Od izbijanja slučaja s HBOR-ovim kreditom Branka Šegona u siječnju ove godine, u kojem se ministar financija Slavko Linić isprva oglušio na premijerovo traženje da smijeni svojeg pomoćnika, Zoran Milanović nestrpljivo je čekao ozbiljnu aferu koja će mu omogućiti da okonča Linićev ministarski mandat. Šef Vlade i SDP-a već je kod slučaja Šegon osjetio kako je ministar financija, osokoljen porastom ličnog rejtinga i raširenom percepcijom da je jedini član Vlade koji nešto radi, spreman upotrijebiti svoj ionako veliki stranački utjecaj da mu se otvoreno usprotivi. Nije pritom bilo ključno trenutačno osporavanje Milanovićeva premijerskog autoriteta, kojem se Linić naknadnim prihvaćanjem Šegonove smjene odlučio povinovati, a što bi se još moglo pripisati ministrovom nezgodnom karakteru i tvrdoglavosti. Rejting Vlade, vladajuće koalicije, SDP-a i samog premijera već dugo je bio na silaznoj putanji, a zbog izostanka ekonomskog oporavka Milanovićevoj vladi je od strane opozicije i nezadovoljnih sindikata prišivena etiketa nesposobnosti, pri čemu su oni koji su se tom etiketom služili redovito izuzimali Linića. Stoga je za Milanovića bilo ključno to što je u epizodi oko Šegona prepoznao kod svojeg ministra opasnu vrstu nelojalnosti. To što je bio spreman iskoristiti svoj status u stranci i javnosti kako bi premijeru zalupio vratima svojeg resora, značilo je da će se time koristiti i bude li se trebao distancirati od nesposobnosti ostatka Vladinog tima.
Vladini neuspjesi podloga su na kojoj već duže vrijeme svoje nade uzgaja unutarstranačka opozicija. Zasad još uvijek ne predstavljajući prepoznatljivi alternativni blok koji bi preuzeo stvari u svoje ruke u slučaju da Milanovićev tim bankrotira na izborima, ti ljudi ipak su u nekoliko prilika pokazali da su sposobni međusobno se povezati kako bi zadržali svoje pozicije u stranci. Riječki župan Zlatko Komadina prvi je napustio Milanovićevu vladu, nedugo nakon što mu je ovaj smijenio pomoćnika Vladimira Ferdeljija zbog javnog kritiziranja Vladinih reformskih kapaciteta. Iako je Komadina otišao ostavljajući dojam da je ministarska odgovornost bila previše za njega, samo nekoliko mjeseci kasnije na SDP-ovim unutarstranačkim izborima, gdje se nitko nije usudio konkurirati Milanoviću na samom vrhu, izabran je za jednog od potpredsjednika stranke, a to je uspjelo i Rajku Ostojiću, još jednom od ministara kojima Milanović nije osobito sklon. Prije pola godine, kada su Vladina kola već jasno bila usmjerena nizbrdo, Davor Bernardić uspio se nasuprot jakim kandidatima koje je protiv njega poslao Milanović održati na čelu zagrebačkog SDP-a unatoč katastrofalnom porazu koji je njegovoj gradskoj organizaciji nanio Milan Bandić na lanjskim lokalnim izborima.
Što je Vladin rejting bivao niži, to su unutarstranački oponenti postajali glasniji, ne prelazeći ipak granice “dobronamjerne kritike”, ali u posljednje vrijeme sve više preuzimajući popularni diskurs Milanovićevih kritičara s ljevice i sindikalne scene koji ga prozivaju za napuštanje socijaldemokracije i skretanje prema neoliberalizmu. To skretanje i neuspjeh za ekonomski preokret bit će glavne optužbe jednom kada se oštro postavi pitanje Milanovićeve odgovornosti za vođenje stranke. Što je stranačko članstvo manje uvjereno da je Milanović taj koji će im i u budućnosti biti u stanju osigurati položaje i poslove u administraciji, sklonije se osvrtati za ljudima poput Tonina Picule, sposobnima za tipično SDP-ovsku bljedunjavost kojom postižu da se istovremeno prikazuju kao lojalni stranački ljudi i alternativa stranačkom šefu.
