Kao što je lijepo rekao profesor Josipović, ja vam baš i nisam naročit politički analitičar, ali mislim da znam, pa ću vam i reći, odakle to da se premijer iznenada zainteresirao za kulturu, pa je neki dan došao u Sveučilišnu knjižnicu da povodom “Noći knjige” održi govor o čemu drugom nego o knjizi. U prethodne dvije i pol godine, dakle otkad je to što jest, Zoran Milanović nije nazočio niti jednoj važnoj a ni nevažnoj kulturnoj priredbi, koncertu, otvaranju izložbe, kazališnoj premijeri ili – ne daj Bože – književnoj promociji, nije ga bilo ni na dva otužna Interlibera, a o pulskome Sajmu knjiga ili Festivalu svjetske književnosti da i ne govorimo. Ako se i u čemu pokazao krajnje principijelnim, onda je to bilo odbijanje kojekavih neprimjerenih danguba, poput koncertaIve Pogorelića, izložbe Josipa Vanište ili književnog nastupa Aleksandra Genisa. A sad je i od toga odustao. Zašto, braćo, avaj?
Zato što smo saznali da Hrvatska ima najmanji proračun za kulturu ne samo u Europskoj Uniji, nego i bilo gdje u Europi, računajući zemlje u kojima postoje ministarstva kulture. Ministar kulture Republike Srbije Ivan Tasovac svojedobno je, prije nego što ga je izabralo, izjavio da je proračunsko izdvajanje za kulturu u toj zemlji na razini statističke pogreške. U Hrvatskoj bi čak i statistička pogreška bila nešto: 0,49 posto je malo više od ništa, a kada se u to uračunaju troškovi svih stranačkih uhljeba (istina, uglavnom HNS-ovih), kojima je od toga trebalo osigurati plaću i funkciju, 0,49 posto je, zapravo, ništa. I to je, slijedite moju analizu, jedini razlog zbog kojega se Zoran Milanović, skupa sa svojom ministricom kulture, pojavio tamo gdje ga nitko ne bi očekivao, da govori o onome što ga do jučer odrešito nije zanimalo. Biva, jest da je hrvatski proračun za kulturu u postocima trostruko niži od današnjeg srpskog (što je i u apsolutnom iznosu tristotinjak milijunčića kuna manje), ali su kultura i knjiga strateški nacionalni interes. Što znači da za kulturu nećemo dati novce, nego ćemo o njoj pričati. A to stvarno svatko može i zna.
Dosjećajući se čemu knjige služe, a onda i zašto ljudi ne čitaju i kakvi problemi u svemu tome postoje, Zoran Milanović požalio se na novine, rekavši da “objavljuju glupe i kratke tekstove”. E, sad sigurno mislite da ću se ja, makar i kratkim tekstom, okomiti na predsjednika Vlade, i to ne zato što bi me Milanović uzrujao i naljutio, nego zato što je, poput poludjeloga beka, nabacio loptu u vlastiti šesnaesterac, i evo je, pada mi na volej… Gledam je tako, i sve me vuče da je neobranjivo smjestim iza golmanovih leđa. Ali kada bih to učinio, prešutio bih da se sa Zoranom Milanovićem, zapravo, slažem. Doista, kažem vam, hrvatske novine, uglavnom, objavljuju glupe i kratke tekstove. To je zato što bi se vrlo teško nešto pametno, pa još i opširno, moglo reći o fatalnoj bračnoj krizi Ane Rucner i Vlade Kalembera. Pred tako strašnom viješću novinar naprosto zanijemi, a mozak mu radi pod reduktorom. Jer kada bi novinar isključio reduktor pred viješću o Ani i Vladi, naprosto bi prepametio.
