U sedamdesetu obljetnicu oslobođenja svojih južnih dijelova od fašizma, Hrvatska ulazi s mnoštvom porušenih spomenika NOB-a i bez službenog stava prema tom iznimnom dijelu kulturne i povijesne baštine, tvrde stručnjaci.
U kratkom vremenu, u naletu povijesnih promjena iz devedesetih, spomenici NOB-a su se od posvećene prometnuli u “neželjenu baštinu”. Za tadašnju političku većinu oni su bili simbol “totalitarizma” pod kojim su stradali deseci tisuća Hrvata, te su tako postali predmetom srdžbe i osvetoljubivih razaranja.
Hrvatska nema legalno-pravni odnos prema toj baštini, no ona u tome nije iznimka, upozorila je povjesničarka umjetnosti Snješka Knežević na nedavnom javnom nastupu u Zagrebu, dodavši da su se svagdje u Istočnoj Europi nakon rušenja Berlinskog zida ti spomenici našli u sličnoj situaciji.
U nekima od tih zemalja imaju politički stav o spomenicima antifašizma, pa su, primjerice, u Budimpešti napravili “odlagalište” na kojem su sabrali sve spomenike iz Mađarske, kazao je provjesničar umjenosti Zvonko Maković, ne odobravajući takvo “rješenje”.
Koliko ih je uništeno?
U Hrvatskoj nema točne evidencije, ali prema podacima koji se čuju po stručnim skupovima, u zemlji je porušeno ili uklonjeno oko tri tisuće spomenika svih vrsta, od spomen ploča do velikih memorijalnih kompleksa, što je, računa se, oko polovica svih koji su postojali.
U Zagrebu su podaci znatno poznatiji zahvaljujući knjizi “Sjećanje je borba” Marija Šimunkovića i Domagoja Delača, objavljenoj prošle godine. Oni su evidentirali 310 od ukupno 937 svih obilježja NOB-a koji su postojali, što znači da ih je uklonjeno dvije trećine. Među njima zatečeno je 189 od ukupno izgrađena 423 spomen obilježja, 22 od 177 naziva javnih institucija i 99 od 337 naziva ulica i trgova.
Najveća oštećenja spomenika nastala su udarcima teškim predmetima, kažu autori.
Borba oko povratka naziva Trga žrtava fašizma, koja je zadobila podršku iz inozemstva, kao i osude hrvatske politike, jedna je od rijetkih koja je rezultirala uspjehom, a njegovo preimenovanje u Trg hrvatskih velikana nije imalo dugi vijek trajanja. Jedan drugi trg, Trg maršala Tita, i dalje je predmet političkih borbi koje se povremeno rasplamsavaju u Zagrebu.
Autori Šimunković i Delač ukazuju na nedostatnost svojih istraživanja, tvrdeći da im je bilo otežano ući u neke institucije i provjeriti stanje spomenika, osobito u one koje su ih skidale. Ističu, međutim, da je u određenom broju slučajeva spomenik vraćen tijekom rada na knjizi, želeći time ukazati i na nedostatak zauzimanja za tu vrst baštine.
Ograničeni javni ‘revival’
Ipak, o spomenicima NOB-a se sve više govori u javnosti. Objavljen je niz knjiga, među kojima se posebno ističe Rušenje antifašističkih spomenika u Hrvatskoj od 1990. do 2000. urednika Juraja Hrženjaka, u nakladi Saveza antifašističkih boraca Hrvatske.
Održano je nekoliko javnih tribina, postavljeno nekoliko izložbi, među kojima treba izdvojiti retrospektivnu izložbu Vojina Bakića u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu. Uz tu izožbu spomenici NOB-a često su bili prisutni u hrvatskoj medijskoj javnosti.
Unatoč tome, pojedini autori kritizirali su “pozitivističku” dimenziju Bakićeve izložbe, tvrdeći da joj je oduzet politički kontekst, koji je bitan za razumijevanje spomenika.
Inozemna javnost, osobito stručna i turistička, povremeno daje velik prostor predstavljanju jugoslavenskih partizanskih spomenika. Jedan od recentnijih primjera je prilog “Ratni spomenici Jugoslavije ostavljeni propadanju” britanskog Daily Maila iz kolovoza prošle godine.
Uz petnaestak dobro plasiranih fotografija, u kraćem tekstu kaže se da su po poljima i šumama razbacane čudne, futurističke, divovske, kamene skulpture, ratni spomenici bivše Jugoslavije, čiju je izgradnju tijekom 1960-ih i 70-ih naredio Josip Broz Tito kako bi pokazao snagu Socijalističke Republike.
Veliki poticaj tom međunarodnom prijemu hrvatske i jugoslavenske baštine dali su istaknuti suvremeni umjetnici David Maljković i Igor Grubić. Maljković je svoje radove predstavljao tako da je, kako se kaže uz jednu izložbu, za znakove vremena preuzimao spomenike modernističke arhitekture.
Ti znakovi – spomenici, kreirani u komunističkoj epohi, nijemi su svjedoci raspada političkih i društvenih sustava, modernističkih vizija, utopijskih projekata, te su izloženi nesigurnostima tranzicijskoga razdoblja.
Kompleksna značenja spomenika NOB-a
Povjesničari umjetnosti upozoravaju da su spomenici NOB-a višeznačni simboli društva jednoga razdoblja. Oni ne odobravaju da se na štetu svih vrijednosti ističe njihova “neprijateljska” dimenzija.
Premda među njima ima i apologetskih spomenika, u Hrvatskoj nema spomenika Marxu i Engelsu, a rijetki su i spomenici Crvenoj armiji, kakvi su dominirali u Istočnoj Europi, kaže Snješka Knežević.
