Možda se u nekom štabu zaduženom za reprodukciju i usavršavanje poretka upravo procjenjuje asortiman raspoloživih disciplinskih mjera i donosi odluka o tome koliki intenzitet terora staviti u službu demokratske procedure.
Razočarani ste hrvatskim strankama. Umorni od njihove isprazne demagogije. Siti ste predizbornih kampanja, neispunjenih obećanja i propagande zasnovane na zastarjelim ideologijama. Opravdano. Ništa od toga neće, međutim, opravdati vas ako sutra ne izađete na birališta…“
Tim je riječima, dan uoči izbora za europski parlament, glavni urednik uglednoga dnevnog lista isporučio moralnu ucjenu dragim čitateljima, anonimnim zupčanicima u glasačkome stroju što se, u interesu demokracije, sutradan trebao staviti u puni pogon. U tome vrijednom naporu nikako nije bio usamljen. Samo u subotnjem broju uglednoga dnevnog lista oglasila se čitava armija sličnih propovjednika, pa je iz svakog drugog članka vrištao usklično intonirani apel na savjest kupaca novina.
Uz prijeke napomene da destruktivnost nije prihvatljiva, čitatelje su prema glasačkim kutijama usmjeravali praktički svi koji imaju otvoreni pristup medijskome polju – od uvaženih novinara i kolumnista, preko uvaženih političkih aktera, do uvaženih javnih intelektualaca – a mnogi od njih rabili su sasvim sličnu argumentacijsku matricu kao i glavni urednik: Mučno vam je od jedenja govana? Opravdano. Bit će neoprostivo ako ne navalite na novu porciju!
Ipak, smatrajući valjda da mu logikom funkcije pripada avangardna uloga među demokratskim prosvjetiteljima, glavni se urednik u odsudnim trenucima odlučio i za korak više. Istaknuvši kako su izbori „najjači i najučinkovitiji alat demokracije“, te kako ćemo – u slučaju da im ne pristupamo ozbiljno – „mi, a ne loši kandidati koji time dobivaju šansu za pobjedu“ biti odgovorni za moguću katastrofu, svoj je agitacijski pamflet završio pozivom na zavođenje reda: „Ne izađete li na izbore, ostanete li po strani namjerno, iz bojkota, poklopite se ušima i ubuduće šutite.“
Ovo dakle pišem poklopljen ušima, a gubicu sam uredno začepio cigaretom. Svim se silama trudim slijediti naputke urednika uglednoga dnevnog lista, no – možda zato jer radim za marginalne novine – neki me đavo sili da se zamislim nad najavljenom sudbinom onih koji su proteklu smotru demokratskog folklora pratili iz najdublje tame gledališta, nezainteresirano zijevajući, kakvima uostalom i sam pripadam. Zbog čega glavni urednik naredbodavnim tonom traži da šutim o izborima ako nisam primirisao biralištu? Zašto bih morao šutjeti o bilo čemu ako nisam izašao na izbore? Zar prisila na konzumaciju demokratskih prava ne predstavlja kršenje mojih demokratskih prava?
Urednikova prijetnja, dakako, zasad je tek verbalna, još uvijek je to samo karakteristična prozivka heretika u ambijentu zasićenom jedinom dopuštenom religijom, ali odgojna palica koju naizgled nonšalantno premeće po rukama izaziva neugodnu zebnju, tim više jer će najprije biti da je vatreni pronosilac izborne dogme, logikom svoje funkcije, puki trbuhozborac vladajuće misli, subjekt koji u pravilu ne laje bez odobrenja. Tko zna, možda se u nekom štabu zaduženom za reprodukciju i usavršavanje poretka upravo procjenjuje asortiman raspoloživih disciplinskih metoda i donosi odluka o tome koliki intenzitet terora staviti u službu demokratske procedure.
Vjerojatno zbog prekomjernog udisanja nikotina ukazuje mi se scenarij po kojemu će, makar u eksperimentalnoj fazi, demokratski apstinenti biti tretirani slično onima koji odbijaju apstinirati od duhanskih proizvoda; moglo bi ih se izolirati i ozloglasiti odgovarajućim promidžbenim aktivnostima, obilježiti kao građane drugoga reda, natjerati da se stide zbog nebrige o vlastitoj sreći, a zatim, u sljedećem naletu, izložiti konkretnim stegovnim mjerama, ne samo osudama na prinudno držanje jezika za zubima, već financijskim i zatvorskim kaznama. Ako je zavođenje demokracije vrijedno takvih pothvata kao što su vojne agresije – pa su, između ostalih, i hrvatske trupe dio okupacijskih snaga u Afganistanu – zbog čega ne očekivati primjenu sile na unutrašnjem planu?