Slavko Linić, nasuprot svima njima, teška je kategorija. Za razliku od Komadine, on nije napustio brod pod teretom golemih problema javnog sektora, već se energično i samopouzdano uhvatio s njima ukoštac. Za razliku od Ostojića, on je provodio ključne reforme i nizao rezultate. Nije poput njega koketirao ni s Bernardićem, već je u kampanji za šefa zagrebačkog SDP-a snažno podržao kolegu iz Vlade Miranda Mrsića. Za razliku od Mirele Holy, koja se na traženje premijera odmah povukla, pa osmislila osobni stranački projekt da bi konkurirala SDP-u, Linić je šefu odbijao podnijeti ostavku, svakako i stoga što se smatrao većim SDP-ovcem od njega. On ga je, na koncu, sa svojim stranačkim krugom i pogurao kada se ovaj prvi put kandidirao za stranačkog predsjednika. Za razliku od Zorana Milanovića, nekadašnjeg Tuđmanovog diplomata koji se u stranku učlanio tek nakon Franjine smrti, Linić je stvarao SDP od početka, izgradio u Rijeci njegovu najjaču bazu, osvojio već jednom vlast s Ivicom Račanom i bio nositelj ekonomskih politika u njegovoj vladi. U Milanovićevoj vladi, dok su se drugi bavili zdravstvenim odgojem, referendumom o braku, ćirilicom i izručenjima udbo-tuđmanovskih špijuna, što dobar dio javnosti vidi kao sekundarna pitanja, Linić se držao po strani, ostavljajući dojam kako ima pametnijeg posla.
No dok je svojim nametanjem financijske discipline najzaslužniji za “pospremanje sustava” – jedinu stvar koju Kukuriku vlada, pa i Milanović u samom trenutku razlaza s Linićem, nalazi da bi se s njome mogla pohvaliti – Slavko Linić nastavio je s upravljačkim stilom koji je pokazao već u Račanovoj vladi, kada su dijelovi Inina biznisa i državni hoteli odlazili u ruke SDP-u bliskih tajkuna i kada je njegova politika ozdravljenja ekonomije kroz tjeranje svih nezdravih poduzeća u stečaj bila zaobiđena u slučaju “Viktora Lenca”, privatnog brodogradilišta SDP-ova tajkuna Damira Vrhovnika. Sada je opet Linić uvodio red ostavljajući u zakonskim mehanizmima koje je kreirao dovoljno prostora da ozdravljenja pojedinih poduzeća pospješi ličnim intervencijama, smatrajući da je svaku takvu operaciju moguće opravdati pozivanjem na princip efikasnosti i spašavanje radnih mjesta. Efikasnost mu je služila kao argument i kada se protivio smjeni Branka Šegona, čovjeka sposobnog da s pozicije pomoćnika ministra osigura državni kredit vlastitoj tvrtki. Pritom je, kao što se on nije miješao u Milanovićeve igrarije oko izručenja špijuna, smatrao nečuvenim da se premijer upliće u njegove poslove.
Jutarnji list, glasilo tajkuna Ninoslava Pavića, ovisnički navučenog na političku milost, svojim je svrstavanjem na suprotnu stranu pouzdani indikator tuđeg pada u nemilost. Čim je u ponedjeljak u Jutarnjem listu, koji se zbog vlastitog predstečajnog postupka dosad beskrajno ulizivao ministru financija, osvanula naslovnica da je Linić u nagodbi sa Spačvom oštetio državu za 27 milijuna kuna, bilo je jasno da slijedi njegova smjena. Milanovićeve dugotrajne medijske pripreme za odstranjivanje Linića, zaokružene doturanjem dokumentacije o Spačvi Pavićevom glasilu, govorile su same za sebe o tome koliko je za njega sukob s riječkim stranačkim teškašem nezgodan i opasan.
Oni koji ističu kako ministar financija kod birača uživa najveći rejting, zaboravljaju da je on istovremeno i najomraženiji ministar, što dobrim dijelom odražava mišljenje o aferama koje se vuku iza njega i koje su, na Linićevu nesreću, izbijanjem slučajeva Željka Saba i Marine Lovrić Merzel dospjele u novi kontekst, onaj raširene korupcije unutar SDP-a, koji je tako počeo gubiti imidž “najpoštenije hrvatske stranke”. No Milanoviću to nije bilo dovoljno, trebala mu je afera u kojoj će se direktno vidjeti Linićeva odgovornost i koju je konačno dočekao nakon što je Linić rušenjem šefice Porezne uprave Nade Čavlović Smiljanec stvorio sebi jednog neprijatelja previše.
