo izloženi, ali i pitanja prejake i moćne, a nedovoljno učinkovite administracije, odnosno Europske komisije koja nije uspjela razviti model izlaska iz krize, niti kvalitetnu integraciju novih članica, kao što je to učinio, u ono doba i za one uvjete poznati Maršalov plan.
Ivana Dragičević: Bavljenje “kadrovskim križaljkama” umjesto suštine, vidim kao ključ problema. Oni koji prije svega diktiraju procese i takvu praksu, su, na žalost, i opet političari, ponavljam, izabrani od građana. Žele li građani putem medija slušati samo o listama, križaljkama? Čisto sumnjam. Kao što sam već naglasila, sve naše teme su i europske teme i obratno, dakle ono što je važno za građane, njihovu sadašnjost i budućnost. U tome je važna uloga prije svega javnog servisa, koji bi trebao otvarati sve relevantne teme za građane (ključna predizborna tema u EU npr.- zapošljavanje mladih, održivi razvoj, imigracija (RH/granična zemlja EU), pitanje zajedničke vanjske i sigurnosne politike itd.). Također, mislim da bi bilo važno, kao što će se po prvi put sučeliti kandidati svih političkih opcija koji se kandidiraju za mjesto predsjednika Europske Komisije, da se u RH sučele šefovi pozicije i opozicije i progovore o budućnosti ove zemlje i našoj politici u EU.
Kakva je Vaša vizija Europske unije, posebno u smislu otvaranja građanima?
Srđan Dvornik: Minimalistička: Prvi korak u otvaranju spram građanki i građana je ispunjavanja osnovnih uvjeta demokracije – raskidanjem blokada koje nameće u osnovi konfederalna struktura EU. Stvaranjem mogućnosti izravnog utjecaja građana, barem kroz predstavničke mehanizme. Na nizu problemskih ‘platformi’ u Uniji su već aktivne mreže i asocijacije građanskih udruga, koje bi s jačom ulogom parlamenta mogle potaknuti rasprave i odluke o mnogim važnim problemima. Ako i ne bude veće reforme, trebalo bi barem uvesti obavezno javno informiranje o svim postupcima odlučivanja kroz nacionalne parlamente, pa bi se u najmanju ruku zbog konkurencije partija u Saboru pojavljivale rasprave o konkretnim pitanjima o kojima predstavnici Hrvatske s drugima odlučuju u Evropskom vijeću i Vijeću ministara.
Hrvoje Jurić: Ukratko, moja vizija Europske unije je da nema Europske unije, jer ona guši bilo kakvo “otvaranje političkog prostora građanima”. Šansa da se na prostoru Europe stvori jedan laboratorij alternativne politike i izravne demokracije, te da takva europska unija bude poluga otpora kapitalističkom, prvenstveno američkom imperijalizmu – prokockana je, tako da se ja uzdam u takozvane grassroot inicijative, čije bi bujanje i koordiniranje jedino moglo dovesti do nekih radikalnih promjena.
Nataša Škrbić: Viziju Europske unije imala sam 80ih, kada sam s prijateljima putovala autom iz Njemačke do Švicarske, a oni su i tada samo klizili preko granica, praktički bez pasoša. Moj su, tada crveni pasoš, samo stavili ispod njihova tri, da se ne vidi baš na prvi pogled. No, na granici, iako su ga vidjeli, nisu ga ni otvorili. Mislim da je to bio znak povjerenja. Povjerenje danas nedostaje. To je moja vizija Europske unije, no bojim se da do daljnjeg toga neće biti. Stoga sam vrlo pesimistična i morali bi stvarno čudo učiniti na mojoj osobnoj motivaciji da sada izađem na izbore za Europski parlament.
Ivana Dragičević: Teško je danas biti vizionar. Prije svega u samoj EU. Iz krize koja je prošla, ali je otvorila oči i osvijestila kakva budućnost čeka stari (doslovno) kontinent, sve većih razlika i sve manje konkurentan, možemo samo izvući zaključak da je nužna i važna veća participacija svih.
Izvor: h-alter