U Vukovaru je nedavno, povodom masovne tučnjave u jednom mjesnom kafiću, održan prosvjed protiv nasilja, u kojem je grupa mladih iz Hrvatske, Srbije i samog Vukovara protestirala protiv međunacionalne mržnje. Njihov prosvjed jedva da je itko registrirao.
Mediji jesu to registrirali, ali daleko ispod razine realnog značaja događaja. U Vukovaru je nedavno održan prosvjed protiv nasilja, u kojem je grupa mladih iz Hrvatske, Srbije i samog Vukovara protestirala protiv međunacionalne mržnje, a povod je bio masovna tučnjava koja je nedugo prije izbila u jednom mjesnom kafiću. Prosvjednici su nosili transparente u kojima pozivaju na mir i toleranciju, ispisane latinicom i ćirilicom, što je, ako sjećanje jako ne vara, prvi skup takve vrste u ovom gradu, a, bojim se, i šire u Hrvatskoj. Tako nešto naprosto je ispalo iz svih političkih, kulturalnih i moralnih shema koje poznaju ova zemlja i cijeli prostor ex-Jugoslavije u posljednjih dva-tri desetljeća.
Foto: Branimir Bradarić (VL)
Zanimljivo je da vukovarski prosvjednici protiv nasilja u sve to unose dozu suzdržanosti koja odudara od dosadašnjih klišea. Izjavili su da spomenutoj tučnjavi koja je bila povod njihovom okupljanju ne treba pridavati preveliki značaj, da ona nije realan odraz odnosa među Hrvatima i Srbima u Vukovaru, kao što proizlazi iz napisa u medijima. I zaista, tučnjava je u medijima dobila širok odjek, nema tko je nije registrirao, a njihov prosvjed jedva itko, kao da je to nešto uobičajeno poput proljetne kiše ovih dana. Ako su prosvjednici željeli apelirati na medije da se ne igraju šibicama kada je riječ o ovoj zapaljivoj temi, ovi su im se osvetili tako što su uglavnom ignorirali da postoje.
To ignoriranje odrađeno je rutinski i nije iziskivalo nikakav naročiti trud. Ono se naslanja na tezu koja se masovno proširila i ukorijenila u svim ex-yu zemljama i postala je njihov zajednički kanon, a to je da Srbi i Hrvati, a onda redom i svi ostali, ne mogu živjeti zajedno. A kada ne mogu, onda su tučnjave kao ova u Vukovaru nešto normalno, a prosvjedi protiv njih, naprotiv, nenormalno. Jasno da je tu postoji logička greška. Ovakve tučnjave uobičajene su i raširene i među samim Hrvatima, Srbima i ostalima, i uopće se ne vidi da je toga manje, prije više, otkako su se svi oni osamostalili u svojim neovisnim, suverenim i nadasve etnički homogeniziranim državama.
Pa ipak, još se nije čulo da netko zbog ovoga kaže kako Hrvati ne mogu živjeti s Hrvatima, Srbi sa Srbima.., naprotiv svugdje cvjeta monogamni etnički aksiom po kojem je vrhunska sreća što su oni napokon sami sa sobom. I samo, biva, treba poraditi na slozi među njima koja će tu sreću učiniti vječnom i nedodirljivom.
Zašto bi onda s nacionalno mješovitim tučnjavama bilo drukčije? Očito je zašto. Spomenuta teza da Hrvati, Srbi i ostali ne mogu zajedno nije nikakva domislica dokonog uma, to je strateški proizvod srpskog, hrvatskog i ostalih nacionalizama, njihovo životno djelo. Jer, bez toga ne bi buknula mržnja koja je prethodila ratovima devedesetih, a bez nje ne bi bilo ni samih ratova, neovisno o tome što su neki od nacionalizama raspolagali golemim vojnim i drugim potencijalima.
Sve to bila bi mrtva gvožđurija da običnim ljudima nije ucijepljen virus netrpeljivosti prema drugima, koji ih čini spremnim i da ubiju i protjeraju, i samo zato je do ubijanja i protjerivanja i došlo. Štoviše, mržnje je akumulirano za nekoliko ratova i do njih bi možda i došlo da nisu preskupi za ovdašnje ekonomski urušene i neuspješne države, i da ovaj put ne postoji izričita međunarodna zabrana da se oni ponove (ratovi i separatizmi su bili tolerirani, možda i poticani, samo u socijalističkim zemljama, danas više ne). I što sada imamo? Imamo to da se ratovati više ne može, ali imamo i to da se mržnju, u čije je stvaranje uložena silna energija, ne smije ni proćerdati, tj. pustiti da ode u vjetar.
I zato se nju stalno podgrijava do krajnjih granica, ali tako da nekontrolirano ne eskalira, kako bi se u toj atmosferi vječno napetog mira održalo tezu o nemogućnosti međunacionalnog zajedništva. Vukovar je tu upravo bogomdan, jer je jedini uistinu multietnički grad u Hrvatskoj, ali i grad koji po svim relevantnim sigurnosnim ocjenama spada u mirnije u zemlji. Čak je kavanskih tučnjava poput ove, koje spadaju gotovo u folklornu baštinu ovdašnjih naroda i narodnosti, ondje manje nego drugdje, ali kada se dogode tome se pridaje i eksponencijalno više pažnje nego drugdje. Uostalom, ako nema toga uvijek je na raspolaganju ovo s ćirilicom, što evidentno služi ovome o čemu je ovdje riječ, a to je zatrijeti zadnju klicu zajedništva, pogotovo tamo gdje bi ona mogla roditi neželjenim plodovima.
Nema, jasno, za to direktnih dokaza. Ali čvrst je dojam da i demografska, urbana, industrijska, kulturna i svaka druga obnova Vukovara također ide bezvoljno i sporo u funkciji toga. Njegov se prosperitet koči da se ne bi pomislilo kako ovakvi multietnički gradovi mogu napredovati jednako dobro koliko jednonacionalni, ili sačuvaj bože još i bolje. U svakom slučaju, ovaj grad sliči na nezašivenu ranu koju se u redovitim razmacima otvara kako mržnja ne bi presahnula i kako bi se nju obnovilo kada god zaprijeti opasnost da pomirenje pusti korijene. Tamošnji stožeraši čak smatraju nepodnošljivom žrtvom što su Vukovar i Podunavlje reintegrirani u Hrvatsku mirnim putem, jer je tako ondje ostalo puno više Srba nego u drugim dijelovima zemlje.
Zato se s rubova antićirilićne pobune čuju zahtjevi za “drugom Olujom“, što je tipična glupost neliječenih šovinista, jer se time odaje da je i ona prva bila poduzeta s ciljem da se Hrvatska riješi Srba. Ali, oni to zapravo i ne skrivaju. Uz diskretnu podršku medija i šire javnosti, oni žele pokazati da je Vukovar eksperiment koji ne može uspjeti, i na kraju, bojim se, i neće uspjeti. Govori o tome jasno prešućivanje spomenutog vukovarskog prosvjeda protiv nasilja, iako su prosvjednici zapravo napravili veliku uslugu Hrvatskoj, šaljući poruku da je u njoj moguć međunacionalni sklad isto koliko i u većem dijelu povijesti jugoslavenske socijalističke federacije.
Ali, kome to sada treba?! Došla su neka druga vremena, vremena u kojima je gore – bolje. A najbolje je – najgore.
Izvor: h-alter