Za šefa SDP-a smjena Slavka Linića svakako nije ugodno rješenje, ali on je procijenio da ništa ne dobiva zadržavanjem u Vladi čovjeka kojem više ne vjeruje i kojeg više ne može smatrati dijelom svojeg tima. Ostanak u Vladi ionako ne bi spriječio Linića da u budućnosti sudjeluje u demontaži Milanovićeve unutarstranačke moći, možda bi samo na neko vrijeme odgodio otvoreno sukobljavanje. Milanović je procijenio da Linićevim izbacivanjem može izgubiti samo ono što bi izgubio prije ili kasnije, ali da time može povratiti svoj autoritet u Vladi i barem dio “SDP-ovog poštenja”, a ako taj imidž nije moguće osigurati cijeloj stranci, u najmanju ruku premijer će ga nastojati osigurati sebi. Dok njegovi gradonačelnici, župani i ministri neprestano moralno posrću, pa se posljednji spotaknuo čak i nekadašnji antikorupcijski gromovnik Željko Jovanović, Milanović će biti onaj koji će ih pozivati na red, a u težim slučajevima, kakav je Linićev, i onaj koji čisti u vlastitoj kući prije bilo kakvog Uskoga i DORH-a.
Nakon što je u utorak smijenio Linića, šef SDP-a mogao je pratiti nizanje više-manje očekivanih reakcija, postrojavanje većine ostalih ministara uz njega i kritičke poruke iz Rijeke, nešto manje naglašene od ambicioznog, ali s Linićem ne osobito povezanog Komadine, nešto otvorenije od strane riječkog gradonačelnika Vojka Obersnela, predstavnika Linićevog najbližeg kruga. Obersenelove zamjerke, kao i one upućene od strane pojedinih neimenovanih izvora iz vrha SDP-a, odnose se na način na koji je provedena smjena, korištenjem medija i bez sastanka stranačkog predsjedništva, na činjenicu da je do smjene došlo uoči izbora za Evropski parlament i na isticanje velikih Linićevih zasluga za stranku i Vladu.
To hoće li Obersnelove reakcije ostati na razini iskazivanja lojalnosti čovjeku kojem duguje vlastiti politički uspon ili će pod Linićevim vodstvom prerasti u udar stare garde na uljeza Milanovića, ovisit će prije svega o tome hoće li kola Vladinog tima u sljedećim mjesecima ići nizbrdo ili uzbrdo. Smjenom Linića uoči evropskih izbora Milanović si je zapravo kupio vrijeme, računajući da nezadovoljnici sebi ne mogu dopustiti otvaranje obračuna koji bi štetio cijeloj stranci, a toga je svjestan i sam Linić, koji je iznošenje svoje verzije priče o razlazu s premijerom najavio nakon 25. svibnja. Milanović na te izbore sada ide kao nositelj politike “čistih ruku”, uz tvrdnje da je njegova vlada Linićevim odlaskom ojačana i uz očekivanje da bi mu dobar rezultat mogao kupiti još nešto vremena.
Slavko Linić, s druge strane, ne namjerava još okončati svoju političku karijeru, a jasno mu je da se ne može vratiti u izvršnu vlast sve dok joj Milanović bude na čelu. Silina njegovog udara na Milanovića ovisit će o tome kakav će biti rezultat izbora, a tu je i još jedna sitnica koju su njegovi stranački prijatelji trenutačno skloni previdjeti. U istoj Vladi u kojoj ministar poljoprivrede upravo pokušava pronaći zakupce koji bi obrađivali 890 tisuća hektara državnog zemljišta, ministar financija državi je tijekom nagodbe sa Spačvom nabavio još pet suvišnih hektara. Dok se kvadrat turističke zone u Dalmaciji trži za 150 kuna, Linić je oranicu zatrpanu drvnim otpadom platio 634 kune po metru, a nekim čudom je u cijeloj operaciji dio imovine Spačve pripao baš njegovom prijatelju Jozi Kalemu. Linić je na konferenciji za novinare održanoj nakon smjene ustvrdio kako je sve bilo po zakonu, no Uskok je od njegova ministarstva zatražio da mu dostavi cjelokupnu dokumentaciju.
Izvor: novosti