Neumjeren se građanski cvilež začuo u povodu stoljeća smrti Antuna Gustava Matoša. Kako je zima bila blaga, i veljača se izgubila među drugim mjesecima, nekome se moglo učiniti da to u kasni ožujski čas dreče naši hrvatski mačci, ali nisu oni, nego profesorica Zlatar koncelebrira akademiku Jelčiću, na zadušnici u gradskoj vijećnici, o čemu izvještava i Hrvatska televizija, i radio, i sve krugovalne postaje, od Sutle pa do Srijema, gdje je na Dunavu, komunističkom nepravdom, postavljena hrvatska granica, što su je Poglavnik naš i Führer utvrđivali znatno istočnije, u Semlinu, podno kule Sibinjanina Janka, s koje bi Hrvat u ime novoga europskog poretka stražario nad Orijentom i Balkanom. Tamo se, u Semlinu, zadušnica za Matoša nije čula, niti po zemunskim sokacima veljačom dreče hrvatski mačci. U Zemunu niti je što Matoševo, niti je hrvatsko. Matošev je, pa onda i hrvatski, tek Beograd. Ali o tome tiho, jer bi se zagrebački cvilež mogao pretvoriti u gnjevnu riku, budemo li govorili o Matoševom Beogradu, o tome, recimo, kako je i kojim riječima bjelinu tog grada opisao njegov veliki hrvatski pjesnik.
Čemu onda ta prigodničarska dreka nad Matoševom smrću? Već godinama nijedna se obljetnica nekoga hrvatskog pisca nije tako vidljivo i glasno obilježila. Čak je profesorica Zlatar putovala u Pariz, tumarala od arondismana do arondismana, baš kao “mister Zoki” ravnom Australijom, da nađe gdje bi posadila Matoša na klupi, drugi odljev onoga genijanog Kožarićevog spomenika, ali avaj, kad nitko od Francuza nije niti čuo za hrvatskog pjesnika, a gdje bi Parizlije stigli kada bi ministrima kulture iz baš svakoga bjelosvjetskog bantustana dopustili da im po parkovima sade i siju nadgrobnike svojim nazovi pjesnicima? Na kraju, našla je profesorica neku prigradsku varošicu, u kojoj, hvala na pitanju, Antun Gustav Matoš nikada nije bio, gdje su joj dopustili da ostavi svoj spomenik, da ga nije uzalud iz Hrvatske nosila. I zato pitamo: odakle njoj, i drugima skrbnim i brižnim za hrvatsku kulturu i domoljublje, toliko sapi i volje da se bave Matošem? Eno, čak su u izloge zagrebačkih papirnica izložili i stare njegove knjige. A na Hrvatskoj televiziji čule su se i probrane recitacije. Zašto i otkud, odjednom? Nećete nam, valjda, reći da je Matoš bio veliki pisac, pjesnik i polemičar? S takvim odgovorom jedva da biste dobili dvojku u petom razredu Osnovne škole doktor Mile Budak u Gospiću.
Matoš se i akademiku Jelčiću i profesorici Zlatar najviše sviđa najprije zato što je Matoš mrtav. A onda i zato što se Matoša vrlo lako i bezbolno da krivotvoriti. Mogu mu se riječi istrgnuti iz konteksta, bilo tekstualnog bilo iz konteksta epohe, jer je Matoš, kao i gotovo svaki znatniji hrvatski pisac– a takvi, znate, nisu brojni – proturječan, u polemici sa samim sobom, napižđen na Srbe i prezriv prema Hrvatima, tako da bi se, zapravo, moglo reći da Matoš nije bio jedan, kao što tvrde slavljenici i čestitari njegove napoprijeke smrti od prije stoljeća, nego je Antuna Gustava Matoša bilo barem sedam. A kada je riječ o hrvatstvu, do kojega je hrvatskim književnim smrtoljupcima i falangistima razumljivo i najviše stalo, njegovo hrvatstvo je bilo takvo da bi, u to nema baš nikakve sumnje, svršio kao pas, e da je kojim slučajem poživio. Umjesto da postane dobar ustaša, kakvim ga danas predstavljaju njegovi zadušničari, Matoš bi svršio baš kao August Cesarec. Strijeljali bi ga u travnju 1941, dok bi im on u cijevi klicao: Živjela Hrvatska! Imao bi tog crnog proljeća samo šezdeset osam godina, a danas bi, s takvom, dosljedno matoševskom smrću, bio u dubokoj ilegali, i ne bi ga se sjetili ni profesorica, ni njezin akademik, ni družina iz Vile Arko, bio bi mrtav kao Antun Barac i Ivan Goran Kovačić, zajedno.
Da je tako, i nikako drukčije, dokazuje baš ono Zlataričino pariško zlopaćenje s Kožarićevom skulpturom. Da su njezine namjere prema pjesniku iskrene, tačnije – da su iskrene namjere onih koji su Matoša cenzorskim okom čitali, i danas njegovu smrt slave, ne bi gvozdena klupa s Gustlovom figurom putovala tamo gdje ga ne poznaju, nego bi danas, kao što je i red, stajala preko puta Tri šešira, na Skadarliji, u Beogradu, gdje je pjesnik provodio noći i gdje ga se toliko dobro sjećaju, da su ga ekstenzivno citirali u serijalu Radio televizije Srbije “Beograd, večni grad”, kao jednoga od davnih i važnih sugrađana. Za takvo što bi, međutim, profesorica trebala imati muda matoševska, kojih ona, posve razumljivo nema, jer da ih ima ne bi je poslenici žive hrvatske kulture aklamacijom izabrali na ministarsko mjesto. Matoš nije želio biti provincijalac, a u Pariz su ga mrtvog sprtljali kao zadnjeg provincijalca, kao onoga zakavkaskog, južnosovjetskog diktatora, iz današnjega beogradskog parka. On je bio propovjednik hrvatskoga kulturnog i književnog paradoksa, a takav je i danas: eto zato bi Matošev spomenik u Beogradu bio znak njegova europejstva, dok je u varošici blizu Pariza taj isti spomenik znak provincijalne bijede onih koji su ga u Pariz nosili.