Povjesničarka umjetnosti Sanja Horvatinčić ističe, međutim, da se u velikoj mjeri radi o memorijalnim podučjima koja su lokalnog karaktera i posvećena domaćim, individualnim žrtvama iz toga kraja, koji uključuju popise ljudi koji su stradali. Zato je oskvrnuće tih spomenika žrtvama strašno i neprihvatljivo, kaže Horvatinčić.
Prema ocjenama struke, mnogi partizanski spomenici u Jugoslaviji imali su iznimnu umjetničku vrijednost, koju je omogućio prodor modernizma i specifična politička pozicija Jugoslavije nakon sukoba s Informbiroom.
Posebno ističu spomenike Vojina Bakića: “Poziv na ustanak” u spomen-parku Borik u Bjelovaru, spomenik Ivanu Goranu Kovačiću u Lukovdolu, narodnom heroju Stjepanu Stevanu Filipoviću kod Valjeva i u Opuzenu, spomenik “Revoluciji” ili spomenik “Pobjede naroda Slavonije” u selu Kamenska između Požege i Pakraca, skulpture u Spomen-parku “Dotršćina” u Zagrebu, spomenik na Petrovoj gori posvećen NOB-u i žrtvama fašističkog terora na Kordunu.
Među najvažnijima spomenicima NOB-a stručnjaci smatraju desetak spomenika Bogdana Bogdanovića, među kojima je u Hrvatskoj “Kameni cvijet” u memorijalnom kompleksu Jasenovac. Također, među takve ubrajaju spomenike Dušana Džamonje: “Prosinačkim žrtvama” u Zagrebu, zatim prvi javni apstraktni spomenik na području Jugoslavije, spomenik “Revoluciji” u Podgariću u Moslavini, spomenik “Revoluciji” na Kozari, itd.
Neki od najboljih spomenika srušeni su početkom devedesetih, poput Bakićeve “Pobjede naroda Slavonije”, spomenika Stjepanu Filipoviću u Opuzenu, spomenik Antuna Augustinčića “Tuđe nećemo – svoje ne damo” na Visu i drugi.
Za spomenik u Kamenskoj, koji je po estetskom rješenju, kako kažu stručnjaci, jedan od najboljih kasnomodernističkih europskih spomenika, više se puta u javnosti tvrdilo da je porušen u nazočnosti pripadnika Hrvatske vojske.
Bakićev spomenik na Petrovoj gori izložen je devastacijama i odvoženju skupocjenog materijala bez ikakvih reakcija vlasti. On je dobar primjer bogatstva i složenosti te vrste baštine. Pokrenut godinu dana nakon Titove smrti, on je zapravo religijski spomenik poput onih za vrijeme protureformacije, ali je ujedno spoj spomenika i arhitekture kakvi su tek kasnije nastajali na zapadu, naglasio je Maković.
(Ne)mogućnost obnove
Hrvatska vlada pokazala je tek “punktualnu brigu” za spomenike, kažu stručnjaci. Financirala je obnavljanje Titovog kipa u Kumrovcu, spomenika “Poziv na ustanak” u Bjelovaru i spomenik ustanku u Srbu. Lokalne vlasti obnovile su dosad oko 300 spomenika nevelike umjetničke vrijednosti, kaže Wikipedia.
No, nedostaje cjelovito stajalište vlasti. Za bilo kakav aktivniji odnos prema tim spomenicima potrebna je intervencija države, jer država mora reći što želi s tim spomenicima, kaže Snješka Knežević.
To posebno pogađa Petrovu goru koja je na granici tri općine i nema riješen pravni status ni “papire”.
Ministarstvo kulture je 2011. osnovalo povjerenstvo koje bi se trebalo baviti revizijom stanja spomenika. Ono bi najvažnije spomenike trebalo definirati kao kulturna dobra, a ostale prepustiti brizi i odluci lokalnih zajednica, smatraju stručnjaci.
Povjesničari umjetnosti imaju rezerve prema radu povjerenstva, jer u njemu sjede samo povjesničari. Spomenici nisu samo pitanje povijesti ili kulture, nego i obrazovanja i drugih resora, kažu. Treba čuti različita mišljenja i pokrenuti pitanje obnove značenja tih spomenika, a ne samo njihove forme, ocjenjuju.
Mi nismo apologeti ideološkog sistema, nego povjesničari umjetnosti i želimo potaknuti društveni odnos prema toj baštni, rekla je Snješka Knežević.
Potrebno je temeljito redefinirati položaj spomenika, što uključuje i način obnove u kojem će dokumentarna građa biti jednakopravna estetskoj, zalaže se Maković.
No, povijesni položaj spomenika toliko se promijenio da su se našli u zrakopraznom prostoru i povijesnom beznađu.
Zbog svega, čini se da obnova spomenika nije moguća, no s druge strane država ne smije zboraviti stratišta, napominje Sanja Horvatinčić. Ta mjesta su povijesno važna, ona nisu izmišljena. Ako ih država zanemaruje, što time poručuje o sjećanju, o kolektivnoj memoriji, pita se Horvatinčić.
Lajemo na mjesec. Ako se ne može staviti dvojezična ploča, šta možemo očekivati od obnove spomenika, sarkastična je Snješka Knežević.
Nije ih moguće obnoviti, ali ih je važno zadržati u sjećanju. Ako ni zbog čega drugog, onda zbog edukacije najmlađih, tvrdi Sanja Horvatinčić i oprezno zaključuje: “Jedino što preostaje jest sačuvati sjećanje na rušenje spomenika!”
Izvor: seebiz