Sven Milekić, Inicijativa mladih za ljudska prava: Društvo se od devedesetih malo upristojilo, no ispod površine su ostale vrlo slične matrice, odnosno etnički ključ prosuđivanja ljudi i revolt prema socijalističkom nasljeđu. U Hrvatskoj se demokracija još uvijek gleda kao skup metoda vladanja, a ne kao duboki princip funkcioniranja koji objedinjuje volju većine i prava manjine.
Na adresu zagrebačkog Odbor za imenovanje naselja, ulica i trgova danas je stigao zahtjev za imenovanje Naselja sjećanja. Riječ je o inicijativi kojom se od nadležnog tijela gradske vlasti traži da novoizgrađenim ulicama i zelenoj površini na zagrebačkoj Trešnjevci dodijeli imena obitelji Zec, Josipa Reihl-Kira, Milana Levara, Slobodana Budaka i Vladimira Primorca. Akciju je pokrenula Inicijativa mladih za ljudska prava, a njihov zahtjev je još 99 političara, umjetnika, novinara, akademika, profesora i aktivista civilnog društva, među kojima su bivši predsjednik Stjepan Mesić i aktualni Ivo Josipović.
Inicijativa mladih za ljudska prava još je u prosincu 2011. godine, na dvadesetu godišnjicu ubojstva članova obitelji Zec, predala zahtjev nadležnom tijelu za imenovanje parka koji bi nosio prezime te obitelji, no unatoč pozitivnim signalima iz gradskih struktura, ubijenim Mihajlu, Mariji i Aleksandri, koja je u trenutku smrti imala 12 godina, još uvijek nije odana takva vrsta priznanja. Iz inicijative mladih za ljudska prava nadaju se da će novi zahtjev napokon uroditi željenim plodom, odnosno da će Grad Zagreb odati počast nevinim žrtvama nedemokratskog režima, ali i onima koji su za vrijeme ratnog ludila uspjeli sačuvati zdrav razum i stati u obranu ugnjetavanih građana i građanki Hrvatske.
“Inicijativa je krenula stidljivo i u početku nismo imali ideju koliki će broj ljudi podržati naš zahtjev. Osobe iz javnog života naposljetku su se rado odazvale na našu inicijativu što je pokazalo da u društvu postoji potencijal za pokretanje kvalitetnog postupka suočavanja s prošlošću koji će biti zasnovan na kriteriju inkluzije”, rekao je Sven Milekić iz Inicijative mladih za ljudska prava na današnjoj konferenciji za novinare kojoj je prisustvovao i Oliver Frljić, kazališni redatelj, čija će predstava “Aleksandra Zec” 15. travnja biti premijerno izvedena u riječkom HKD Teatru.
“U svom radu duže vrijeme se bavim temama koje se tiču kršenja ljudskih prava. Budući da kroz kazališni medij govorim o slučaju obitelji Zec, odnosno o ubojstvu, sudskom procesu nakon slučaja, ali i postupku iz 2005., kada je Vlada pod vodstvom Ive Sanadera nakon fizičke egzekucije iz 1991. još jednom počinila simboličku egzekuciju nad ovom obitelji, moj projekt komplementaran je ovoj inicijativi. S obzirom na ono što se trenutno događa u Hrvatskoj, smatram da se ova inicijativa pojavila u pravom trenutku. Ona pokazuje da u našem društvu postoje i druge snage koje ne žele da se po bilo kojem kriteriju, a najmanje po kriteriju nacionalne pripadnosti, isključuju građani Hrvatske”, kazao je Frljić i dodao kako smatra da će mnogi, s obzirom na politički trenutak, pokušati opstruirati borbu za imenovanje novog naselja koje se nalazi u neposrednoj blizini Osnovne škole “August Šenoa” koju je pohađala Aleksandra Zec.
Povodom pokretanja inicijative za Naselje sjećanja, razgovarali smo sa Svenom Milekićem, aktivistom Inicijative mladih za ljudska prava.
Inicijativa mladih za ljudska prava 2011. godine također je uputila zahtjev za imenovanjem parka obitelji Zec. Marin Knezović, tadašnji predsjednik odbora i član SDP-a, javno je podržao akciju, no istovremeno nije napravio ništa da se inicijativa nađe na dnevnom redu odbora. Kako komentirate njegov postupak?
Knezović je u jednoj HRT-ovoj emisiji rekao da ne vidi prepreke za imenovanje. Čini mi se da mu je bilo neugodno reći da na kraju neće biti ništa od toga, već se poveo za mišljenjem koje je bilo prikladno tom trenutku. Naravno da će osobe takvog profila javno podržati imenovanje ulica i parkova po imenima nevinih žrtava, žrtava bombaških napada ili po imenu policijskog redarstvenika koji je u Osijeku ubijen u klasičnom atentatu. No, kada se uistinu nešto takvo treba sprovesti u djelo, na kraju se u pravilu uvijek odustane. Evidentno je da ne postoji dovoljno političke volje i društvene odgovornosti za takvo nešto. Vidjet ćemo kako će se novi članovi odbora ponijeti prema našoj inicijativi. Budući da je to pitanje jako dugo ignorirano, mislim da bi se članovi odbora sada mogli osjetiti pozvanima da o tom problemu makar raspravljaju na jednoj od sjednica.