Evo, što je Matošu mrtvom u brk kresao mladi Ujević: “Politički novinar, on nije stvorio ili dosljedno branio ni jedne ideje, njegovi su činovi bili uvijek samo trzaji. (…) Njegov rad nije imao sustava, ni filozofskih ili ideoloških ambicija, dakle ni metode. (…) Njegovi su teoretski članci po broju ograničeni i po domašaju umjereni, jer mu logička sposobnost bješe skromno razvijena. Općenitih vidika kao da nije imao. Falio mu je, kako naši umnici loše prevode, ‘nazor na svijet’.” I kao kakav glupak, lišen moći logičkog rasuđivanja, bena i bluna lišena čak i svjetonazora, a svatko u Hrvatskoj, ovoj današnjoj i onoj ondašnjoj, svoga svjetonazora ima, jednako i akademik, i profesorica, i svi ostali iz prvih redova hrvatske književnosti svjetonazora svoga hrvatskog imaju, samo ga on nije imao. Tako o Matošu Ujević, kojega je, vele nam ovih dana novinari, on zvao Huljevićem, i taman pošto je skandalizirao javnost, taj pijanac, klošar i vucibatina – kako Tina nazivahu u ovovremenom Hrvatskom saboru – ta imoćanska Jugoslavenčina, Srbofil, ekavac, ćiriličar i bezbožnik, nastavlja o mrtvome pjesniku: “Ne bijaše mislilac, ali bijaše nešto daleko bolje od toga, kako je nestalna stvarnost bolja od ukrućene ideje. Jer on osjećaše jako. Njegov duh bijaše živ kao živo srebro što nemirno klizi dijeleći se, stapajući se, dijeleći se ponovo, toliko bijaše živahan i sjajan, jedna tvar što se prelijeva u hiljadu oblika. Pet čula imaše širom otvorenih utiscima života, i kako su dveri njegova duha bile razjapljene svim igrama svjetlosti i sjene, on je imao ljepotu promjenljivih odsjaja, pun začudne pomičnosti i nevjerojatne elasticitete. Bio je impulzivan, i vjetri što duvaju na raskršću duha okretahu ga na sve četiri strane. Nije se dao uhvatiti u šaku kao ni trak sunca, od jegulje je imao gipku sposobnost izmicanja. On je bio vječno postajanje. (…) U vrijeme kad je množina poglupila od pameti, Matoš je poludio od srca, a ja sam Rabbiju zahvalan što je u suvremenu sivoću bestužne Hrvatske unio plodnoga puntanja i slikovitog nereda. U zemlji najsmješnijoj zbog prevelike ozbiljnosti, u ovome ‘idejnome’ vremenu – ‘danas, kada misli svaka šuša’ – on je imao srčanost da glumi Augusta. Važna lica su mu jedva imponovala, i Gustl je kao dizeldorfski čivutin vukao za bradu proroke i natezao uši mudraca. Poput Hugoova mangupčeta Gavroshea, znao je da razbija i korisne fenjere da se ‘tamnoj ulici vrati njeno lice’.”
Ništa što se ovih dana moglo čuti ili pročitati, pa čak ni ono što je Matoš u svojim knjigama mogao reći o sebi i o svojima, tako živo ne zvuči i ne grmi, kao riječi mrtvoga Ujevića. Mrtav jedan, mrtav drugi, dok Hrvatskom vladaju njeni mrtvozornici, i upravljaju svim prošlim i budućim hrvatskim smrtima. I pritom lažu glupo, prigodno. Lažu kao što se potvori pse da lažu. Premda psi niti lažu, niti se za naše pse do Pariza čulo. Jednako za pse, kao ni za Antuna Gustava Matoša, koji je poludio od srca, u vrijeme kada je većina poglupila od pameti, u zemlji najsmješnijoj zbog prevelike ozbiljnosti, u Hrvatskoj koja ne zna za istinsku tugu, nije se dao uhvatiti kao ni trak sunca. Prije jednoga stoljeća, kao i danas.
Putovao je u Sarajevo da vidi živoga Silvija Strahimira Kranjčevića, ali ga je zatekao mrtvog. Bio je na tom velikom hrvatskom sprovodu, ni šest godina kasnije sahranjivali su njega. Umirao je ružno, u zimu, one posljednje predratne i vrlo bezbrižne europske godine, kada je, kao i danas, u Hrvatskoj sve bilo na svome mjestu. I glupost od pameti, i ludilo od srca. I ostalo o čemu Tin Ujević govori kada hrvatski propovijeda nad Matoševim friškim grobom. Mrtav jedan, mrtav drugi, ali među svim današnjim mrtvozornicima hrvatske književnosti i njezinim krivotvoriteljima, življom se mnogo čini Ujevićeva i Matoševa smrt, od ove obljetničarske cvileži. O živome Antunu Gustavu Matošu danas blebeću grobovi. Noću mu dreče pod prozorima, pa pjesnik ne može da spava.
Izvor: jergovic