Kada je jedna anketa nedavno utvrdila da je HDZ prvi put poslije više godina pretekao SDP, istina za mikroskopskih 0,1 posto, zaredali su uzbuđeni novinski komentari što to znači. Ali kako su hrvatski mediji u ništa manjoj krizi od političkih stranaka, štoviše, prije većoj, sve to nije se domašilo bogzna koliko. Najdalje u čemu se otišlo je konstatacija da to nije posljedica rasta HDZ-a nego pada SDP-a, no kako se to da iščitati i iz puke komparacije ove i prijašnjih anketa, radi se o običnom bilješkarenju bjelodanih činjenica, a ne o njihovoj iole produbljenoj interpretaciji. Jedini izuzetak je rečenica iz jednog novinskog teksta u kojem se govori o kraju političkog obrasca koji je trajao posljednjih dvadesetak godina i koji se sada završava tako da nema više velikih političkih stranaka. One se sada, u zaraznom nepovjerenju koje se u posljednje vrijeme javilo prema politici i svim glavnim institucijama sistema, moraju tući za sve manje mrvice popularnosti sa sve većim brojem novih stranaka i novih lica na političkoj sceni. I ovdje, međutim, fali uvid, čak i pokušaj uvida zašto se sve to dogodilo i zašto se dogodilo baš sada.
Tko želi odgovor na to pitanje, mora se odmaknuti od vrzinog kola svakodnevnih novinskih komentara, u kojima ćete čuti da SDP pada jer je izgubio nevinost poštene stranke, sam sebe potkopava glupim propustima (nedavno ukidanje poticaja za zapošljavanje mladih), vodi ga bahati predsjednik koji misli da je popio svu pamet svijeta… A HDZ stagnira jer se kroz nedarovitog i limitiranog Tomislava Karamarka ukopao u temama Bleiburga i komunističke strahovlade, kao da je to bilo jučer i kao da prijeti grozna opasnost da se ponovi već sutra. Sve to zbilja jeste tako i nipošto nije nevažno, ali dobiva pravi smisao tek kada se stavi u okvir nečeg puno važnijeg. To je da su se SDP i HDZ naprosto okamenili u razvoju i da ovakvi ne mogu, i da hoće, naprijed. Te dvije stranke jednostavno nisu u stanju izaći iz hlača koje su im skrojene devedesetih, kada je na najvišem mjestu odlučeno da one budu glavni protagonisti famozne pomirbe. HDZ-u je pritom pripalo da kontrolira desnu stranu političke scene i ono što se naziva desnim centrom, a SDP-u je možda čak pomognuto da na izborima 1992. s mukom pređe izborni prag kako bi preuzeo kontrolu nad lijevom polovicom te scene. I tako je stvoren model neproglašenog dvostranaštva, pri čemu su obje stranke bile nacionalističke, jedna ultra, druga umjerenije, koji je možda imao smisla u doba rata i neko vrijeme u poraću, kada je trebalo izbjeći unutrašnje konfrontacije. Ali i to samo možda.
Kao prvo, pokazalo se da je taj model odozgo provedene pomirbe mogao funkcionirati samo dok je bio živ njegov ideator i vrhovni arbitar Franjo Tuđman. Kada je on otišao, model se pretvorio u hrpu gvožđurije koja više nije davala ono što se od nje očekuje, a s vremenom je, što danas kulminira, počeo proizvoditi i kontraefekte u vidu nepreglednih svađa i skakanja u oči oko pitanja Drugog svjetskog rata, onoga što se naziva Domovinski rat, oko toga tko je zauvijek zakopao Jugoslaviju, a kome je ona navodno još na srcu… Pa ipak, taj model nikada nije službeno napušten, niti je netko ozbiljno brinuo da ga se zamijeni nekim modelom osuvremenjene političke, ideološke, svjetonazorske itd. profilacije stranaka. I tako se dogodilo da je Hrvatska ušla i u veliku svjetsku ekonomsku krizu 2008. godine s kramom sasvim zastarjelog i artritičnog političkog sustava, koji nije reagirao na nove izazove vremena, niti je bilo znakova da ih uopće prepoznaje. Posljedice su bile drastične i vuku se do današnjih dana. Obje velike stranke pokazuju isti bogobojazni odnos prema vladajućem neoliberalnom obliku kapitalizma, a razlikuju se jedino, kako rekoh, u stupnju inficiranosti nacionalizmom.
S dolaskom Karamarka na čelo HDZ-a dodatno su eksplodirale i razlike u gledanju na fašizam-antifašizam, jer taj slabo podučeni povjesničar ne razumije ama baš ništa što se tiče današnje krize, što odgovara i SDP-u, koji se u to razumije jedva išta više. Tako smo dobili dva ljutita svadljivca oko pitanja Drugog svjetskog rata, što na prvi pogled zvuči dobro jer ova zemlja još nije oko toga podvukla crtu, ali je zapravo zamorno repetiranje uvijek istog i u krajnjoj liniji je štetno. Jer to su alibi-svađe, koje bi dvije stranke trebale predstaviti kao dva ljutita ovna na brvnu i sakriti ono što stvarno jesu – janjad kojoj još nisu izrasli roščići jer uopće ne razumije svijet oko sebe.
To se očituje najviše u tome što SDP i HDZ uopće ne prepoznaju stranputice današnjeg kapitalizma, počevši od faraonskog favoriziranja kapitala i kmetskog podcjenjivanja rada, do tzv. financijalizacije, tj. bijega kapitala iz proizvodnje, koja jedina jamči zapošljavanje, u bankarsko-financijski sektor, gdje takvih jamstava nema. Očituje se još više u tome što Zoran Milanović, Karamarko i ljudi oko njih uopće ne smatraju da su to ozbiljna pitanja prema kojima se treba ozbiljno i postaviti, pa dok su u opoziciji zagovaraju viša radnička prava, a čim dođu na vlast to zaborave. Kao da je riječ o virtualnim igricama bez ikakvih posljedica.
Sada se vidi da posljedica ipak ima, u vidu bujanja lijevih i desnih alternativnih stranaka, koje forsiraju potisnuta i zaboravljena socijalna pitanja i inzistiraju na iskorjenjivanju korupcije, iako ni one, kao ni SDP i HDZ, nisu u stanju kopati iole ispod površine. Kada se, naime, hrvatske političke stranke prepucavaju koja je korumpiranija, ispada da je korupcija nekakva “genetska predispozicija” od koje nekima izrastu dulji prsti, drugima ne, iako je očito da je riječ o sistemskoj korupciji, tj. nečemu što izrasta iz samog srca sustava. To se semaforski zorno vidjelo na suđenju Ivi Sanaderu. Tu se korupcija dokazala ne samo u javnim poduzećima, koja su prema neoliberalnoj ideologiji navodno prirodno stanište pronevjera i krađa, nego i u privatnim tvrtkama, koje su isto tako navodno cijepljene od toga (isto je s tvrdnjama da korupcije nema u pravno uređenim zapadnim državama, jer su brojne velike korupcionaške afere uvezene u Hrvatsku baš odande). Na sve ovo najveće hrvatske političke stranke nemaju odgovora, čak ga i ne traže, i zašto se onda čude što im reputacija pada (SDP) ili je ukopana u mjestu (HDZ).
Pa te dvije stranke uopće ne sudjeluju u artikuliranju i rješavanju najživotnijih pitanja današnjice i zato im i nije mjesto na političkoj pozornici, a svaki novi dan na njoj trebaju smatrati darovanim. Pravi dar za ovu zemlju bio bi da sadašnja politička scena nestane i da se na goloj ledini pravi nova.
Izvor: novosti