Odbor u istom sastavu u 2010. godini nije razmatrao ni prijedlog da se Aveniji Gojka Šuška vrati njeno prvotno ime, tj. da se ponovo nazove Alejom izviđača.
Čini se da članovi odbora ne žele dovoditi u pitanje službeni narativ prethodnog rata prema kojem je Gojko Šušak najzaslužniji ministar obrane i zahvaljujući kojem je Hrvatska oslobođena. Ali u istom periodu ta državna struktura intervenirala je u Bosnu i Hercegovinu. Koliko god mi mislili da ni jedna ulica ne bi trebala nositi njegovo ime, nema te službene faktografije koja će poduprijeti takvo mišljenje. Ako se pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju u Haagu potvrdi nepravomoćna osuđujuća presuda bosansko-hercegovačkoj šestorki, odnosno, ako se potvrdi postojanje udruženog zločinačkog poduhvata na čelu s Franjom Tuđmanom i Gojkom Šuškom, stvorit će se vrlo snažna osnova zahvaljujući kojoj bi Odbor za imenovanje naselja, ulica i trgova zaista morao makar raspravljati o takvoj inicijativi.
Spomenuli ste Tuđmana kojem se uz svu silu već postojećih imena ulica, trgova, parkova i spomenika u posljednje vrijeme intenzivirano dodjeljuju i još neke nove markacije. Kako objašnjavate taj proces?
Svi se hvataju na činjenicu da je on prvi hrvatski predsjednik pa u pravnom smislu ne postoji osnova kojom bi se spriječila obilježja s njegovim imenom. Na vrijednosnoj poziciji stvari ipak stoje drugačije, a aktualni proces objašnjava poprilično snažna detuđmanizacija koja je, iz pragmatičnih razloga, nastupila u vrijem Ive Sanadera. Budući da je Tuđmanov kult gotovo bio zabranjen određeni niz godina, odjednom je buknuo revolt pa sada ponovno svjedočimo povratku “starih vrijednosti”. Bojim se da će se taj proces još više intenzivirati zbog radikalizacije u društvu. Ne volim kada se govori kako se Hrvatska vraća u devedesete jer smatram da iz njih nikad nije ni izašla. Društvo se u međuvremenu malo upristojilo, no ispod površine su ostale vrlo slične matrice, odnosno etnički ključ prosuđivanja ljudi i revolt prema socijalističkom nasljeđu. Društvo u Hrvatskoj još uvijek gleda na demokraciju kao na skup metoda vladanja, a ne kao duboki princip funkcioniranja koji objedinjuje volju većine i prava manjine.
Koliko neizlasku iz devedesetih pomažu postupci aktualne Vlade zahvaljujući kojoj će se u osnovne i srednje škole uskoro uvesti nastava o Domovinskom ratu i koja je u tu svrhu započela gradnju memorijalnog centra u Vukovaru?
Jako me zanima da li će se pri gradnji memorijalnog centra uzeti u obzir multiperspektivan i inkluzivan pristup kakav je u svijetu zastupljen u memorijalizaciji ratova koji imaju i građanski karakter. Kada se spomene da je u Hrvatskoj vođen građanski rat, dobar dio građana i dalje govori da se time amnestira Srbija, odnosno Jugoslavija, a to nije istina. Uz spomenute odluke, aktualna Vlada povukla je još nekoliko štetnih poteza. Prije svega, riječ je o izjavi ministra branitelja Predraga Matića koji je doslovno srpsko stanoviništvo u Vukovaru prozvao zbog nelojalnosti. Cijelu priču sveo je na vrlo banalnu razinu, odnosno zapitao se da li Srbi u Vukovaru navijaju za hrvatsku ili srpsku reprezentaciju. Između ostalog je rekao da bi mu se digao želudac da vidi natpis “Vukovar” na ćirilici. Takvi postupci su ispod svake razine i podsjećaju na govore iz razdoblja lova na vještice. Uz povlačenje takvih diletantskih poteza, aktualna Vlada se ponaša kao da ih se problemi iz devedesetih ne tiču. Opravdavaju se da tada nisu bili na vlasti, što nije u potpunosti istina. Kratko vrijeme tijekom rata postojala je vlada narodnog jedinstva u kojoj su između ostalih sjedili i članovi stranaka koje su danas na vlasti. Upravo u to vrijeme počinjeni su neki od najstravičnijih ratnih zločina nad civilnim stanovništvom kao što su oni u Sisku. S treće strane, Kukuriku koalicija nije popularna u turbo-nacionalnim krugovima kao što je Stožer za obranu hrvatskog Vukovara, zbog čega se događaju sramotne epizode kao što je ona na posljednjoj obljetnici pada Vukovara. Istovremeno, imamo i predsjednik Josipovića koji je podržao našu inicijativu i povukao još neke hvalevrijedne postupke.