Istini za volju, agitprop glavnoga urednika manje mi je interesantan zbog inkvizicijskog naboja – barem dok tri četvrtine Hrvata sabotira „najučinkovitiji alat demokracije“, te se osjećam zaštićen u krdu – a mnogo više zbog neobično precizno uspostavljene relacije između slobode izbora i slobode govora. U njegovoj optici, naime, „izborni glas“ je jedini dopustivi vid političkoga govora, „pravo glasa“ u potpunosti supstituira pravo na izražavanje mišljenja.
Na taj način, paradoksalno, urednik uglednoga dnevnog lista servira ključni argument zbog kojeg u postojećim prilikama ne vrijedi pristupati izborima. Njegova poruka je nedvosmislena: Ako ne želiš glasati, nemaš pravo govoriti; ako glasaš, svoje si već rekao!
Meni se urednikova predodžba „demokracije“, naravno, čini otvoreno protudemokratskom, neodoljivo mi miriše na autoritarnu splačinu, no upravo stoga predstavlja rijetko jezgroviti prikaz vladajućih težnji, majstorski sažeti opis hegemonijskih uvjeta u kojima smo se obavezni politički izraziti: takvih gdje parlamentarni izbori nisu tek jedna od pretpostavki demokracije, već njeno konačno ispunjenje.
„Najučinkovitiji alat“ u tom smislu osigurava kljaštrenje demokracije na puki parlamentarizam – a to će reći da je forma vladavine lažno predstavljena kao oličenje slobode – te je masovno korištenje više nego poželjno. Svi koji pokazuju sklonost ka političkome angažmanu izvan tako zadanih pravila igre, prokazat će se neprijateljima same demokracije, s nimalo nježnom preporukom: „Poklopite se ušima i ubuduće šutite.“
Radimo li dakle protiv demokracije ukoliko bojkotiramo izbore? Svakako – odgovara glavni urednik – jer demokracije i nema mimo kratkotrajnog susreta s glasačkim kutijama. Tada se ostvarujemo kao jednokratni potrošači slobode svoga političkog djelovanja i iscrpljujemo dodijeljenu kvotu sudioništva u javnom odlučivanju. Jednom u četiri godine imamo privilegiju birati one kojima ćemo biti podčinjeni i koji će donositi odluke u naše ime neovisno o našoj volji. Očekivanja su velika, jer smo dužni osigurati legitimitet vječito istoj garnituri parazita, primjercima iz sorte parlamentarne birokracije koji će dalje ustrajno raditi na svojoj samooplodnji i – dokopaju li se Bruxellesa – dobivati plaće deset puta veće od nacionalnog prosjeka.
Najmanje što urednika brine je trajni sukob između tako legitimiranog autoriteta vlasti i zahtjeva za autonomijom pojedinca, ona vrsta napetosti koja se manifestira, primjerice, kada glasač mora ulaziti u kompromise sa svojim uvjerenjima prije nego izađe na biralište i zateći se u okolnostima kada je – kako to primjećuje Robert Paul Wolff – „teško uvidjeti kakvo se zadovoljstvo može naći u otrcanoj primjedbi da izbori očituju volju naroda“. Ne opterećuje ga ni to što je još Rousseau u „Društvenome ugovoru“ procijenio da je reprezentiranje „volje naroda“ prazna floskula i da je sam narod – u sustavu kojim rukovode njegovi zastupnici – „slobodan samo dok bira članove parlamenta“.
Nešto je drugačije ako samuješ pod ušnim školjkama. U uvjetima kada je politička klasa, zahvaljujući perfektno ugođenim procedurama „demokracije“, izgubila gotovo svaki dodir s onima koji je ovjeravaju na izborima, ili dok se glasači vabe obmanama da uistinu nešto odlučuju kada biraju između više varijanti istog – između Ive Josipovića i Kolinde Grabar-Kitarović, na primjer – skrušeno priznajem da mi jedino demokratsko zadovoljstvo pričinjava osjećaj nesuradnje. Prija poput usisavanja nikotina, samo što, umjesto štete po vlastito zdravlje, aktivistički pridonosiš nezdravosti čitavoga društva.
Čak me ni vitlanje odgojnom palicom glavnoga urednika ne može impresionirati. Radi se o tome da on prijeti zato što su prijetnje već ostvarene, a pritom uopće nisu u vezi s demokratskom revnošću. Sugestija da se poklopimo ušima i šutimo nije ništa drugo nego reportažni prikaz našeg aktualnog stanja. Anatema glasi: „Ne budete li se ponašali onako kako od vas očekujemo, dovest ćete se u poziciju u kojoj se sada nalazite.“
I to je sva tajna brige koju delegat vlasti pokazuje za problematiku demokratskih sloboda. Kada glasno zaziva tihu budućnost – „Ubuduće šutite!“ – želi stvoriti lažni utisak da sada govorimo nešto što se može čuti.
Izvor: tacno