A zar ne bi bilo najbolje, pita premijer Milanović, a pitam i ja, da se novine naprosto ne bave Vladinim i Aninim bračnim razmiricama? Pa bilo bi bolje, ali Ana i Vlado su slavni, a privatne se i nesubvencionirane novine u Hrvatskoj moraju baviti slavnima da bi bile isplative. Da, kazat će razložno premijer Milanović, a pridometnut ću i ja, ali Vlado i Ana ne bi ni bili slavni, eh kada se novine ne bi bavile njihovim bračnim stanjem. On je tek nekadašnji pjevač, koji desetljećima ne snima, a godinama ne nastupa, dok je ona glazbenica s akademskim obrazovanjem, ali bez značajnijih umjetničkih dosega.
Eh, ali problem je što Anu i Vladu, kao ni stotine, kao ni tisuće slavnih u Hrvatskoj, takvima nisu učinile novine. Slavnima ih je učinila Hrvatska televizija – eto, nisu li Vlado i Ana tjednima, svake subote, u udarnome terminu stjecali slavu na HTV-u, da bi se na koncu, u ponedjeljak razveli? Ni to, međutim, ne bi bio problem da se u Hrvatskoj ne plaća porez na posjedovanje televizijskog prijemnika, čiji iznos, gotovo u cijelosti, odlazi Hrvatskoj televiziji, koja zauzvrat mora ispuniti samo jedan, shvatimo ga metaforično, zahtjev: da Anu i Vladu ne učini slavnima. Smisao ovoga poreza sastoji se u tome da se publika informira o onome o čemu ne bi bila informirana da nema poreza. Vezano za kulturu i knjigu, o kojoj Zoran Milanović odnedavna rado govori, a govorim i ja, smisao poreza na televizijske prijemnike sastoji se u tome da Ana i Vlado nastupaju na RTL-u ili na Novoj, ili na svejedno kojoj i kakvoj privatnoj televiziji, a da na HTV-u violončelo sviraMonika Leskovar, a da svima nam zanimljivi bivši pjevač bude, recimo Pavarotti. Naravno da u tom slučaju ne bi postojala emisija “Zvijezde pjevaju”, ali još bi manje mogla postojati emisija “Pola ure kulture”. Ana Rucner ima neusporedivo više veze s violončelom, nego što Branka Kamenski ima veze s kulturom. Svi to znamo, ali nije pristojno reći, naročito ako smo hrvatski pisci ili umjetnici, pa živimo od milosti B. Kamenski.
Elem, da nije HTV-a, nikada se u novinama ne bi pisalo o bračnoj krizi dvoje slavnih. Ili bi se manje pisalo, samo u novinama specijaliziranim za sve vrste trača. U tom bi slučaju u Hrvatskoj, pretpostavljam, mogle postojati novine čiji urednici ne bi ni znali tko su Ana i Vlado. Tko je kriv što nije tako i što HTV ne služi tome za što je plaćen, pita premijer Zoran Milanović, a pitam i ja? Kriva je saborska većina, koja je izabrala Gorana Radmana. Prije toga su bile krive neke druge saborske većine, koje su birale prethodne glavne ravnatelje HTV-a, zadužujući ih da vjerno služe “interesima javnosti” tako što će proizvoditi televizijski program koji će se pristojno odnositi prema vlasti u državi i njezinoj opoziciji. Interesi javnosti trebali bi se, međutim, malo drukčije definirati, ali to nije moguće u državi u kojoj se za kulturu, informiranje i zaštitu kulturnih dobara izdvaja manje nego subvencije u poljoprivredi. I to višestruko manje. Osim što je zemlja s najmanjim izdvajanjem za kulturu u Europi, Hrvatska je i zemlja s najvećim izdvajanjem za policiju u Europskoj Uniji. Ali to je već neka druga priča.
Kada se, hvaleći knjigu, premijer Milanović buni protiv glupih i kratkih tekstova u novinama, on se buni za ono za što je i sam “strateški” odgovoran. I da bi se prešao put do njegove odgovornosti, ne treba pisati ni pametan, a ni dug novinski tekst. On je odgovoran za popularnost Vlade i Ane, ali bi se naljutio na svakoga tko bi mu to rekao. Zato je bolje ne govoriti ništa. Bolje mučat nego govno ručat.
Izvor: jergovic