Spomenuli ste nasljeđe socijalizma. Kako ocjenjujete odnos oficijalnih vlasti prema njemu? Prije svega prema Narodnooslobodilačkoj borbi.
Problem je što se u Hrvatskoj u pravilu antifašizam dovodi u direktnu vezu s Komunističkom partijom pa se on s jedne strane sotonizira, a s druge strane se vlast od njega ograđuje. Svojedobno je Milanović, kada se pozdravljao s “drugovi i drugarice”, bio mnogo hrabriji u svojim istupima. Budući da se pošto-poto želi približiti desnom centru, SDP se u međuvremenu odrekao antifašističkog nasljeđa. Hrvatska je jedna od rijetkih država koja u svom Ustavu ima antifašističke temelje, a u praksi se to svodi na deklarativnu razinu. Prije svega se zanemaruje bogata spomenička baština – propada Petrova Gora, a Hrvatska ne mari ni za spomenik na Kozari kojeg je izgradio hrvatski kipar Dušan Džamonja. Jasenovac je uređen, ali se u centru pozornosti nalazi samo jednom godišnje. Osim što je više od 50 posto antifašističkih spomenika razoreno u prošlom ratu, vlast ne mari ni za one koji su koliko-toliko sačuvani. Da se takvo nešto kojim slučajem dogodi u Njemačkoj, cijela sjednica vlade bi bila posvećena tom problemu. Činjenica je da su građani Njemačke raskrstili sa svojom poviješću i da su prihvatili antifašizam kao jedini put kojim žele ići. Kod nas se cijelo vrijeme pokušava balansirati i na određeni način pogodovati ustaškoj, odnosno fašističkoj strani priče. Ta podjela je bezrazložna i komemoriranje jedne strane ni u kojem slučaju ne isključuje drugu. Moj vrijednosti stav je da je su antifašistički borci bili na strani pravde, ali to ne isključuje potrebe druge strane. U takvim slučajeva ne bi trebalo postojati “mi ili oni” nego “mi i oni”. Moramo biti i svjesni da briga za spomeničku baštinu proizlazi iz bogatstva državnog budžeta, ali to nije razlog da se novac ne pokuša pronaći na različitim natječajima. Apsurdno je da se našim apstraktnim antifašističkim spomenicima više dive američki istraživači negoli mi sami.
U kolikoj mjeri se stav “mi ili oni” odnosi na žrtve iz posljednjeg rata?
Službena politika se u tom slučaju ponaša identično kao što se ponašao SUBNOR tijekom razdoblja socijalizma. Žele dominirati cijelom pričom i ne dopuštaju uplive različitih perspektiva. Tako Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata ima primat nad cijelom pričom i od rata čini mit. Kako je primijetio Žarko Puhovski, riječ je o instituciji koja bi se trebala baviti činjenicama, a već u svom nazivu ima naziv “Domovinski rat” što naprosto nije činjenica, već interpretacija. Što će se dogoditi ako se dokaže da je Hrvatska bila uključena u rat u BiH?
Vjerujete li da će se u državi koja je spomenutom Hrvatskom memorijalnom-
kumentacijskom centru Domovinskog rata dala primat nad Tuđmanom arhivom uspjeti realizirati vaša inicijativa za imenovanje Naselja sjećanja?
Riječ je o pitanju koje je lokalnog karaktera, ali pretpostavljam da će biti teško. Aktualna Vlada se boji ovakvih tema više nego ičeg drugog. No, ipak na svojoj strani imamo utjecajne pojedince koji su potpisali inicijativu pa će se vlasti možda napokon osjetiti prozvanima. U blizine ureda Inicijative mladih za ljudska prava postavljena je spomen-ploča Stjepanu Javoru na kojoj piše da je umro kao mučenik i borac za Nezavisnu Državu Hrvatsku. Gradu Zagrebu smo uputili dopis kojim smo tražili da se ploča takvog sadržaja ukloni, ali to se još uvijek nije dogodilo. S obzirom da u Odboru za imenovanje naselja, ulica i trgova sjede novi članovi, sada imaju priliku da se dokažu. Ako počnemo s obilježavanjem mjesta koja nose imena takozvanih “malih” ljudi oko kojih ne bi trebalo biti spora u društvu, možda ćemo u skorijoj budućnosti svjedočiti početku nečeg većeg. Za početak, moramo stvoriti klimu u kojoj će društvo smatrati da se zločini iz devedesetih nisu smjeli dopustiti i da više nikad ne smiju biti dopušteni. Važno je i da stasa generacija mladih ljudi koji će znati tko su članovi obitelj Zec, Reihl-Kir, Levar, Budak i Primorac.
Izvor: h-alter